Izložba “Riječka veza 2” u Galeriji Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 12. veljače u 19 sati izložba asistenata s Akademije primijenjenih umjetnosti iz Rijeke pod nazivom “Riječka veza 2”. Izlažu: Ivana Bajcer, Ljiljana Barković, Korina Hunjak, Nikola Nenadić, Mitar Matić, Dajana Radoš i Ivan Vranjić. Izložba se može razgledati do 8. ožujka 2024., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan. 


RIJEČKA VEZA 2

12. 2. – 8. 3. 2024. 


Ivana Bajcer

RIJEČKA VEZA 2

Ovogodišnjom izložbom Riječka veza 2 nastavlja se ciklus suradnje dviju institucija, Narodnog učilišta Dubrava i riječke Akademije, prezentiranjem umjetnosti nastavnog osoblja Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Riječka veza 2 presjek je ovaj put umjetničke produkcije asistentica i asistenata, zaposlenika Akademije koji se izdvajaju kvalitetom i stručnošću u različitim medijima te afirmiraju polja likovnog stvaralaštva kao istaknuti pojedinci.

U umjetničkim djelima autora Ivana Vranjića, Ivane Bajcer, Dajane Radoš, Mitra Matića, Korine Hunjak, Nikole Nenadića i Ljiljane Barković prisutne su dakle različite dimenzije medija koje našem oku omogućuju percepciju i prijenos doživljaja vanjskog i unutarnjeg svijeta putem svjetlosti, boje, teksture, objekta, knjiga, fotografija, narativa stripa, ilustracije, enkaustičke slike, skulpture i volumena… drugim riječima, moćne višeznačne matrice prostora likovnog jezika i suvremenog streama umjetnosti u punom smislu riječi, one koje drže svjedočanstvo dualizma primarnog traga i pohrane umjetnosti.

Ivanu Bajcer inače možete vidjeti redovito s bakropisnom iglom u ruci; jer njena je uobičajena ikonografija upravo usidrena u osoben, izrazito prepoznatljiv rukopis ujetkan u bakropise kao kontinuiran dnevni ritual, kao kontinuiranu strast i obol prema crtežu, a koji emanira putem izrazito autoironičnih, dnevničarskih konceptualnih kompozicija svakodnevnice u kombinaciji s tekstom, a koje ovaj put izostaju. Distopijski prizori Ivane Bajcer sadrže devet grafičkih listova rađenih u grafičkoj tehnici dubokog tiska, suhe igle. „Svih devet otisaka rađeni su na jednoj matrici, koju sam svakim sljedećim otiskivanjem uništavala metalnom iglom te time dolazila do iskrivljene vizije, koja insinuira apokaliptično vrijeme. Isti prizor pojavljuje se kod svih otisaka“, izjavljuje autorica. Umjetnica je, koristeći moć procesa nepovratnog urezivanja suhe igle, zabilježila jedinstvene zapise i stanja distopijskih prizora kojima istovremeno zasićuje istu matricu i bilježi nova stanja iste, konfuguraciju apokalipse svijeta bez vode. Početnu intonaciju liričnog i opuštajućeg prizora nepoznata pejzaža odvodi u tamnilo i zasićenje unutar full format otiskivanja koje nepovratno vodi u ništavilo i prapočetak. „Jakom ekspresijom u procesu izrade rada želim naglasiti kako izvor pitke vode ne treba uzimati zdravo za gotovo.“ Drugim riječima, Ivana Bajcer u ovom je ciklusu grafika stvorila namjeran otklon od svoje prepoznatljive ikonografije i dovela sve nas u drukčiji prostor samopreispitivanja.

Dajana Radoš  već dugi niz godina pokazuje nevjerojatnu perzistentost i procesualnost u kombiniranju i gradnji tehnoloških znanja, i to ne samo u polju grafike, dok u nastavnom procesu besprijekorno prenosi znanje o svim grafičkim tehnikama; plošnom, dubokom, propusnom i visokom tisku. Također je vrsna poznavateljica oblikovanja umjetničkih knjiga i bibliografskih izdanja, stoga su njene knjige objekti određeni odraz takve likovne strasti i preciznosti. To je vidljivo u njenim umjetničkim knjigama složenog kompozitnog karaktera Esencija kadra, Tragovi vremena, Zelena. Njene umjetničke knjige pohranjuju vibrantne apstraktne višebojne otiske, ali uvijek u suglasju s temeljnom artikulacijom ideje.
Veliki formati grafika dubokog tiska Dodir poliptih je pomno građenih matrica, koji ona gradi jako dugo, tehnikama reservaša, akvatinte i bakropisa, a tehnološkim procesom višeslojnih oduzimanja daje primat planiranim i ciljanim korekturama, čime reljefni zapis metalne ploče, koji odčitava pamučna tekstura papira, traži partikularnu pažnju, pa čak i mikrozoomiranje. U cjelini grafike čine impresivnu prostornu instalaciju profinjenih apstrakcija. Radovi su to koji su na tragu „riječke grafičke škole“, međutim, s druge strane, predstavljaju jasno artikuliranu, nezavisnu vibraciju grafičkog lista.

Ivan Vranjić svoj je profesionalni put posvetio mediju fotografije, analognoj fotografiji, te digitalnim medijima. Pred publiku dovodi projekt dokumentarističke fotografije naslova 2.145, projekt koji bilježi povratak preživjelog ljudskog bića Ramiza u rodni kraj, okolicu Srebrenice, čovjeka koji se suočava s neljudskošću agresorske politike s obzirom na to što je jedan od preživjelih iz izbjegličke kolone na Kameničkoj planini kod Srebrenice, tzv. Marša smrti, odnosno jedan od rijetkih koji se osmjelio vratiti se u svoju obiteljsku kuću te potražiti ostatke poginulog oca i braće kako bi ih dostojno sahranio. Upravo je to ono što bilježi kamera Ivana Vranjića: u kadrovima tog vremenskog taloga niču i izmjenjuju se frekvencije i motivi predmeta, krajolika, ljudskih ostataka, bolnih uspomena, frekvencije individualne i kolektivne strahote, tuge i spomena. Prikazati neopisivo moguć je postulat ovog autorskog projekta. Ivan Vranjić u svakoj je od fotografija podario ljepotu rasvjetljavanja i moć onakve sugestibilnosti koja postaje trajni zalog svjedočanstva, esencije etičnosti te istinite estetike umjetnosti. (https://ivanvranjic.com/nproject/2-154/)

Kad vas u galerijskom prostoru zapahne miris voska, zasigurno ste ušli u predvorje slika izvedenih u tehnici enkaustike Mitra Matića. Matić u svojim radovima otvara „slikarsko-kozmički organizam“, tijelo kadra digitalne fotografije koju provodi kroz ručno izvedene slojeve tehnike voskom. Formati su srednje veličine, zajedničkih ali numeriranih naziva Encaustic. U svom fokusiranju, usred igre sažimanja naizglednog „fotografskog  oka“ oslikavaju motiv divljih životinja. Kompozicije su građene kružnim potezima, ili čak oponašajući definiciju „printerske preciznosti“, ravnim nizanjima, koje u konačnici sažimaju cjelokupni motiv. U toj drevnoj tehnologiji pigment se tako u slojevima voska podređuje mimezisu digitalnog kadra, ali gradnjom razotkriva portretiranje svjetlosti leće putem materijaliziranog prelamanja finih izlivenih enkaustičkih slojeva, koje se postepeno sinergično nadovezuju u profinjenoj akustici. Rezultat je te akustike bogatstvo teksture i dubine delikatnog kolorita (ne zaboravimo i osjet mirisa!) te restitucija spoznaje kadra u suglasju ikona i „photoshota“ (ulovljenog kadra).

Nikola Nenadić, svojim duhovnim, zanatskim i  kiparskim integritetom te rasponom vještina kojima se mahom koristi i na različitim poljima primijenjene umjetnosti kiparstva, uvijek je u potrazi za društveno angažiranim motivima, koji u njegovim radovima privlače posebnu pažnju jer se radi o masivnim i zahtjevnim skulpturama obrađenog metala, mahom željeza. Nikola Nenadić je najprisutniji u obradi metala, ali je i odličan poznavatelj svih drugih kiparskih tehnika i tehnologija, a ta znanja prenosi i u nastavnom procesu. Također, budući da se sve njegove skulpture nalaze u privatnim zbirkama, na raspolaganju su nam začudni kiparski artefakti Welcome i Hear No Evil, See No Evil. Skulptura Welcome izdaleka glumi uporabni predmet otirača, no prilaskom privodi promatrača do granice pucanja; vodi li taj otirač, koji ironično/ksenofobično nudi reljefni natpis dobrodošlice („welcome“), sazdan od šume metalnih šiljaka, u neki bolji svijet, a kojemu se na putu priječi bolna inicijacija migracija i nalaženja topline doma, ili se „tepih“ ruga licemjerju današnjice, lažnim empatima influenserima i guruima, ovisi, gdje se isti postavlja; jer svojom pozicijom u prostoru Welcome otvara preispitivanje onome koji mu pristupa, odnosno vašim vlastitim idejama, projekcijama i deluzijama. Ovaj je otirač vodič kroz mikro i makro globalne vibracije ilustracija svih hipokriza civilizacije te, kao što sam autor kaže, „kroz ovaj rad uprizorena je anegdota koja svojom parolom simbolizira paradoks neprijateljske dobrodošlice usmjerenu strancu namjerniku koji izgnanstvom ili nekim drugim činom iz svoje zemlje dolazi u drugu državu i traži priliku za boljim životom.“ Skulptura Hear No Evil See No Evil/Niti Vidim Niti Čujem! većih je dimenzija (170 x 60 x 50), također izražena metalnim varenim i brušenim elementima, i doslovno prikazuje noja koji zabija „glavu u pijesak“. Taj prizor u stresnom životu noja metaforički tumači svakodnevno oglušivanje pojedinca i društva na događaje u kojima se izravno ili neizravno izlaže. Besprijekorno izveden motiv ptice u svojoj punoći prepoznatljivosti skulptura je koja preuzima ulogu avatara izbjegavanja sa stvarnom, nezavidnom slikom društva svakog čovjeka. „Tema je vezana s današnjom stvarnom slikom, npr. stanjem u zemlji, politici, međuljudskim odnosima, aktivizmu za spolnom ravnopravnošću i općenito nešto čime se običan čovjek ne želi zamarati i preuzeti odgovornost pa se najčešće utjeha traži u virtualnoj zabavi“, poručuje autor.

Ljiljana Barković koristi se medijem slikarstva i stakla, na koje prenosi signale svojih temeljnih principa stvaralaštva kakvi su prisutni na njenim dvodimenzionalnim slikarskim motivima, no mudro uvodeći aktivan element svjetla i prelamanja agensa, čime u radovima izvedenima u staklu, Svjetloobjektima, motivi svojom akustikom otvaraju polja šireg promišljanja filozofske estetike spram serijski i industrijski štancanih predmeta. Slikoobjekti, staklene slike i svjetlosni fragmenti , kako ih je autorica nazvala, odraz su duljeg istraživanja likovnih motiva formiranih u području geometrijske apstrakcije, preciznih konstrukcija koje prizivaju moćne postulate primarnih odnosa boja, baš kao na počecima dvadesetog stoljeća. Stoga ove slikoobjekte treba pažljivije i sa sviju strana obići, jer je Ljiljana Barković utjelovila reduktivnost slika u trodimenzionalne predmete, čija je staklena materija na svjetlosnim kompozitnim razinama, onako kako je to predosjetio u svojim djelima mobila i Lazslo Moholy Nagy; svjetlost i nositelj kubične projekcije ovdje su pažljivo izrađene projekcije, stoga djela odašilju koherentan signal pomno promišljene umjetnosti. Kao što i sama autorica kaže, „Ciklus radova Slika u slici, ‘slikoobjekte’, temeljim na dijaloškim postupcima: transparentne i pune slikarske kompozicije, slike i slike, objekta i slike, slike i prostora, te odnosima obojenih fragmenata unutar slike… U fokusu je cjelovita slika, koja zbog medija stakla ima sposobnost da prima u sebe različitu količinu svjetlosti, ovisno o vanjskim uvjetima.“

Korina Hunjak svoj višegodišnji rad, premda umjetnica mlađe generacije, gradi kroz strip, ilustraciju i crtež, u analognim i digitalnim tehnologijama, dok su radovi za izložbu table stripa izvedene u risografskoj tehnici uzete iz autorskog stripa Otok, priče o sanjivoj ljepoti Suska, otoka Hrvatskog primorja. Glavna protagonistica stripa kroz svoj dolazak na otok portretira svojstva otočkog utočišta u moru i prirodi, ali istovremeno taj pejzažni svijet suprotstavlja onim unutarnjim previranjima, od kojih mnoga dodiruju globalna pitanja klimatskih katastrofa i strahova pojedinca prema nadmoći nepredvidive sile prirode. Dolaskom na ljetovanje na Susak protagonistica ponovo pronalazi ravnotežu unutrašnjeg i vanjskog, taktilnog svijeta, gdje ljubav prema moru i prirodi daje konačno razrješenje, odraz i odgovor na brojna pitanja kakva si ljudska bića diljem svijeta postavljaju. Strip se u cijelosti može pročitati na korinahunjak.com/projects/140x5G. Akromatski strip Dérive izrađen je za strip magazin Strop #3 na osobni poziv Darka Macana, a izložena ilustracija knjige nakladnika Sthriga iz Rijeke dodatni je dokaz kako se likovni izričaj Korine Hunjak savršeno adaptira timskom radu i likovnom ilustracijom ne robuje kontinuaciji jednog „stila“, već teži nalaženju vizualnog koda spisateljskog sadržaja. Korina Hunjak aktivno je sveprisutna i u ilustracijama knjiga, kao i na strip festivalima, te već bilježi i međunarodne rezidencije i ekspandira u svojstvu istinski posvećene umjetnice koja ego ostavlja u stranu, u korist ljepote narativnog kadra, ljudskosti i umjetnosti.

Nesumnjivo je da je svaki od navedenih umjetnika i umjetnica vrijedno i važno dragocjeno tkivo naše visokoobrazovne institucije, gdje ih se prepoznaje i afirmira kao dragocjene suradnike, no činjenica je i da oni već jesu uvelike prisutni na hrvatskoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni, dok izložbu prati zaključna nit: ona visoke društvene osviještenosti svih autorica i autora. Neka vrijeme pokaže do koje mjere ovakav ključ odabira umjetnica i umjetnika predstavlja antologiju, što je upravo odraz izazova i smisao projekta Riječke veze i Galerije Filakovac za njenu brojnu publiku. 

Melinda Kostelac


Dajana Radoš


Ivan Vranjić


Nikola Nenadić

ŽIVOTOPISI

Ivana Bajcer rođena je 1993. godine u Zaboku. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, u klasi prof. Tanje Dabo, godine 2018. te pohvaljena nagradom Magna Cum Laude. Članica HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika), članica HULU-a (Hrvatska udruga likovnih umjetnika) u Splitu. Sudjelovala na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na međunarodnoj radionici MAPWorkshop u Budimpešti 2016., zatim na 17. međunarodnoj likovnoj koloniji u Monoštru/Szentgotthárd u Mađarskoj 2018., na 22. međunarodnoj likovnoj koloniji LindArt u Lendavi (Slovenija) 2017., na kojoj je i osvojila prvu nagradu. Dodijeljena joj je pohvala za uspješan rad tijekom akademske godine 2013./2014., 2014./2015., 2016,/2017., Rektorova nagrada za veliki timski rad, znanstveni i umjetnički, Opera Agrippina G. F. Händela: zajednički projekt studenata Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 2016., Nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje izloženo na Kulturošu u gradu Čakovcu 2018. Dobitnica je stipendije Erste banke u sklopu Erste fragmenta 13 u Zagrebu 2017. Voditeljica je brojnih edukativnih programa i interaktivnih radionica; Grafika visokog tiska na međunarodnom stručno-znanstvenom skupu „Sretna djeca” u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Jedna je od organizatorica Međunarodne izložbe grafika i knjiga umjetnika u Rijeci – GraficaRi/umjetnički projekt pokrenut na inicijativu triju mladih grafičarki Dajane Radoš, Sunčane Simichen i Ivane Bajcer u organizaciji Akademije primijenjenih umjetnosti, u suradnji s Galerijom Kortil i uz novčanu potporu Sveučilišta u Rijeci iz projekta za mlade umjetnike i znanstvenike te PGŽ-a. Asistentica je u umjetničkom području, na polju likovne umjetnosti, grani grafike na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

Ljiljana Barković rođena je 1980. godine u Rijeci. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani 2008. godine i stekla naziv akademska slikarica. U HDLU Rijeke primljena 2012., u HDLU Istre 2015., a u HDLU (HR) 2018. godine. Sudjelovala je na nekoliko likovnih kolonija u Hrvatskoj i inozemstvu. Bila je umjetnička voditeljica galerije Cisterna u sklopu Zajednice Talijana Mošćeničke Drage. Od 2015. zaposlena kao asistentica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Asistentica je na slikarskim kolegijima te na kolegiju Staklo. Godine 2016. i 2017. pohađala i završila program Dopunskog psihološkog i pedagoškog obrazovanje za nastavnike na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U listopadu 2018. godine pohađala radionicu za tehniku obrade stakla na plameniku u školi za staklo Abate Zanetti u Muranu (Italija). Aktivno izlaže, ostvarila je 15 samostalnih i četrdesetak skupnih izložbi. Bavi se umjetničkim radom na polju slikarstva, a istovremeno gradi svoj umjetnički izraz na polju umjetničkih objekata u mediju stakla i drugih materijala.

Korina Hunjak je vizualni umjetnik s fokusom na ilustraciju, strip i dizajn. Rođena je 1993. u Rijeci. Diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, gdje trenutno i radi. Njeni kratki stripovi objavljivani su u mnogobrojnim domaćim i stranim strip publikacijama, a nekolicinu je i sama izdala. Oslikala je brojne slikovnice i naslovnice knjiga te svojim ilustracijama i dizajnom pridonijela društvenim igrama, aplikacijama i raznim drugim projektima. Dobitnica je nekolicine nagrada za svoje umjetničko djelovanje na području ilustracije i stripa i šire, a radovi su joj izlagani na mnogim domaćim i međunarodnim grupnim izložbama. Djeluje u uredništvu nagrađivanog časopisa za umjetnost i kulturu Strip-PREFIKS te u sklopu udruge Hrvatski autorski strip u organizaciji raznih događanja u svrhu promicanja svijesti o strip kulturi u Hrvatskoj i šire. U radu se fokusira na humanizirajuće narative, poigravanje s različitim stilovima te istraživanje grafičkog crteža.

Mitar Matić rođen je 1981. godine u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Gorkog Žuvele 2005. godine, od kada kontinuirano izlaže. Za svoj rad dobio je Grand prix 32. Salona mladih 2014. i 2. nagradu 26. Slavonskog bijenala 2018. godine. Radovi mu se nalaze u zbirkama slikarstva MMSU-a u Rijeci, MLU-a u Osijeku i u mnogim privatnim zbirkama. Radi kao asistent na Katedri za crtanje Akademije primijenjenih umjetnosti sveučilišta u Rijeci.

Nikola Nenadić rođen je 1978. u Rijeci. Diplomirao je kiparstvo 2009. godine na Accademia di belle arti u Veneciji, u klasi profesora Andrea Grassija i Giuseppea la Brune. Nakon završetka studija godinu dana provodi u toskanskom gradiću Pietrasanta na Master artigianali marmisti – majstorskim radionicama usavršavanja tehnika obrade mramora i kamena. Djeluje kao umjetnik na hrvatskoj i međunarodnoj likovnoj sceni, kao član međunarodne grupe likovnih umjetnika MUSKETEERS, koja tematski i na poziv ministarstava raznih europskih država izrađuje i postavlja skulpture na trgovima gradova u Europi i Balkanu. Osim kiparstva, djeluje u izvedbenim umjetnostima s riječkom grupom umjetnika pod nazivom Kiparski utorci Ž. Violića, s kojima je nastupio na 13. Hrvatskom trijenalu kiparstva u gliptoteci HAZU, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te u MMC-u Palach. Sudjeluje i u urbanističko-arhitektonskim projektima s tvrtkom Urbanistički studio Rijeka kao dizajner vizualnih identiteta eksterijera, odnosno urbanističke opreme na trgovima, parkovima, pomorskim rivama i lukobranima. U likovnom je izrazu od struke prepoznat po izradi skulptura od metala i kamena koje se mogu pronaći u raznim galerijama te privatnim kolekcijama. Član je likovnih udruga HDLU Rijeka i HULU Split. Radi kao asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, na kolegijima iz područja kiparstva na preddiplomskom i diplomskom studiju. Voditelj je kiparskih radionica.

Dajana Radoš rođena je 1982. godine u Rijeci. Diplomirala je 2011. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na Odsjeku likovnih umjetnosti iz područja grafike, te stekla pravo na zvanje i akademski naziv magistra likovne pedagogije. Od 2014. godine asistentica je na Katedri za grafiku Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Djeluje u području vizualno-likovnih umjetnosti te aktivno istražuje područje grafike. Radeći, ali prvenstveno živeći grafiku, gradi svoj prepoznatljiv umjetnički svijet procesualnim i slojevitim interveniranjem na grafičke matrice. Pored grafičkog medija, umjetnički izraz gradi grafičko-prostornim objektima, knjigama umjetnika i keramiko-skulpturama. Osmislila je, organizirala i vodila više likovnih radionica i umjetničkih projekata. Redovito izlaže i sudjeluje na domaćim i međunarodnim trijenalima i bijenalima grafike (Hrvatski trijenale grafike, Zagreb, Hrvatska; Third International Print Biennale, Yerevan, 2021.; Međunarodni trijenale autoportreta „Pojam o sebi“, Zagreb, Hrvatska; International Biennial Print Exhibit: R.O.C, Taiwan, Knjiga-umetnički objekat 3 / Book – Art object 3, Beograd, Srbija; 5. Biennale “Citta di Bassano del Grappa”, Italy; Graphic Art Biennial – Dry Point, Uzice, Serbia; OSTEN Biennial of Drawing Skopje, Macedonia; 4th Graphic Art Biennial of Szeklerland Sfântu Gheorghe, Romania; 2nd International Ceramic Triennial UNICUM, Maribor, Slovenia; Međunarodni konkurs za grafiku EX-YU, Beograd, Srbija; International Graphic Triennial Bitola, Macedonia i druge). Priredila je četrnaest samostalnih izložbi u Rijeci, Krku, Karlovcu, Novom Vinodolskom, Mošćeničkoj Dragi, Sesvetama, Splitu, Sloveniji i sudjelovala na više od sto skupnih, žiriranih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoje radove dobila je  nekoliko  nagrada i priznanja. Članica je likovnog udruženja HDLU Rijeka.

Ivan Vranjić rođen je 1988. godine u Odžaku (BiH). Diplomirao je 2012. na studiju primijenjene umjetnosti na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Svoje obrazovanje nastavlja na London College of Communication (University of Arts London) gdje završava magistarski studij fotonovinarstva. Radi kao fotograf i snimatelj. Djeluje u kulturno-umjetničkom sektoru, ali i kao fotonovinar. Fotografije su mu objavljene na mnogim nacionalnim (Jutarnji list, Novi list) i internacionalnim (BBC, Vice, Biker Magazine, Outdoors People i dr.) medijskim platformama. Paralelno uz komercijalni rad stvara autorske projekte s naglaskom na reportaže s ekološkim predznakom. Asistent je na kolegijima Osnove fotografije i Fotografija na preddiplomskom studiju primijenjene umjetnosti. Također, voditelj je fotografskog studija i radionice za tisak velikih formata.


Ljiljana Barković


Korina Hunjak


Mitar Matić

fotografije s otvorenja izložbe s snimio Čedomil Gros

Skip to content