Izložba Fabijana Kneževića u Fotogaleriji Dubrava
U Fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, otvara se 3. travnja u 18 sati izložba Fabijana Kneževića pod nazivom “Slike s hodočašća”. Izložba je otvorena do 27. travnja 2023., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.
FABIJAN KNEŽEVIĆ
Slike s hodočašća – 3. 4. – 27. 4. 2023.
Slike s hodočašća
Kada se zaputimo na hodočašće već smo povučeni i privučeni slikama koje nam prethode, koje su nas i ponukale na put. A krenuli smo na put jer slutimo da su fotografije koje smo vidjeli samo djelići većeg doživljaja života kojega su fotografije samo dojmovi zaustavljeni u vremenu. A mi na putovanju ne želimo biti zaustavljeni u vremenu, želimo na svoj način doživjeti tu cjelinu života koji je tako bezvremenito nazočan u mjestima/odredištima naših hodočašća.
Hodočašće stoga slijedi, prati sliku konačnoga cilja, u potrazi je za smirajem kojega taj cilj obećava ili barem sluti….stoga i svako hodočašće ima ponešto od intenziteta događaja poklonstva Triju Kraljeva u Betlehemu: ko-načno na cilju, sada možemo stati, meditirati…biti u središtu…
Suvremena organizacija hodočašćenje u Rim kao da čini sve da nam zakrije konačnu sliku, konačni cilj putovanja: toliko je raznovrsnih impresija, dojmova, slika koje se utisnu u memoriju da je svaka slika želi ponuditi kao konačna. Stoga je put u Rim zavodljiv, možemo reći i napasan za “pobožnog“ hodočasnika.
Jedan takav – nesumnjivo pobožan hodočasnik, imenom Fabijan, što nipošto nije umjetničko ime već identitet hrvatskog kršćanina, zaputio se je u zrelim godinama na put u Rim. Oboružan hodočasničkom strpljivošću ali i tehnikom kojom može ovjekovječiti nešto od dojmova koji su ga zahvatili. Ovdje je izložena jedna od mogućih kolekcija fotografija koje žele prenijeti doživljaj hodočašća, žele biti foto-zapis koji je ostao putniku kao trajni suvenir s putovanja. Želi na kraju i očuvati temeljne dojmove od napasti da neki izvana efektniji ne zauzme njihovo mjesto.
Zamoljen napisati predgovor ovoj izložbi, na čemu iznenađeno i iskreno i zahvaljujem gospodinu Fabijanu, dao sam si slobodu prepustiti se uhvaćenim dojmovima, ovako fotografski posredovanim impresijama. U njima pokušavam, kao stranac kojega je Rim trpio više godina kao zadivljenog uljeza, pokušavam prepoznati neki smisleni hrvatski hodočasnički gen, kojega ovdje pokušavam nekako razvrstati u nekoliko slojeva viđenja Urbsa. Nepotrebno je naglasiti da često izložene fotografije spadaju u više slojeva; višeslojnost Rima je neizbježna i u najpromišljenijem izboru.
Ponajprije Roma aeterna, Vječni grad: ovdje ne ulaze u prvi plan fotografije poput Panteona, Piazze Navone i ostalih točki neprekinutog trajanja; tu ulaze i na prvi pogled nepovezani dojmovi koji govore o karakteru živog grada. Grad spomenika je i grad života, svakodnevice… u njemu i privremena skupina Rimljana iz Hrvatske (naša grupa s HKS-a) dodaje na živosti i univerzalnosti vječnoga grada. Njega se posjećuju poradi njegove trajnosti i ostavlja ga se u vječnoj nostalgiji…
Drugi sloj bi bio Luxvera, (odmah se ispričavam na krađi teksta s loga HKS-a): oslikavaju to vitraji, njih nekoliko iz bazilika Sv. Petra i S. M. Maggiore. Istinsko svjetlo obasjava kupolu Sv. Petra, ono tek osvjetljava mirabilia grada Rima i daju mu trajnost slutnje koju ova djela naznačuju. Svjetlost traži zaprjeku kako bi postalo moćnije u iskazu, kako bi pokazalo što želi nagovijestiti, procijediti kroz staklo istinu. U gradu kao što je Rim ne nedostaje svjetla, no veliki je napor potreban da se svjetlo usmjeri na ono najvažnije. I naše je oko refleks svjetla; želi biti odbljesak istine.
Slijedeći sloj bi nazvao Pohod sv. Petru: Polazna je scena prazan Trg Sv.Petra, koji se puni pravim sadržajem, ponajprije ljudima koji mu daju smislenost živoga središta kroz stoljeća; nekako je istovremeno svakodnevna i neprolazna fotografija pape Franje koji prihvaća dijete, neprolazna jer se uvijek iznova događa; pastir jednog naraštaja pozdravlja novi naraštaj svjedoka Kristove pobjede koji će iznova hodočastiti u Rim.
Hodočasnici su stoljećima ulazeći u baziliku Sv. Petra prvo išli častiti Veronikin rubac koji je u staroj bazilici stajao odmah kod ulaza otprilike gdje danas stoji Pietà. Tu su zastajali i drevni hrvatski hodočasnici kako ih je zamijetio Dante da netremice gledaju patničko Kristovo lice. Fascinacija Kristom patnikom je trajni inspiracijski motiv i za suvremene umjetnike koji ostavljaju svoje umjetničke suvenire poput glave Krista u Domu hrvatskih hodočasnika Ivan Merz. Pietà – zapis renesansnog majstora govori o materijalizaciji predanja mrtvoga sina u naručje Majke. No kip apostola Petar čije stopalo polako stanjuju ruke hodočasnika, naviješta Krista uskrsloga, koji će i Petrov grob nedaleko os kipa pretvoriti u mjesto proslave Božje pobjede nad smrću.
Tom linijom groba, pritajene i čvrste nade Fabijan nas vodi i u katakombe, u njima nalazimo poseban identitet Kristovih učenika koji iščekuju dovršenje naših života u slavi proslavljenih tijela; ništa neobično da su drevni kršćani ovako sublimnu želju uistinu “prizemljili“ u ozračju podzemnih počivališta njihovih pokojnika ostavljajući memento da se do zvijezda uvijek polazi od blata od kojega smo sačinjeni.
Zemlja uvijek otkriva nešto od te naše temeljne pripadnosti, a mi smo ovu potragu završili privatizirajući jednu kapelu u katakombama – onu sv. Gaiusa, ili sv. Kaja solinskog, našega “hrvatskog “ sveca, u kojoj smo slavili i sv. misu.
Pretposljednji sloj zabilježenih dojmova iz Rima nazvao bih portae – vrata, o množini je riječ. Ući kroz vrata znak je osmišljenog hoda: vrata na bazilici sv. Pavla istovremeno otvorena i zatvorena znakom križem, daju nam odmah i drugi simbol naših uspješnih ulazaka i izlazaka: križ Gospodinov. Brončana porta bazilike sv. Marije mučenika i anđela to još doslovnije izriče: u tijelu Kristovih svjedoka je uklesan križ.
Posljednji sloj iščitavanja zabilježenih foto -impresija su svjetionici, ljudi koji osvjetljavaju u prostoru i vremenu baštinu kršćanskog Rima, raspršenu u tkivu Europe: Sv. Pavao, doctorgentium, koji naviješta Evanđelje narodima, Sv. Benedikt u Montecassinu upućuje na zajedništvo molitvenog okupljanja; točnije poziv na molitvu u izrezbarenom koru drevnog samostana (Ora et la-bora); Sv. Franjo: radosni šetač u vrtu Božje blizine…
Suputnici ovoga hodočašća će zasigurno zamijetiti da je samo nekoliko fotografija zabilježilo i prolaz naše grupe ulicama i trgovima Vječnoga grada. Slutim da neće imati ništa protiv ovoga izostavljanja, točnije, prikrivanja praćenja naših umornih koraka po Rimu. Nadam se da će poput mene doživjeti da zapravo mi i nismo uopće izostavljeni: tu smo negdje pokraj ovih kipova, spomenika, porti, bazilika. Teško je naći ljepši okvir u kojemu se mogu susresti naša sjećanja – kao i svi putovi i ona se sretno susretnu u Rimu.
Fabijan je bio vješt skretničar na rimskim raskrižjima, na čemu mu zahvaljujemo!
Ivica Musa S. J.
Popis izloženih radova:
1. – 20. Iz ciklusa Slike s hodočašća, 2019., fotografska slika, 50×70 cm
21. – 30. Iz ciklusa Slike s hodočašća, 2019., fotografska slika, 70×50 cm
Fabijan Knežević rođen je 1953. godine u Zagrebu. Osnovno školovanje i gimnaziju završio je u Zagrebu. Polazio je nižu i srednju glazbenu školu „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Pod vodstvom poznatih glazbenih pedagoga prof. Mirjane Čakmak Despot i prof. Rudolfa Matza, učio je svirati violončelo. Sviranje glasovira učio je kod prof. Margite Matz i prof. Stele Raukar, a tonski slog kod prof. Huberta Petana. Komorno muziciranje učio je kod prof. Zvonka Pomikala, a orkestralno muziciranje kod prof. Vladimira Kranjčevića. Kao istaknuti učenik – čelist sudjelovao je na V glazbenom natjecanju učenika glazbenih škola Hrvatske. Tom prilikom 1969. dobio je diplomu, a na VII natjecanju učenika srednjih muzičkih škola Hrvatske 1971. kao čelist osvaja treću nagradu. Maturirao je 1971. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1978. Specijalistički ispit iz patološke anatomije položio je 1985. godine., 1991. je magistrirao, a 2002. stekao naslov doktora medicinskih znanosti. Od 2004. do 2014. godine radio je kao voditelj Službe za patologiju Klinike za tumore Zagreb. Godine 2005. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta, a 2011. u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora na Katedri za patologiju i patološku anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. godine do danas radi kao predstojnik Zavoda za patologiju i citologiju KB „Sveti Duh“. Voditelj je kolegija Molekularna patologija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Biološkom odsjeku i voditelj kolegija Bolesti organskih sustava na Medicinskom fakultetu Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Član je Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog liječničkog zbora. Slika od studentskih dana. Radi štafelajno slikarstvo, grafiku i skulpturu. Od 2005. do 2013. izlagao je računalnu grafiku. Istovremeno je radio i na vlastitoj zbirci umjetničkih tepiha. Od 2010. do 2015. izlaže reljefe, objekte i skulpture. Do danas je imao šesnaest samostalnih i dvije skupne izložbe. U posljednje vrijeme bavi se fotografijom. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
