Izložba Dalibora Rubida u Galeriji Kontrast
U Galeriji Kontrast, Dubrava 51 a, otvara se 8. svibnja u 18 sati izložba akademskog slikara Dalibora Rubida pod nazivom “Bezvremenski krajolik”. Izložba je otvorena do 31. svibnja 2023., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.
DALIBOR RUBIDO
Bezvremenski krajolik – 8. 5. – 31. 5. 2023.
Bezvremenski krajolik Dalibora Rubida
Pejzaž je oduvijek bio jedan od omiljenih motiva u slikarstvu, u kojem su poznati umjetnici naglašavali prirodne ljepote, izražavajući pritom svoje osobne emocije i stavove prema svijetu koji ih okružuje, sa svim njegovim specifičnostima, istovremeno nas podučavajući o važnosti, ali i snazi njegove bioraznolikosti.
Prve samostalne prikaze pejzaža zatičemo u antici, u aleksandrijskome krugu, a zatim pod njegovim utjecajem i u rimskome zidnome slikarstvu, karakterističnom po elementima iluzionizma i fantastike. Također, ta tema je doživjela veliku popularnost u Kini i Japanu, u 6. i 7. stoljeću, i nastavila se do današnjih dana, iznjedrivši neka od najvrjednijih ostvarenja.
U srednjem vijeku u Europi, pejzaži su bili korišteni tek kao pozadine za druge motive, poput figurativnih, mitoloških ili biblijskih prikaza.
No, pravu ekspanziju doživjet će u baroku, u 17. stoljeću. Nizozemski umjetnici poput Jacoba van Ruisdaela i Jan van Goyena počeli su se fokusirati na sam pejzaž kao glavni motiv na svojim slikama, na kojima su se usredotočili na prikazivanje različitih elemenata prirode, poput planina, rijeka, šuma…, pomoću naglašenog kontrasta svjetla i sjene, kako bi dočarali svu dramatiku pojavnosti prirodnog okruženja.
Tijekom romantizma u prvoj polovici 19. stoljeća, pejzaž je dobio simboličku konotaciju, a tako i popularnost, jer su umjetnici poput Caspara Davida Friedricha i Johna Constablea u njemu reflektirali svoje emocije i duhovne stavove. Friedrichove slike često su prikazivale osamljenog pojedinca kako mirno sa strahopoštovanjem, okrenut nam leđima, promatra netaknutu prirodu, dok su Constableove slike odražavale njegovo oduševljenje i ljubav prema engleskom razigranom krajoliku.
U drugoj polovici 19. stoljeća, u malom selu Barbizonu, smještenom u blizini šume Fontainebleau, okupili su se francuski slikari koji su počeli izravno slikati u prirodi (en plein air), a ne u ateljeu kao do tada. Ova metoda slikanja bila je u to vrijeme inovativna, jer je omogućivala umjetnicima da uhvate neposredan trenutak dnevnog svjetla i atmosfere ruralnog krajolika. Njihove slike su obilježene toplim, zemljanim bojama i realističnim prikazom prirode. Ovo selo je ubrzo postalo središte umjetničkog života, iz čega se stvorio pokret Barbizonci, a glavni predstavnici bili su Théodore Rousseau i Camille Corot.
Ubrzo nakon njih, pojavili su se impresionisti, koji su se usredotočili na prikazivanje prirode i svakodnevnice, hvatajući bojom dnevnu svjetlost i njenu neprestanu mijenu. Pomoću komplementarnih mrlja, izbacivši crnu boju iz upotrebe, stvorili su efekte, kojima su stvarali živopisne, vibrantne krajolike okupane svjetlošću kakvi do tada još nisu bili viđeni. Jedan od vodećih impresionista bio je Claude Monet, po čijoj je slici i nazvan taj umjetnički pokret, a koji je bio poznat po varijacijama stogova sijena i ribnjaka s lopočima u Givernyju, u Normandiji.
Zanimljiv je podatak da je upravo jedan od takvih naslikanih stogova sijena nastradao u muzeju Barberini u Potsdamu prošle godine, kao meta klimatskih aktivista koji su ga poprskali pireom od krumpira, ne bi li upozorili javnost na dramatične promjene koje su zahvatile cijeli svijet zbog sve veće upotrebe fosilnih goriva.
Nešto kasnije, pojavom postimpresionizma, dolazi i do svojevrsne autonomnosti boje, pri čemu se krajolici apstrahiraju i stiliziraju. Poznati slikar Vincent van Gogh, na svojim slikama koristi jarke boje i linije, te taktilni impasto namaz, ne bi li stvorio ritmizirane kompozicije pune životne energije i ekspresije.
Već na slikama Paula Cézannea, vidljivo je rastakanje prirodnih elemenata na nepravilne, nedovršene pačetvorine, koje će nagovijestiti novi pravac – kubizam. Autor je svojom prepoznatljivom slikarskom metodom započeo rastakati vidljivu prirodu na manje plošne cjeline koje bi bojom i tonom zatim vezao, stvarajući čvrste monumentalne kompozicije, što je bilo najvidljivije u ciklusu slika planine Sainte-Victoire, postižući tako neku novu stvarnost.
U suvremenom slikarstvu, motiv pejzaža se ne prikazuje samo kao uljepšani prikaz prirode, već se koristi kao sredstvo za izražavanje različitih ideja, od socijalnih i ekoloških tema, pa sve do traganja za vlastitom poviješću i identitetom, ali i kao kritika potrošačkog društva koje sve pred sobom uništava i crpi. Ukratko, danas je pristup toj temi širok i raznolik, a umjetnici se sve više fokusiraju na aktualne probleme i izazove, kao što je očuvanje okoliša, bez obzira radilo se o fotorealističkom pristupu slikanja ili onom apstraktnom.
Jedan od poznatijih suvremenih umjetnika koji se već duži niz godina bavi temom krajolika, kombinirajući tradicionalne i suvremene medije, jest i David Hockney. Njegovi idealistički pejzaži jarkih boja i predimenzioniranih razmjera, sastavljeni od više manjih slika, pomiruju dozu naivnosti i ilustrativnosti te prikazuju svu ljepotu Velikog kanjona u Coloradu, pa sve do ro-dnoga mu Yorkshirea u sjevernoj Engleskoj, lišeni svih negativnosti koje se odigravaju na globalnoj razini.
Također, treba spomenuti i najznačajnijeg njemačkog slikara Anselma Kiefera, koji krajolik koristi kao sredstvo za ponovno razmatranje povijesti i identiteta vlastite nacije. Kiefer oblikuje, na ekspresionistički način, krajolik kao metaforu za procese prolaznosti i nestajanja, ali i za izražavanje ideja o nadi i obnovi društva, kao priliku za ponovnom katarzom duha. Slikar upotrebljava guste namaze, koje zatim struže, spaljuje ili čak cijepa sjekirom, nanoseći pritom na površinu nove slojeve koji poprimaju karakter grubog reljefa.
Danas, u trenutku kada se lice svijeta mijenja u korist transhumanizma, gdje se u bližoj budućnosti od ljudi planira stvoriti poslušne robote kojima će netko moći upravljati putem implantiranih čipova, radi bolje produktivnosti, gdje će umjetna inteligencija voditi vodeću ulogu u kreiranju nove stvarnosti te gdje će mnoga radna mjesta biti ukinuta u korist automatiziranih sustava, i dalje postoje pojedinci koji se tim nadolazećim promjenama hrabro suprotstavljaju. Od ateljea su stvorili svoja mala utočišta u kojima nesmetano, duboko povezani s prirodom, stvaraju intimistička djela, odupirući se nametnutim trendovima ne bi li i dalje zadržali svoju autentičnost i mir.
Dalibor Rubido jedan je od takvih autora, koji je spojio ljubav prema planinarenju i ronjenju sa slikarstvom. On je umjetnik klasičnog svjetonazora, jer svojim kistom uporno bilježi ljepote s kojima se neprestano susreće na svojim rekreativnim putovanjima. Finom gradacijom tonova postiže atmosfere pojedinih godišnjih doba, bilo da se radi o jeseni, zimi ili proljeću, naglašavajući pritom njihovu različitost, ali i simboliku rađanja i odumiranja prirode. I mi ljudi koji stječemo raznolika iskustva, svako malo odbacujemo onu “staru kožu”, te na svom životnom putu mijenjamo „tok misli” na neku novu, uzvišenu razinu, jer upravo se u prirodi osjećamo oslobođeni od svih briga i nedaća, prepušteni upečatljivim prizorima u kojima se osjećamo povezani s vlastitom unutarnjom prirodom, ponovo otkrivajući smisao svog postojanja.
Sjećam se dana kada sam se prvi puta susreo s radom Dalibora Rubida. Bilo je to u nekadašnjoj kultnoj slastičarnici „Ivica i Marica“ u Tkalčićevoj ulici, gdje je autor svojim slikama oplemenio prostor, dajući posjetiteljima osjećaj kao da su zalutali u kakvu Grimmovu bajku. Već tada se vidjelo u kojem smjeru naginje autor, dok je vješto oblikovao bogate šumske predjele i proplanke mitskog/bajkovitog karaktera.
Ovog puta na izložbi u Galeriji Kontrast, autor se predstavio s ciklusom nastalim od 2003. do 2023., koji je inspiriran ljepotom Sljemenskih potoka. Radi se o realističnim, lirskim prikazima, u kojima dominira suptilna, tajanstvena izmaglica. Rubido je majstor kompozicije, koji slika krajolike „intuitivno“, po sjećanju, ne koristeći pritom fotografske slike kao podsjetnik. Pomno odabire motive koje zatim varira dok ne dobije zadovoljavajuće rezultate, unoseći u svaki rad nevjerojatnu autentičnost netaknute prirode. Točno zna kako treba dozirati vidljive poteze kistom, s tonskim prijelazima i naglašenom strukturom u prvom planu.
Likovnu čistoću najviše je dosegao upravo u prikazima zimskih predjela, gdje bijela boja dominira, tvoreći od riječnog rukavca ritmiziranu formu nalik kakvom grafičkom znaku. Samo očište na slici nije rađeno po mjeri čovjeka, već imamo osjećaj da krajolik promatra kakva zvijer, oživljavajući atmosferu neprikosnovene divljine. Takav mir i tišinu pronalazimo još u prikazima ranojutarnjih marina rodne Vele Luke i otoka Korčule slikara Izvora Oreba.
Rubido je slikar tehnički dobro „potkovan”, koji će inspiraciju i nadahnuće još dugo pronalaziti u prirodi koja ga oplemenjuje i čini jednostavnim i pristupačnim umjetnikom. Autor nas navodi da sva ta naslikana stabla, rijeke i proplanci ne predstavlja samo onu pojavnu prirodu, već da brigu moramo voditi i o onoj „nutarnjoj“, koja je preduvjet za transformiranje ovog izmučenog svijeta u bolje mjesto za suživot svih nas.
Prisjetimo se samo riječi poglavice Bika koji sjedi: „Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka.“
Svebor Vidmar
Dalibor Rubido rođen je 1971. godine u Sisku. Završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, odjel kiparstva, kod profesora Vinka Fabrisa, 1989. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo, u klasi profesora Đure Sedera, 1994. godine. U mladosti je bio regatni veslač HAVK Mladost, te aktivni sportaš. Kao veliki ljubitelj prirode bavi se rekreativnim ronjenjem i planinarenjem. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi, te sudjelovao na nekoliko likovnih kolonija. Član je HDLU-a Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
