Izložba “55 godina Galerije Vladimir FIlakovac”

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 4. prosinca u 20 sati izložba “55 godina Galerije Vladimir Filakovac”. Izložba se može razgledati do 29. prosinca 2023., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.

55 GODINA GALERIJE VLADIMIR FILAKOVAC

Izbor iz fundusa Galerije – 4. 12. – 29. 12. 2023.

Vlado Martek, Paleta, 1985., sitotisak/natron papir, 69×49 cm

GALERIJA DUBRAVA U SJEĆANJU i GALERIJA VLADIMIR FILAKOVAC U ZBILJI

Već je u samoj riječi predgrađe cijeli jedan svijet. Zaseban, poseban i tajanstven. A kad se riječ predgrađe izgovori, obrisi tog svijeta počinju se pojavljivati u različitim oblicima manjih i većih raznobojnih kuća te raznosmjernim i nepravilnim ulicama kojima neprimjetno prolazi život jednostavnih ljudi. Tako su se u zagrebačkom predgrađu Dubravi šezdesetih godina minuloga stoljeća počeli pojavljivati različiti oblici života u svojoj posebnoj i gotovo tajanstvenoj stvarnosti. A bili su posebni ponajprije u tim zdanjima različitih kuća koje nisu građene u prostoru po euklidskom naputku, nego po maštovitoj sintezi pučke dovitljivosti i zidarskoga majstorstva, kojim su zadivljujućom graditeljskom brzinom zaobilazili urbanističku smjernicu grada zidajući nepredvidivim pravcima ulica prostornu strukturu predgrađa. U tim neproporcionalnim širinama i visinama forme stvarnih kuća pojavljivale su se tajanstvenošću macbethovske snage koja je pokrenula taj graditeljski zamah brzim rastom urbanističke šume ispisujući nepravilnim slovima njezino pravo ime – Dubrava.

U toj urbanističkoj šumi živjeli su i jedinstveni junaci koji su robinhoodovskim buntom tjerali neku svoju pravicu, a neprikosnovenim kvartovskim autoritetom bili su ona tajanstvenost koja je strujala kroz Zagreb šireći mitsku sliku o zločestim dečkima iz Dubrave. A danas ti nekad slavni dubravački fakini žive samo u pričama, i u krhotinama legendi fragmentiranim u usmenoj predaji o zauvijek prošlim vremenima pod mogućim naslovom: Bilo nekad u Dubravi. Tako na tim nenapisanim stranicama i u neobjavljenom poglavlju o prošlosti stare Dubrave čitamo samo po sjećanju kako su pred našim začuđenim očima nicale kuće čudesnih oblika po kojima su se nazirale konture novih i sve brojnijih ulica razbacanih u nedefiniranom prostoru novonastajućeg predgrađa.

U tom romantičnom vremenu i silovitom doseljeničkom valu pedesetih i šezdesetih godina brzo zidani nepravilni oblici kuća pod slabom uličnom rasvjetom noću bi se ukazivali kao pričini, a danju stvarnost njihove skromnosti dobro je oprala svaku iluziju o urbanističkim načelima i estetskim premisama. Baš svaka kuća bila je drukčija oblikujući u nepravilnom nizu različite ulice, a naročito one uličice koje nisu ulazile u šire i duže, i nisu se križale s drugim ulicama, pa smo ih stoga zvali slijepim. U tom raznosmjernom grananju ulica Slučaj je bio arhitekt koji je nepredvidivo oblikovao neurbanu strukture zagrebačkog predgrađa Dubrava u tom, ipak ću reći, pionirskom vremenu.

U neplanskom ispreplitanju nepravilnih ulica u kasnim šezdesetim godinama u Donjoj Dubravi u nešto drukčijem, a i znatno većem obliku u maloj i krivudavoj Cerskoj ulici broj 1, i to na njezinu prvom velikom zavoju, ukazalo se novo i neobično zdanje, Doma kulture, u sklopu kojega je bio izložbeni prostor po imenu Galerija Dubrava. Kad bismo u taj prostor na prvom katu išli gledati djela kojeg suvremenog hrvatskog umjetnika, svakim se korakom po uskim željeznim i drvenim stepenicama penjala i naša radoznalost bivajući iz trenutka u trenutak još veća, i veća, i sve veća dok se ne bismo uspeli i zakoračili u nevelik prostor na čijim su zidnim plohama bila postavljena likovna djela. To je bio u Dubravi prvi susret s djelima profesionalnog likovnog umjetnika postavljenim u prostoru namijenjenom isključivo za likovna djela i s potpisom autora.

Moglo se je, mješavinom čuđenja i radoznalosti, primijetiti da su likovna djela postavljena na bijeloj površini zida na točno određenim mjestima, izmjerenim visinama, i u ujednačenim razmacima, te sve širim očima otkrivati da je svjetlo usmjereno gotovo na svako djelo kako bi se jasnije vidjelo. Također, moglo se primijetiti da su likovna djela izabrana i povezana u jednu likovnu cjelinu koju zovemo likovni postav izložbe jer prezentira umjetnika u profesionalnom mediju izložbenog prostora kojemu je pravo ime – galerija. A upravo je to tada i bila Galerija Dubrava. Podsjetimo da je u izložbenom prostoru nove galerije 1968. godine pripremljena izložba Nives Kavurić-Kurtović, ujedno i prva profesionalno postavljena izložba u Galeriji Dubrava, pa je samom tom činjenicom bila prvorazredni kulturni događaj u Dubravi te dakako i od povijesnoga značenja za Galeriju Dubrava. Izložbe koje su potom uslijedile, primjerice, Vatroslava Kuliša 1969. godine, doprinosile su afirmaciji nove galerije na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni kao profesionalnoj instituciji koja na visokim kriterijima promiče suvremene autore i kultivira društveni kontekst predgrađa.

Ovdje nam je još podsjetiti i na činjenicu koja je od naročitoga značenja za Galeriju Dubrava jer je važna kao njezina povijesna sastavnica. Naime, nedaleko od Galerije Dubrava, u Osječkoj ulici živio je i u svojem atelijeru stvarao Vladimir Filakovac, klasik hrvatskog slikarstva 20. stoljeća, kojega smo mi radoznali dječaci mogli vidjeti kroz gustiš zelenila i drevnu ogradu kako za ljetnih žega slika na štafelaju pod sjenom stabla u vrtu svoje kuće. Tom je starom slikarskom majstoru, Kraljevićevom, Račićevom i Becićevom sudrugu, i peštanskom đaku, u dobi kad su mu sjedine krunile lijepu staračku glavu, na poduku iz slikanja dolazio Vatroslav Kuliš, mladić s crnim grmom kose i dugim tankim prstima drhtavim od želje da nauči bojom izraziti sve one kolorističke proplamsaje koji su već tada počeli gorjeti u njegovom mladom biću.

Godine koje su potom uslijedile donijele se i respektabilan status Galeriji Dubrava, i cijeli je moj naraštaj bio dobro upoznat s galerijskim programom, poglavito Kulišu i meni prijateljski bliski Antun Boris Švaljek, Kuzma Kovačić, Igor Rončević, Peruško Bogdanić, Antun Maračić, Željo Lapuh, Zlatan Vrkljan, Dalibor Jelavić, Petar Barišić, Miroslav Šutej, Zlatko Keser… a i mnogi naši negeneracijski prijatelji Igor Zidić, Veselko Tenžera, Tonko Maroević, Željko Sabol… Naravno, i brojni drugi umjetnici, književnici i zainteresirani građani imali su lijepu prigodu upoznavati djela suvremenih hrvatskih umjetnika, čemu su najviše doprinijeli Vlado Perović, voditelj galerije, i Josip Škunca, novinar u Vjesniku koji je svojim osvrtima pratio i člancima podupirao izložbeni program galerije. Svakako je važno kazati da je Galerija Dubrava umnogome doprinosila drukčijoj percepciji umjetničkog djela u društvenom kontekstu predgrađa i većoj afirmaciji samog likovnog medija u njemu. Tome u prilog najbolje govori činjenica da su sada već u polustoljetnoj aktivnoj izlagačkoj djelatnosti u galeriji održane više od četiri stotine samostalnih izložbi najvažnijih suvremenih umjetnika iz Hrvatske i svijeta te brojne skupne, problemske i tematske izložbe.

Značenjsku vrijednost Galerije Dubrava s povijesnog i društvenog motrišta nastojali smo naglasiti u prigodi otvaranja njezina novog izložbenog prostora u novom zdanju te obnoviteljskom izložbenom programu, što je Ivica Rubić, tada ravnatelj Narodnog sveučilišta Dubrava, dana 8. listopada 2001. godine kazao ovim riječima: “… g. Milan Bešlić je na samostalnoj izložbi g. Vatroslava Kuliša svekolikoj kulturnoj javnosti obznanio da će ovaj novouređeni prostor nositi ime Galerija Vladimir Filakovac.“ Vrijeme piše i briše trenutke, ljude, kuće, pa i ispravlja krivudave crte ulica u pravilni horizontalni i vertikalni urbanistički raster širokih prometnica koje prolaze prostorom današnje Dubrave brišući iz našeg sjećanja onaj stari prostor predgrađa.
Naime, kad sam inicirao promjenu imena Galerija Dubrava s prijedlogom da dobije svoj današnji naziv Galerija Vladimir Filakovac, nastojao sam promjenom imena ne promijeniti povijesnu poveznicu s prostorom u kojemu je locirana, u – Dubravi. Smatrao sam da je za novi izložbeni prostor prikladnije i funkcionalnije, s bolnim osjećajem prolaznosti, otkloniti toponim Dubrava kojim je do tada bio naslovljen prostor galerije unatoč činjenici što je bio općeprihvaćen i dobro impostiran u suvremenom profesionalnom galerijskom kontekstu. Stoga sam upravo na toj živoj baštini novim naslovom podvukao tezu kontinuiteta i dopisao da se novim programskim zamahom konceptualno izložbeni prostor otvara novim likovnim medijima ne potirući one tradicijske, a napose slikarske, jer su te vrijednosti sačuvane u samom nazivu galerije po slikarevom imenu.

Evidentno, sve te umjetničke i kulturološke vrijednosti implicirane su u imenu vrhunskog slikara europske duhovne i profesionalne provenijencije Vladimira Filakovca. Štoviše, upravo smo tim imenom još više učvrstili identitetsku odrednicu galerije. Njime se može brandirati sam izložbeni prostor na visokim likovnim zasadama i profesionalnim premisama koje su prožele i oblikovale slikarsko djelo Vladimira Filakovca u jednog od najvažnijih slikara hrvatskog slikarstva 20. stoljeća. Opremljen nedvojbenim akademskim slikarskim znanjem na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti, Vladimir je Filakovac svoje slikarstvo usavršio na zavidnu majstorsku razinu i kanonsku vrijednost hrvatske likovne umjetnosti. Zacijelo su to dovoljno važni argumenti da će njegovo ime znatno doprinijeti afirmaciji novootvorenoj galeriji. Isto tako, njegovo slikarsko djelo apostrofirano od kritike i valorizirano u kontekstu hrvatske umjetnosti 20. stoljeća znatno doprinosi širem odjeku u kulturnoj javnosti, pa i popularizaciji same galerije na suvremenoj likovnoj sceni.

Stoga je upravo klasik hrvatskoga slikarstva Vladimir Filakovac idealan naslovnik i patron ne samo stoga što je svoj život i profesionalnu karijeru završio u Dubravi nego i zato da u Dubravi, a time i u hrvatskoj umjetnosti, nastaviti živjeti svojim djelom pod imenom Galerija Vladimir Filakovac. Upravo takvog slikara europskih dosega i gospodskoga tradicijskog stila, kojega, između ostaloga, simbolički izražava i – šešir – a Filakovac ga je uvijek nosio, pa ga je stoga vrhunski likovni umjetnik Miroslav Šutej s međunarodnim referencama koncepcijski oblikovao po slikarevom fotoportretu sa šeširom kao zaštitni znak njegove ljudske osobnosti gospodskog i slikarskog dostojanstva u logo Galerije Vladimir Filakovac.
Naime, postoje prolazni trenutci koji postaju neprolazni jer su neizbrisivi događaji, to jest, oni su pamćenje, datumi, povijesne činjenice na koje se pozivamo u svakom govoru i svakoj prigodi, a napose u obljetnicama kojima ih obilježavamo točnim izračunom vremena jer su naše baštinjene vrijednosti koje takvim živimo i ostavljamo u nasljedstvo. I ovim zapisom o prvim izložbama u prvim godinama Galerije Dubrava te prostornom kontekstu i društvenom ozračju u kojima je zaživjela kao prvi profesionalni izložbeni prostor u zagrebačkom predgrađu Dubrava nastojim markirati kronološku liniju iz koje je izrasla Galerija Vladimir Filakovac. Dakle, nije pretjerano kazati da je stara galerija u novom izložbenom prostoru pod novim imenom baština velikog profesionalnog iskustva i tradicijska vrijednost koja se može prepoznati i u sadašnjem izložbenom programu koji ostvaruje u suradnji sa Savjetom Galerije (isprva su s nama bili Vasilije Josip Jordan, Željko Lapuh i Iva Körbler, a potom sadašnji članovi: Nevenka Šarčević, Marijana Paula Ferenčić, Svebor Vidmar, Peruško Bogdanić i Milan Bešlić, predsjednik Umjetničkog savjeta), a sam izložbeni program dosljedno provodi njezin profesionalno inventivni voditelj Svebor Vidmar. Potporu u ostvarenju izložbenog programa davali su bivši ravnatelji Narodnog sveučilišta Dubrava Ivica Rubić i Željko Šturlić, a tu praksu uspješno nastavlja sadašnja agilna ravnateljica Sandra Banić Naumovski ulančavajući svoju ravnateljsku dionicu, sada već možemo kazati bez prigodnoga patosa, u relevantnu instituciju s visoko uzdignutom profesionalnom ljestvicom. I više je nego dobro znan multimedijalni programski profil Narodnog sveučilišta Dubrava (u sklopu kojega je i Galerija Vladimir Filakovac), koje je višegodišnjom intenzivnom i plodnom međuinstitucionalnom suradnjom učvrstilo suradničko pletivo vrsnim programskim razmjenama i zamjetnom kooperativnom produkcijom.

Ovim prisjećanjem na prve profesionalne korake u izložbenom prostoru stare i bivše Galerije Dubrava zakoračili smo i u izložbeni prostor nove Galerije Vladimir Filakovac kako bismo naglasili činjenicu programskog kontinuiteta i uspješno koračanje kroz razdoblje od dva stoljeća, od davnih šezdesetih prošloga do prvih desetljeća ovoga stoljeća. A to najbolje govori polustoljetna izlagačka djelatnost koja je profilirala Galeriju Vladimir Filakovac u kultni profesionalni izložbeni prostor u Dubravi i važnu adresu na kulturnoj karti grada Zagreba te respektabilnu instituciju u hrvatskoj kulturi.

Milan Bešlić

Vinko Fišter, Iz ciklusa Prostorne digresije, 2002., kombinirana tehnika/papir, 35×50 cm

Robert Budor, Uvala, 2023, akril/platno, 70×50 cm

Izbor iz fundusa Galerije:
1. Vladimir Blažanović, Meditacija 1, 2023., tempera/papir, 65×47 cm
2. Robert Budor, Uvala, 2023., akril/platno, 70×50 cm
3. Jozo Ćetković, Akt 4, 1970-tih, serigrafija/papir, 50×35 cm
4. Petar Ćujo, Talija, 2023., mramor, visina 33 cm
5. Ljerka Filakovac, Ženski akt, 1990./2001., akvarel/papir, 50×40 cm
6. Vera Fischer, Valovi, 1970., ulje/platno, 35×50 cm (donacija Jelene Cverle Pazman)
7. Vinko Fišter, Iz ciklusa Prostorne digresije, 2002., kombinirana tehnika/papir, 35×50 cm
8. Nikolina Ivezić, Woman, 1994., kombinirana tehnika, 30×40 cm
9. Krešimir Katušić, Prolaz, 2023., hrast, visina 51 cm
10. Nives Kavurić-Kurtović, Mondo spietato, 1968., kombinirana tehnika/papir, 70×70 cm
11. Koraljka Kovač, Iz ciklusa Posveta crtežu, 2020., kombinirana tehnika/papir, 39,5×32 cm
12. Ivan Kožarić, Optimistička okomica 1, 2010., akril/platno, 70×50 cm
13. Lena Kramarić, Kako preživjeti ljeto 2. Izron, 2021., kombinirana tehnika/papir, 62,5×87 cm
14. Vatroslav Kuliš, Iz grafičke mape Trideset godina Galerije “Dubrava”, 1998., sitotisak/papir, 34×49 cm
15. Milena Lah, Iz ciklusa Dubrovkinje, 1997., akril/papir, 30×40 cm
16. Željko Lesar, Pas, 2021., kombinirana tehnika/papir, 37×32,5 cm
17. Ivan Lesiak, Krleža – skica II, 1974., reljef/lim, 27,5×76 cm
18. Tihomir Lončar, U vrtu, 2007., ulje/panel, 50×70 cm
19. Ivan Lovrenčić, Bez naziva, 1967., kombinirana tehnika/papir, 44×61 cm
20. Dušan Malešević, Bez naziva, 1980., monotipija/papir, 50×37,5 cm
21. Tatjana Malešević, Tvojim korakom, 1987., tempera/medijapan, 51×38 cm
22. Vlado Martek, Paleta, 1985., sitotisak/natron papir, 69×49 cm
23. Bane Milenković, Pas, 2013., kombinirana tehnika/papir, 18×21 cm
24. Zlatko Modrić, Psihoemocionalni portret 6, 2017., akril/platno, 100×80 cm
25. Manuela Pauk, Afrički puž, 2020., terakota, 30x47x26 cm
26. Hrvoje Marko Peruzović, Arbor vitae, 2022., akril/platno, 50×35 cm
27. Ratko Petrić, Orator, 1972., serigrafija/papir, 70×100 cm
28. Zdenka Pozaić, Križ, 2016., drvorez i linorez/papir, 50×35,2 cm
29. Sanja Pribić, Otok, 2023., kombinirana tehnika/platno, 70×50 cm
30. Ivan Rabuzin, Tisuću stabala, 1985., tuš/papir, 50×35 cm
31. Hanibal Salvaro, Iz ciklusa Transmediteranski dijalozi, 2012., porculansko silikatna formacija, 15x34x5 cm
32. Valentina Supanz Marinić, Moj bratić se ženi, 2021., akril/medijapan, 25×25 cm
33. Miroslav Šutej, S-M-1, 1968., sitotisak/papir, 49×49 cm
34. Irena Topić, Grane, 2023., akril/platno, 70×50 cm
35. Krešimir Trumbetaš, Trio, 2017., obojano drvo, visina 25,5 cm
36. Ivana Vulić, Mjesec 59, 2020., akril/platno, 50×50 cm