Izložba Gorana Mehkeka u Fotogaleriji Dubrava

U Fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, otvara se 28. listopada u 19 sati izložba Gorana Mehkeka pod nazivom “Dnevnik jednog fotoreportera”. Izložba je otvorena do 21. studenoga 2024., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan. 

GORAN MEHKEK

Dnevnik jednog fotoreporteta – 28. 10. – 21. 11. 2024. 

Petrinja, 2020.

Dnevnik jednog fotoreportera

Goran Mehkek snima ulicu, ono što se na ulici zbiva, njegova fotografija nije namještena.

Meni je, osobno, takva fotografija i najbliža. Usudila bih se reći i najteža. Naime, vidjeti na ulici ono što drugi ne vide, pronaći kadar koji drugima nije dostupan, zahtijeva posebnu vrstu talenta. Onu koja je čovjeku urođena. Ili je imate ili nemate. Naravno, i sposobnost reakcije u danom trenutku. Mnogi su snimali recentne događaje koji su obilježili našu kolektivnu memoriju, poput potresa, praznih ulica tijekom pandemije, ili poplave. No, izuzetno ih je malo koji su te prizore znali snimiti. Goran Mehkek jedan je od njih.

Sve to vrijedi i za fotografiju pilota helikoptera koji prelijeće poplavljena područja, dok se u njegovim naočalama ogleda okolina, poplavljena polja koja vidi oko sebe. Riječ je o još jednoj fotografiji koja definira vrijeme u kojemu živimo. Iz kadra koji je prepoznao Goran Mehkek.

Mogla bi se tu pronaći poveznica. Ulicu su, naime, u pravilu snimali oni kojima je fotografija bila i profesija, koji su stekli disciplinu – Milan Pavić, Pavao Cajzek, Ivan Posavec neki su od njih.

Sve je te fotografije Mehkek snimio dok je bio na zadatku ili, rjeđe, na putu do zadatka. One su, dakle, i njegov posao. Kaže, uostalom, kineska poslovica: izaberi posao koji voliš i u životu nećeš morati raditi niti dana.

Susan Sontag je, pišući o fotografiji, rekla da smo neprestano okruženi slikama: na televiziji, internetu, filmu (danas bismo dodali i streamnig servisima), ali kad je riječ o pamćenju, fotografija se jače u njega urezuje. I to je upravo ono što vidimo na fotografijama Gorana Mehkeka: to su, naime, one fotografije koje će ostati urezane u naše sjećanje. Kada je snimao, dan nakon potresa u Petrinji, žene među ruševinama kako sjede za stolom, napravio je fotografiju koja je za mene bila i ostat će najupečatljivija snimka potresa. Važno je napomenuti da kod njega nema nikakve suvišne patetike, naprotiv. To jest život, sa svim svojim usponima i padovima.

Od dvjestotinjak fotografija u užem krugu gotovo da nam je bilo nemoguće odabrati one za izložbu, jer njemu sve teme dobro leže. A u većini njegovih tema u centru je – čovjek.

Mehkeka je fotoreporterski put vodio na razne zadatke, bio je u Washingtonu u Bijeloj kući, snimao je Billa Clintona i Franju Tuđmana, bio je u Münchenu, tamo smo zapravo bili skupa, i snimao Vladu Kristla, tog izuzetno karizmatičnog umjetnika čiju je karizmu uspio prenijeti i fotografijama; na ulicama svojeg kvarta Dubrave snimao je slavlje navijača nakon pobjede u utakmici protiv Brazila, neki su od njih bili legli i na tračnice, snimao je ljude koji su bili ili su još u javnom prostoru, gledamo Barbaru Kolar, Josipu Lisac, Rajka Dujmića, Damira Karakaša, Ivana Kožarića… Mnogi su ih snimali, no Mehkek je svojom fotografijom uspio što uspijeva rijetkima – prepoznati portetiranog. Moraju te ljudi uistinu i zanimati da snimiš takvu fotografiju.

Radi u novinarstvu, reći će, trideset i jednu godinu. I niti jedan dan nije mu bio isti. I to jest – to. To je bit posla kojim se bavimo, to nas uzbuđuje.

Fotografijom se profesionalnije počeo baviti kao mladić, s nepunih osamnaest, iako je i ranije snimao. Puno je naučio družeći se s Vladimirom Dodigom Trokutom, kad bismo zajedno išli na snimanja ponekad mi se činilo da njih dvojica imaju više zajedničkih tema od mene i Trokuta. U više ga je navrata snimao, a Trokutov je portret, na kojem je on oslonjen o štap, s plavičastom izmaglicom u pozadini – maestralan.

Ponekad se, kada snimate fotografiju, pišete tekst, radite bilo što kreativno, dogodi čista magija. U Mehkekovom slučaju magija se dogodila mnogo puta. I on ju je znao prepoznati.

Uličnu fotografiju često je definirala Magnumova fotografija, bliska i Mehkekovom senzibilitetu. Ta će agencija tumačiti, i kroz riječi fotografkinje Carolyn Drake, da nema jedne definicije ulične fotografije te da je ona slobodna od svih pravila, odnosno da bi svaki fotograf morao sam definirati što ulična fotografija za njega znači.

Henri Cartier-Bresson znao je govoriti da je po čitave dane lutao po ulicama napet, spreman za juriš, odlučan da zarobi život. Mehkek je na ulici po novinarskom zadatku, no snima tučnjave, porođaje, majku koja u čekaonici doji, snima, dakle, život.

Ima sjajan osjećaj za boju, to je vidljivo kada snima noću Hendrixov most, psa među automobilima, centar Zagreba, odsjaj na pločniku na kišni dan, pefromans Dalibora Martinisa u MSU kada je umjetnik spalio automobil. Kad snima u polusjeni glumca Radu Šerbedžiju, u prvi se plan nameće kompozicija. Gotovo je monokromna i fotografija Bona Voxa. Kad snima slučajni pogled vojnika na svečanosti posvećenoj preminulom kolegi i prijatelju, pokazuje svoj osjećaj za trenutak. Kad snima čovjeka uz Jarunsko jezero, u tankim kupaćim gaćicama, prepoznajem i estetiku Martina Paara. Snima motor koji se zabio u automobil. Sjajan je podjednako u sportskoj fotografiji, bilo da snima Luku Modrića u skoku, potpuno u zraku, kao da nema gravitacije, bilo ragbi ekipu ili dva boksača koji su se jedan drugom unijeli u lice.

Neke će u nama izazvati i nostalgiju, primjerice, fotografija prosvjednika koji se u žaru onodobnog prosvjeda bacio pod tramvaj, no tramvaj kakav je nekada izgledao.

Prizor postarije gospođe ispred drvene kuće, ona je netom oprala kosu, udovica je, žmiri, skupila je ruke, njezina je bol gotovo pa opipljiva, sjajan je trenutak socijalne fotografije

Ima na njegovim snimkama i puno suptilnog humora, koji se provlači kroz mnoge fotografije. No, bitno je ovdje napomenuti i da se Mehkek ne izruguje dok snima, snimke nisu zlobne niti manipulativne. One su oštroumne, brze i analitične, idu u samu srž.

Ono što bi trebalo biti zasebno u opusu Gorana Mehkeka, više puta nagrađenog za novinsku fotografiju – dobio je i Grand Prix Salona te proglašen i fotoreporterom godine, to je politička fotografija, a tu teško da mu ima premca. Trenutak u kojemu su iz profila, sa crnim šeširima, snimljeni Franjo Tuđman i Vladimir Šeks, gledaju jedan u drugoga, sve im je jasno u tom trenutku. Trenutak kada je Zoran Milanović isplazio jezik. Trenutak slavlja HDZ-a u zagrebačkom muzeju, u prvom je planu čaša u zraku, nekako sam stekla dojam da mu je to intimno jedna od dražih fotografija… Trenutak kad danas pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić grli konja, Anka Mrak Taritaš, bivša ministrica, popravlja frizuru, u ogledalu se vide Andej Plenković i Milorad Pupovac.

To su fotografije sa zadataka. Rjeđe su one koje snima usput. Jednom je, na putu prema Saboru, snimio zabundanu prolaznicu kako se bori sa snijegom i vjetrom, koji joj podižu kaput, poput prizora sa platna slikara iz doba romantizma. I za tu fotografiju je dobio nagradu. Sličnog je profila žena u crvenoj ljetnoj haljini i japankama, nemoćna pred kišom, kišobran je već potrgalo nevrijeme.

Slavka Pavić, doajenka hrvatske fotografije, danas u svojim devedesetim godinama, rekla mi je jednom da je mladolikom održava želja da svaki dan snimi dobru, novu fotografiju. To bi se moglo primijetiti i uz radove Gorana Mehkeka.

Morate biti jako znatiželjni da biste taj posao dobro radili. Goran Mehkek je znatiželjan. I nastavit će biti znatiželjan.

Patricia Kiš Terbovc

Voda, 2014. 

Popis izloženih radova:  
1. Crna, 1999.
2. Leukemija, 1999.
3. Tuđman i Šeks, 1999.
4. Kamenita vrata, 2003.
5. Kristl, 2003.
6. Baka, 2005.
7. Prosvjed NAME, 2007.
8. Carski, 2008.
9. Dujmić, 2008.
10. Nada 1, 2008.
11. Nada 2, 2008.
12. Jarunski kupač, 2009.
13. U2, 2009.
14. Prosvjed, 2010.
15. Kožarić, 2011.
16. Bogojavljanje, 2012.
17. Gotovina, 2012.
18. Lepoglava, 2012.
19. Trokut, 2013.
20. Bandić, 2014.
21. Ćiro u Tuzli, 2014.
22. HDZ, 2014.
23. Mladenci, 2014.
24. Voda, 2014.
25. Mimohod, 2015.
26. Rade, 2015.
27. Stožer, 2015.
28. Croatia tour, 2016.
29. Yugo performans, 2016.
30. Cest is d’best, 2017.
31. Hendrix, 2017.
32. Modrić, 2017.
33. Parada, 2018.
34. Vukovar, 2018.
35. Briski, 2019.
36. Ronaldo, 2019.
37. Sučeljavanje, 2019.
38. Zagreb boks, 2019.
39. Ilica, 2020.
40. Petrinja, 2020.
41. Plenković, 2020.
42. Predsjednik i premijer, 2020.
43. Covid, 2021.
44. Hod, 2021.
45. Press konferencija, 2021.
46. Rafali, 2021.
47. Tomica, 2021.
48. Dubrava, 2022.
49. Kiša, 2023.
50. Milanović, 2022.
51. Slavlje u Dubravi, 2022.
52. Zeko, 2024.

Carski, 2008. 

Press konferencija, 2021.

Goran Mehkek rođen je 1967. godine u Zagreb. Fotografijom se bavi od 18. godine. Od 1993. godine zaposlen je u Večernjem listu kao fotoreporter. Od 1998. godine zaposlen je u Jutarnjem listu. Fotografskoj agenciji Cropix pristupio je 2007. godine. Izlagao je na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od brojnih nagrada i priznanja koje je dobio za svoj rad treba istaknu-ti: Grand prix Zagreb Salona 2004. godine, te je proglašen fotoreporterom 2014. godine po izboru Fotoreportera Hrvatske. Živi u zagrebačkoj Dubravi.

Ronaldo, 2019.

Croatia tour, 2016. 

Dubrava, 2022. 

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros