Izložba Krešimira Katušića u Galeriji Vladimir Filakovac
U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 6. studenoga u 20 sati izložba akademskog kipara Krešimira Katušića pod nazivom “Ravnoteža i vibracije 2”. Izložba je otvorena do 30. studenoga 2023., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.
KREŠIMIR KATUŠIĆ
Ravnoteža i vibracije 2 – 6. 11. – 30. 11. 2023.
RAVNOTEŽA I VIBRACIJE 2
U suvremenoj umjetnosti ne zbiva se samo pokušaj dosezanja onog što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju zagonetnim i začudnim konceptom beskonačne brzine. Postoji i suprotstavljenost ovoj čudovišnoj ireverzibilnosti u žudnji za beskrajem. Posrijedi je staloženo i ustrajno odupiranje ovom kultu akceleracije kao rezultata uspostavljanja načela novoga i novosti u mišljenju i stvaranju. Nije to nikakva nostalgija za arhajskim dobom postojanosti u promjeni, već uvid da se stvari u prostoru-vremenu zbivaju kao ravnoteža i vibracije onog što povezuje u metafizičkome smislu nebo i zemlju i što čovjeku u vrtoglavici perceptivnoga kaosa pruža privid kontemplativne opuštenosti. Budući da je privid za umjetničko iskustvo uvida u bit samoga života poput Saturnova prstena aura pojavljivanja stvari u njihovu sjaju, onda je povratak u stanje izgubljene ravnoteže svijeta svojevrsni estetski imperativ. Novi radovi kipara Krešimira Katušića, ikonoklastični i poput estetizirane drvene građe postavljeni u prostor, nadilaze opreke figuralnosti i apstrakcije. Njihova je „funkcija“ na paradoksalan način ornamentalna, jer se pojavljuju poput prirodnoga artefakta koji otvara svojom izloženošću pitanje koliko organskoga još može izdržati furiozni nasrt onog tehnološki artificijelnoga a da ne izgubi svezu sa složenom zbiljom našeg vremena. Katušić sada više ne poseže za izravnim korelacijama onog mitsko-figuralnoga da bi pokazao kako je kiparstvo za razliku od svih drugih umjetnosti nužno ukorijenjeno u iskonske moći zemlje čak i kad se služi sintetičkim materijalima. Susrećemo se s pokušajem da se iz same skulptorske metamorfoze tvari, dakle drva, analitički izvede matrica usporavanja koja predstavlja čitav novi hologram usuprot svijeta posve obuzetog manijom „inovacija“ i „eksperimentalnosti“. Što, dakle, struji iz ovog spokojnoga minimalizma umjetničke igre koja zahtijeva majstorstvo u izrazu i suzdržanost u iskazu?
Pogledajmo ponajprije kako valja sagledati odnos ravnoteže i vibracija u Katušićevim drvo-artefaktima. Kao što je poznato, pojam vibracija dolazi od latinskoga izraza vibratio, što prevodimo na hrvatski kao drhtanje i treperenje. Riječi su to koje pripadaju osim cikličnome gibanju mehaničkih sustava poput strojeva i građevina i simboličkome okružju suvremene filozofije i umjetnosti. Egzistencijalna sloboda čovjeka kao otpor svemu tlačiteljskome i represivnome otpočinje kao drhtaj u samome srcu tjeskobe kako je to suptilno opisivao Kierkegaard. Kad nastaju vibracije prouzrokovane nekom vanjskom silom koja u ciklusima potresa unutarnju ravnotežu organskoga svijeta, dolazi do ne-ravnoteže. No, valja istaknuti da vibracije ipak nisu titraj materije, već u svojem otklonu od ravnoteže stvaraju potencijalnu energiju koju sustav pretvara u kinetičku energiju. Najizazovnije promišljanje ovog fenomena u odnosu spram tijekova u suvremenoj umjetnosti ponudio je Gilles Deleuze. Za njega ono novo i stvaralački djelotvorno nastaje činom umjetničkoga djelovanja. Zato je umjetnost uvijek titraj kaosa. (Gilles Deleuze, Logique du sense, Minuit, Pariz, 1969.) Ništa nije nikad dovršeno i ovjekovječeno kao u klasičnoj težnji za mimetičkom strukturom djela. Svako razaranje dovodi istodobno do novoga stvaralačkog čina. Umjetnost kao titraj kaosa ne može zauvijek biti izložena na milost i nemilost nereda u odnosima između forme i njezinih otklona i odstupanja od kanona, pa je samorazumljivo da se mora pronaći novi model ravnoteže. (v. Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, Cham, 2019.) No, to više nije tradicionalno shvaćanje po kojem između mišljenja, osjećanja i stvaranja postoji sklad. Umjesto toga, susrećemo se s onim što pripada metastabilnoj ravnoteži kaosa i reda u samome životu kao stvaralačkoj ekstazi vibracija koje umjetnik-kipar mora ukrotiti a da prirodu ne pretvori u estetizirani eko-park pseudo-skulptura.
I što onda u tom sklopu čini Krešimir Katušić u svojem metamorfiranju drva? Obrađuje ga i suptilno rastvara jezgru dovodeći time do razgranatosti linija u mnoštvu koje se isprepliću. U suvremenoj teoriji znanosti vodeći pojmovi postaju kontingencija i emergencija. Što to drugo znači negoli da slučaj i nastanak novoga proizlaze iz istoga kao razlike. Poput snoplja povezanog u nekoliko skupova, tako se i njegovi radovi usmjeravaju refleksivnome postupku s materijom koja za razliku od klasične monumentalnosti kamena uvijek računa s mogućnosti rasapa. Drvo, naime, gori i suši se, izjedaju ga crvotočine, simbolički uvijek ukazuje na nešto krhko i nepostojano. U svijetu kaosa i entropije, međutim, preoblikovati drvo u sustave i sklopove estetiziranih ploha obojenih u prozračne boje prirodnoga sklada znači dati elementarnim osjećajima ljudsko-neljudskoga obitavanja na zemlji novu dimenziju ravnoteže. Oblikotvornost drva u suvremenoj umjetnosti skulptorstva neizbježno se na ovaj ili onaj način mora odnositi na tradiciju. Ali, poznato je da su njezini najdublji tragovi izvan zapadnjačke povijesti umjetnosti. Japanski su drevni gradovi bili sagrađeni od drva i njihova izvorna arhitektura izgorjela je u periodičnim katastrofalnim požarima. U pretkolumbovskoj Americi, u Africi i Oceaniji drvene su skulpture jasno ukazivale na ovaj ciklus stvaranja-razaranja, ali i na misaone vibracije koje izvorna umjetnost osjeća u svakom svojem preusmjeravanju tradicije u svakodnevni život ljudi. Poput pohvale drevnoga obrtništva i kozmologijsko-astrologijskih teorija u radovima Cristophera Kurtza, tako se i u Katušićevu viđenju formalno apstraktne forme pojavljuju kao ponavljajući ritualni objekti u izvan-kultne svrhe. Ako ideja forme, a ne tek ova ili ona već postojeća forma u geometrijskome smislu poput kvadrata, linije, kruga, spirale, određuje bit slikovnosti u plastičnim umjetnostima, onda se ovaj „platonizam“ mora razumjeti u osuvremenjenoj verziji svojeg postojanja. Naime, fascinancija s mogućnostima drva u oblikotvornosti leži u njegovu neprestanome živom pulsiranju. Za razliku od kamena, drvo je čisto postajanje-skulpturom i postajanje-artefaktom koje estetizira tzv. vanjske i unutarnje prostore ljudskih tragova u povijesti. Vrijeme je drva čista prolaznost u trajanju, ono što automatski priziva pomisao na instalacijsku umjetnost otvorenosti i zatvorenosti prostora.
Koliko stvaralačkih mogućnosti ima Katušićevo „modeliranje“ svijeta u materijalnosti drva? Formalno govoreći, čini se da su mogućnosti istovjetne linearnome slijedu ponavljanja kao permanentne „novosti“ drukčijega i različitoga. Od statičkoga minimalizma postojanih skulptura većih dimenzija do dinamičke sferičnosti jedne iznimne kiparske igre koja povezuje u cjelinu fluidne spirale nalik drevnome mitu o Apolonovu luku s iluzijom simetrije i harmonije. Naslovljeni radovi iz ciklusa Kiša, primjerice, jasno ukazuju na to da je novi postupak izrade skulptura istodobno i tradicionalan i moderan i da se aluzija na prolom nebeske tekućine elementarne čistoće pojavljuje kao simbolički čin spajanja zemlje i neba u iskonskome događaju susreta tvari i pogleda. Jer Katušićeve sfere i ukroćivanje kozmičke napetosti u umjetničkome oblikotvorstvu zahtijevaju povratak jednostavnosti i gotovo „naivnosti“ oka onog koji promatra ovo zaustavljeno kretanje ne više u krugu, već u spiralama. Doista, iako se čini da su stvaralačke mogućnosti neizmjerne u igri ponavljanja i obnavljanja sfera, stvar je u svojoj otvorenosti krajnje bliska aporiji o beskonačnome nizu. Ono što omogućuje da umjetnik u drvu spaja i razdvaja, susteže i rasteže samu faktičnost ove elementarne strukture koja za razliku od kamena ima moć fluidnosti i pečat nužne propasti u vremenu nije ništa drugo negoli sintetička moć umjetnosti kao kognitivnoga rukotvorstva. Iako zen-buddhistička mudrost kaže da samurajski mač vodi ruku, a ne obratno, u ovom je slučaju stvar na strani drukčije demijurške sposobnosti oblikovanja od unaprijed zadane forme iskaza. Sada je posrijedi posvemašnja razigranost i ovladavanje prostorom umjetničkoga djela kao čiste kontingencije. Nastanak „novoga“ pretpostavlja događaj složene mreže autorove imaginacije i savijanja-razvijanja novih formi u kojim skulpture pronalaze svoju „prirodnu“ uspostavljenost.
Ipak, nije u Katušićevu slučaju ova izložba tek postavljanje artefakata u prostor izlaganja da bi se moglo vidjeti kako suvremeni kipar posvećen ideji kultnoga događaja umjetnosti u desakraliziranome svijetu otvara mogućnost drukčijeg pristupa onome što je osobito bilo izazovom za umjetnike u nastojanju posvemašnjeg otklona od demona komercijalizma i službe funkcionalističkome dizajnu interijera. Posrijedi je, dakle, jasna i čvrsta odluka da se istraživanje mogućnosti metamorfiranja drva u skulpturi izvodi u mediju konpceptualnoga događaja. Otuda je ravnoteža u suvremenoj umjetnosti uvijek preispitivanje granica do kojih može ići ono što zahtijeva asketski racionalizam u razmatranju tektonskih, organskih, mehaničkih vibracija same prirode kao sustava mišljenja i življenja. Svaki od izloženih radova ima svoju singularnost samo u sklopu prožimanja s drugim. Zato ovdje nije riječ o ponavljanju strukture koja oblikuje ono novo, već o uzajamnome odnosu sinteze između radova koje odlikuje privid novog organskoga reda. U njemu se osjeća otklon od onog što savršeno dijagnosticira Franz Werfel u jednom svojem fragmentu ‒ što više brzine, to više praznine. U okviru Katušićeva promišljanja odnosa nove ravnoteže i vibracija sada umjetnost konceptualizira prostor, a ne obratno. Topologija umjetničkoga djela u klasično je doba bila uvjet mogućnosti postavljanja nekog kipa ili skulpture onog svetoga u-prostor. Nakon avangardnoga profaniranja prostora i suvremene oprostorenosti (spatializing) koja načelno više nije ni u kakvoj ukorijenjenosti u „ovdje“ i „sada“, jer je poput traga božanskoga kako kaže Angelus Silesius posvuda i nigdje, a to je značajka virtualne prisutnosti umrežavanja događaja u njihovoj simultanosti, ono što preostaje uistinu je usporavanje da bi užitak u pogledu imao svoj privid fiksnoga objekta. Drvo je organski imperativ života u okružju šume, u kojoj drveće i stabla oblikuju rizomatski sustav neukrotive prirode koja diše i drhti, ali koja treperi poput one paskalovske trstike na vjetru tek onda kad je razmještena iz prirode i oživljena kao umjetničko djelo, kad je otvorena svojoj drugoj prirodi apsolutne nedovršenosti.
Žarko Paić
Popis izloženih radova:
1. Četiri zaokreta i natezanje petog, 2023., jasen i hrast, 64x127x22 cm
2. Individualno balansiranje, 2023., hrast, 63x90x45 cm
3. Leptir, 2023., jasen i hrast, 133x26x43 cm
4. Sjetio sam se…, 2023., jasen i hrast, 32x50x38 cm
5. Snopovi sjećanja, 2023., jasen, 240x960x1 cm
6. Suživot prostornog potencijala, 2023., jasen i hrast, 64x70x73 cm
7. Olujna kiša, 2023., jasen i hrast, 112x80x52 cm
8. Potraga za prvim tijelom, 2023., jasen i hrast, 48x44x46 cm
9. Rasplitanje, 2023., jasen i hrast, 71x97x38 cm
Krešimir Katušić rođen je 1979. godine u Zagrebu. Maturirao je 1998. godine na Grafičkoj školi u Zagrebu. Godine 2011. stječe zvanje mag. kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Mire Vuce. Radio je kao likovni koterapeut u likovnoj radionici Dnevnog centra za rehabilitaciju “Mala kuća”. Autor je mnogih socijalno angažiranih projekata od kojih je projekt Kreativnost kao most, dobio Rektorovu nagradu. Svoje kiparske i teorijske radove predstavlja na filozofskim simpozijima i umjetničkim akademijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Ima devet kiparskih radova postavljenih na javnim površinama i prostorima u Hrvatskoj i jedan u Austriji. Svoje radove izlagao je na devetnaest samostalnih izložbi te sudjelovao na više skupnih. Godine 2021. doktorirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pod mentorstvom akademika Petra Barišića i prof. dr. sc. Žarka Paića. Član je HDLU-a Zagreb i HZSU-a.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
