Izložba Davorina Radića u Galeriji Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 25. studenoga u 19 sati izložba akademskog slikara Davorina Radića pod nazivom “Autoportreti”. Izložba je otvorena do 31. prosinca 2024. radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan. 

DAVORIN RADIĆ

Autoportreti – 25. 11. – 31. 12. 2024. 

Autoportret, 1994. 

RADIĆEVI AUTOPORTRETI

Na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni Davorin Radić istaknuti je protagonist tradicijskog slikarskog koncepta figuralne provenijencije; isto tako, zamjetan je i njegov smioni iskorak u apstraktni diskurs. Stvaralačka radoznalost usmjerava slikara prvenstveno prema traženju novih izražajnih mogućnosti u mediju slike relativizirajući motivske i stilske sastavnice, odnosno pretpostavlja slikarski medij stilskim inačicama. Stoga se u njegovoj dugoj stvaralačkoj liniji čitaju raznoliki motivi u rasponu od portreta i autoportreta, krajolika, akta, brojnih figuralnih kompozicija, mrtvih priroda i apstraktnih motiva. Važno je kazati da se raznovrsne motivske inačice čitaju u različitim stilskim obilježjima, od tradicionalnog slikarskog postupka akademske provenijencije do radikalnih obrata u diskurs koncipiran na premisama ekspresionističkog i gestualnog slikarstva, lirske apstrakcije i nadrealističkog leksika, gdjekad prsne postupkom enformela i drippinga mrljastim nakupinama boje i tašističkim disperzivnim kapljicama.

Naime, dobro je znano da je Radićevo slikarsko djelo stvarano na tradicijskim slikarskim premisama i da se njegova plodna stvaralačka linija kroz minula desetljeća prepoznaje upravo po tim odrednicama, dakle u dosljednom provođenju likovnog koncepta u mediju slike i, valja naglasiti, ne samo nedvojbenim slikarskim umijećem nego, zaista iznimnom slikarskom energijom i zanosnom predanošću samom mediju. Stoga je važno skrenuti pozornost na tu slikarevu značajku kako bi se prepoznao njegov prinos u suvremenom multimedijalnom kontekstu gdje novi mediji odnose prevagu i potiskuje tradicijski medij slike. Svojim slikarskim djelom Radić učvršćuje tvrdnju da slika, unatoč tome što nije dominantna, svojom postojanošću emanira likovnom scenom neugasivom vitalnošću u brojnim stilskim obilježjima i različitim autorskim diskursima. Tome u prilog kazuje Radićev plodan opus koji je kroz minulo razdoblje izgrađivao kultiviranjem samoga slikarskoga postupka uzdižući ga do iznimnog umijeća specifičnog rukopisa razvidnog u tradicionalnim motivskim predlošcima koje kontinuirano opservira u većim serijama poput, primjerice, autoportreta, koji se pokazuje kao jedna od velikih slikarevih tema. I ova izložba s novim slikama stvaranim po motivu vlastitoga tijela ulančava se u dugu stvaralačku putanju koju slijedimo u njegovu stvaralaštvu počevši od 1979. godine kada nastaju prvi Radićevi autoportreti.

U gotovo polustoljetnom razdoblju slikar je opservirao autoportret, ne samo kao jednu od najopsežnijih tema koja se u retrospektivnom snimku pokazuje i jednom od najvažnijih dionica u njegovu stvaralaštvu. U sinkronijskom čitanju, a napose s naraštajnog motrišta, Radić je nedvojbeno najistaknutiji autoportretist koji se usustavljuje u velikoj tradicijskoj baštini slikara koji su radili autoportrete. Spomenimo tek neke iz razdoblja hrvatske moderne pa sve do u naše dane, u rasponu od Miroslava Kraljevića, Josipa Račića, Vladimira Filakovca, Vilka Gecana, Marina Tartaglie, Lea Juneka, Otona Glihe, Josipa Vanište, Ljube Ivančića, Vasilija Josipa Jordana, Alberta Kinerta, Julija Knifera, Igora Rončevića, Antuna Borisa Švaljeka i brojnih dugih. I ovaj letimičan pregled kazuje da je autoportret nedvojbeno iznimno intrigantna i privlačna tema mnogim slikarima u samospoznavanju vlastitoga bića, odnosno postojanja. Međutim, ipak treba spomenuti da je autoportret isto tako zastupljen i u drugim medijima, bilo onim tradicijskim poput skulpture, crteža, grafike… ili pak u suvremenim, fotografiji, filmu, videoartu, performansu i dr. U velikoj europskoj slikarskoj autoportretnoj baštini dostatno je spomenuti samo ona kanonska djela u kiparstvu, slikarstvu, grafici koja potpisuju Michelangelo, Rembrandt, Dürer kako bi osnažili iznesenu tezu u svevremenskoj aktualnosti tog likovnog diskursa. U stoljeću koje smo nedavno napustili brojni su nam umjetnici ostavili u naslijeđe svoje autoportrete, među njima i de Kooning, slikar koji je gdjekad poticao Davorina Radića u slobodnijem konceptualnom pristupu i slikarskom postupku u oblikovanju autoportreta.

Naime, dobro je znano da je autoportretu (kao i portretu!) primarna zadaća prikazati u različitim likovnim medijima – ovdje je riječ o mediju slike – najčešće, svoju glavu, poprsje, cijelo tijelo – ili druge osobe – u prepoznatljivim fizičkim/tjelesnim obilježjima. Međutim, toj uobičajenoj odrednici autoportreta/portreta slikarsko djelo Davorina Radića usmjerava prema drugoj/drukčijoj interpretaciji. Unatoč tome što je formalno pokrila rečeno silovitom stvaralačkom energijom, to isto razotkriva ne samo prikazom vlastitoga lika u prepoznatljivoj fizičkoj osobnosti nego i u rastvaranju vlastite ljudskosti razgolićenoj u emocionalnoj i psihološkoj supstanci koja zrcalno prikazuje svoju unutrašnju strukturu iznijansiranim slikarskom otkrivanjem, odnosno samospoznavanjem svojega postojanja kroz govor vlastitoga tijela u likovnom jeziku snažne uvjerljivosti i autentičnom izražajnošću svojega slikarskog djela.     

Milan Bešlić

Autportret, 2000. 

Autoportret, 2011.

Autoportret, 2023. 

Davorin Radić rođen je 1957. godine u Hrvatskoj Kostajnici. Slikarstvo je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1983. godine u klasi Vasilija Jordana. Poslije diplome suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera (1983. – 1985.). Bio je profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu od 1986. do 2022. godine, kad odlazi u mirovinu. S kolegama, slikarima i glazbenicima, godine 1998. utemeljuje grupu Contra, koja iste godine ostvaruje istoimenu jedinstvenu likovno-glazbenu mapu. O njegovu opusu objavljene su monografije iz pera Đure Vanđure 1997., Josipa Škunce 2002., Stanka Špoljarića 2006., Dunje Horvat 2009., Ivanke Reberski 2013. i 2016., Tonka Maroevića 2020. godine, Dobitnik je priznanja Sedam sekretara SKOJ-a 1987. godine. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos umjetnosti 1999. godine. Do sada je održao više samostalnih i skupnih izložbi. Živi i radi u Zagrebu i Hrvatskoj Kostajnici.

Autoportret, 2024. 

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros