Izložba Mirjane Spajić Buturac

U Fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, otvara se 13. ožujka u 19 sati izložba Mirjane Spajić Buturac pod nazivom “Crveno u plavom”. Izložba je otvorena do 30. ožujka 2023., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan. 

MIRJANA SPAJIĆ BUTURAC

Crveno u plavom – 13. 3. – 30. 3. 2023. 

Sitan prolog

Neviđena larma koja je tukla mjesecima naše kukavne živote ostajala je za nama kao kakav provincijski šabat; prozori su ponovno u mraku, psi zamukli, a niz ulicu vjetar neumoljivo prevrće razderane i osvetnički pogužvane plakate lokalnih stranačkih lidera na kojima ostaviše traga, pa opet, lokalni besprizornici štono se iživljavaše nad svojim, tek netom zaboravljenim, pod jakim dozama jeftinijih opijata, mnogoobožavanim vedetama društvene “nove stvarnosti” – posljednje svjedočanstvo te izborne valpurgijske noći, tog vještičjeg (novo normalnog) karnevala.
Počinje kiša, načas odvajam prste od tipkovnice, a i dalje zbiljski opsesivno sunovraćen mislima u prizore Mirjaninih snimaka. Tek sam nadrobio par kartica teksta, bolje rečeno urlanih parola, sve pod grčem straha očajnika koji se plaši zabrazditi u paskvilnu cviljažu o nečemu što ne postoji, čega nema. VeHa je Pe znala prijeteće zboriti o tome kako je kudikamo strašnije od “ne vidjeti nešto što je itekako prisutno”, “naklapati o nečemu čega nema niti u natruhama”!

Neba, sateliti…

Snimanje je alkemijski proces, transmutacija, i na taj ogorčeni akt stvaranja primjenjiva je, kao idealna metafora i kao moguća definicija, ista ona koja važi za alkemiju samu: “Alkemija je umjetnost transmutacije metala u cilju dobijanja zlata.”
Taj stvaralački proces, u svojoj krajnjoj konsekvenci, ne razlikuje se po intencijama niti od one druge, neposredne varijante alkemije; gdje se izgara nad retortama i nad tajnim formulama u cilju stvaranja tečnog, pitkog zlata, koje, u sprezi s trošnom metrijom tijela, treba dovesti do tjelesne – i duhovne – vječnosti.
Opa, ova je dobra!
No, sam proces snimanja jest, sasvim analogno alkemijskim procesima, istovremeno i misterija i mistifikacija: sve se odvija u tajnoj laboratoriji Stvarateljice, u toj radionici gdje se čuvaju magijske formule, jednadžbe, nejednadžbe, razlomci, postotci i duhoviti (duhovni) rebusi, štosevi ceha (pročisti i uključi u cjelinu: salve et coagula), kojima se dodaju i osobna otkrića, ta tajna nad tajnama. Krajnji je cilja, zapravo, duhovna preobrazba, postizanje apsolutnog, ezoteričnog: “Onaj koji ne uspije dobiti zlato”, veli Kiš, “nije ga dobio zbog nedostatka duhovnih priprema.” Gdje je spomen  nepostojanja duhovne pripreme, zapravo, tek nježan način govora fina i odmjerena čovjeka za prostačku lakomost.
I kada snimatelj(ica), stvaratelj(ica), iznosi takozvane tajne svoje radionice, autorske ispovijesti, i to je samo dio mistifikacije, ezoterija: lažni recept, navođenje na stranputice, gdje nedostaje upravo samo jedan, bitan element, onaj za koji se vjeruje kako u tajnoj laboratoriji (tamnoj komori) donosi, pretvara dragocjenost od surog kamena, i zbog kojeg se izgara u samoći. Kada “istinski umjetnik” poriče svoju umjetnost ili je poriče drugima, on to čini u nastupu nekog paradramoletnog poštenja, nekog grizodušja zbog velike prijevare koja umjetnost čini umjetnošću. Zaboga!
Pa, iako magijski sjaj fotografije i fotografstva gubi sjaj, snagu privlačnosti, prije zarad nekog mističnog astrološkog rasporeda, nego egzaktnog (jer tu egzaktnosti i “naučnog” fenomena nema) astronomskog rasporeda zvijezda i planeta, i gdje se pri svakom novom pomicanju ponekog planeta, pri svakom prerasporedu elemenata i zona utjecaja, privlačnosti i odbojnosti, stvara neki suštinski nov odnos, nova zona upliva, nove orbite, i neki nov ciklus, nova duhovna avantura; svaki je preraspored pojava nova opojna intelektualna avantura, koja se ni danas, u već dobrom ukotvljenju u 21. stoljeće ne da tek tako odbaciti.
Zato ne pristajem na povik da je “sve to isto”, neki fotografski “švindleraj”. A, opet – i jest! I neka je. Jer je inteligentna rabota, što se perpetuira u samoj sebi na neki opojan i očaravajući način. Ovaj je kozmički poredak efikasan. Neka vrsta idealne artističke abecede, trijumf snimljenoga, logosa fotografiranja nad mrakom slučajnosti.
U ovoj sferi magnetizma i “astrološkog” upliva nema Sunca kao Centra i kao Tiranina, već su sve zone utjecaja jednakovažeće i predominantne, svaki je planet-Dasein i svaki element-Logos, samo se mijenjaju odnosi, prevlast jednog odnosa samo je prolazna pustolovina koja će iznenada i neočekivano biti smijenjena drugom, nadolazećom. Jer tu, u ovom sustavu, podjednako su važni svi elementi, i tu su sve partikule u treptavoj interakciji jedne prema drugoj, “tako da, kao na šahovskoj ploči, premještanje jedne figurice ne mijenja samo poziciju te figurine, već to ima reperkusija i na značenja čitava sustava.”  I samo me strah od vrtoglavih visina sprječava naginjanju nad ponorima ovih “astroloških” odnosa koje je ovdje stvorio visokosofisticirani likovni poredak, i gdje se ne samo u zoni utjecaja pojedinih moćnih planeta nego i u široj zoni utjecaja susjednih i najudaljenijih galaksija isprepliću neki tajanstveni i, neizobraženom te ćoravom oku, krajnje neobjašnjivi odnosi. Touché!

Tako je snimala Mirjana…

Kada snima kao da zvijezde padaju u lijepu vodu iz jedne vječnosti iza promjenjivih oblika. Uperi objektiv u neizmišljeno mjesto, ali vrijeme lažno, gdje prošlost još nije prošla i škljocne: ko tamo knipsa, eksponirati će u dan prije dana kada je knipsao, u nesličnu idilu, nevjernu onome što je iza nje, gdje je ružna graja inače hvaljenih pterodaktila.
Ona nas uči kako da ne izgubimo sličnost sa svojom željom, sa svojim lijepim intergalaktičkim licem. Kraj.

Velike fotografkinje

Pratim sjetnu igru prvih kapi, tako željene, noćne kiše po staklu prozorskog okna. Prisjećam se mnogih stvari, ali pamtim jedan doživljaj.
Pretrčali smo Türkenstraße, vrišteći od dragosti trenutka, pred naletom proljetne oluje. Zavukli se pod nadstrešnicu Kinoteke i uživali život. Dugo smo gledali put gore i nismo zamijetili da se Katrin, negdje putem, ludujući, porezala. Krv se slijevala između nas, oblikujući lijepu lokvicu oko naših cipelica, s potpunim odsustvom bilo kakve želje za prestankom.
– Ne brini, ovo je normalno. Hemofiličarka sam… – držala se Katrin ozbiljno ležerno.
Ipak, tek popaljena tinjajuća gradska rasvjeta po banderama, izlozi, zgrade, čitava ulica, najednom mi se započe okretati, rugati, drhtati, stenjati, vrtložno uvlačiti u se…
Na jedno oko stade žmigati Tramvajski kralj, iza sto se kućnih veža ruka pruža da me zgrabi, skačem preko mokrih šina, panika me dječja hvata, već me love za rukave, osjećam sve ruke grada, po kmici pipa prstom plavi pajac, gledam kako ispred mene skrivaju se bijele sjene, šuškaju iz noćne tame, hvataju me tople ruke ovog dragog grada…
Kao kod Ruttmanna u Simfoniji velegrada, kao kod Dixa, Grosza, hvataju me ruke grada. Tonem.
– Katalog, kaže Katrin, na katalog sam se porezala.
Stvarno. Opet sam u stvarnosti. Porezao ju je katalog izložbe Andresa Serranoa, izložbe koju smo bez daha gledali proteklih sati.
– Ah, kako prigodno, nakon tolike krvi na slikama, red je da ti krv pusti sâm autor. 
Smijali smo se. Još smo bili mladi.
Ponekad me sreća služila. Obdarila me poznanstvom, pa i prijateljstvom, s nekim zaista ozbiljnim fotografkinjama. Velikim, rekao bih. Katrin Schmid, Astrid Nox, moja kći (dobra fora!). Ovo zadnje poznanstvo, koje prerasta u zbiljsko prijateljevanje, nije lako izboreno. Školska zbornica nije fino mjesto za sklapanje nekih značajnih drugarstava. Pa, ipak, pošlo nam je za rukom.
eMeSBe, eMeSBe… to ne bi znao nitko osim nje!

Mirjana Spajić Buturac

Mirjanina slikarska metoda je, uz obilje tehnički poznatih i proplamsaje artistički iznenađujućih, u svemu “zavodljiva”, na najvaljaniji métierski način. I svaki put nas s lakoćom uvjerava u vlastitu opravdanost.
Fotografkinja nikada ne traži, niti očekuje neki dopadljivi efekt, nego nastoji riješiti suptilne likovne probleme, realizirati svoju intimnu namjeru, i ne pomišljajući na ikakav ustupak nevoljkom promatraču.
Motivi na kojima se MSB zadržava, i u okviru cijelog svog dosadašnjeg djela – nisu osobito brojni. Promatrajući nizove njezinih slika nepažljivi će gledatelj zabilježiti mnoge ponovljene motive, ali tu svakako nije posrijedi obična “repeticija” motiva, nego, naprotiv, riječju: neiscrpiva invencija autorice koja u samo jednom rješenju ne doživljava i ne vidi kompletnost svojega viđenja.
Ne može se, uistinu, ustvrditi kako MSB svoje motive ponavlja, “repetira”; naprotiv, imalo upornijim i dubljim zalaženjem u njezina djela, poniranjem u niz sličnih kompozicija, promatrač koji stoji pred tim radovima ostvaruje osjećaj jedinstvenog iskustva, podložnosti udaru doživljaja, gdje se polako počinje uvjeravati kako je “niz” slika zapravo vremenska dimenzija fotografkinjina života s motivom.
Apstraktni se oblici pretvaraju u skupine, opsežne sustave znakovlja, signale koji zbore o opsegu pozornosti umjetnice i – sklonosti. Geometrijski oblici se pretvaraju u daleke svjetove, kružnica – u ikonu.
Prisutne su još poneke, a vrlo značajne poruke. Lakoću i eteričnost, pa i pokrete nekih “elemenata” glatko se dade opisati kao “vnebovzetje” (uzašašće na nebo)… Preostaje pitanje: čiji, koji uzlazak na nebo? Što se još krije u rastućim kolorističkim akrobacijama, ili spuštanju, pa opet uzdizanju snimateljske tonske ljestvice, koje – kao da slijedi nepoznata, slojevita, a omamljujuća glazba? Kako shvatiti sažete znake koji izmiču nevještu oku? Što sa svjetovima koje još nismo u moći dokučiti?
I kako protumačiti činjenicu da nam iz mnoštva znakovlja, iz zaustavljenih, zaleđenih kretnji, iz materije boja, koje su u isti mah i plemenite, i na mnoge načine žestoko divlje – pristižu poruke koje je nemoguće prevesti u riječi, a očito su sudbinski važne i vjerojatno u sebi kriju iskonsku želju umjetnice da nas nekim, glazbi vrlo sličnim formama, obavijesti o onome što je najvažnije. Za svakoga i sve.

I pad je let

Predugo sam bio zagledan put gore. Kapi su curile na dolje. Svijet se vrlo često jasnije vidi kad si prizemljen.
Serrano mi nije dao mira. “Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti… a ja u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden…”
Brus.
Bilo bi to tako lako. Was that triviality, I throw it out as a greyness rushes, the last of my insanity.
Progledao sam očima spoznaje (kako knjiški); MSB ne snima udaljene svjetove, nisu to pitanja koja se bistre na iscrpljujućim međugalaktičkim letovima supersoničnih sindikalnih izleta Mliječnom stazom.
Kakva podvala majstorice…
Nema tu inverzije “mikro za makro”. Ona zaista ponire do najsitnijih struktura bića. Ona se šulja našim ultrasićušnim stazicama krvne premreženosti, ruje i opservira. Nju zanimaju angstremi, transmutacije i kristalne rešetkice…
MSB osluškuje ritam srca polarnog kristala!
MSB je tajna adorantica dr. Nicolaesa Tulpa.
Ali, to je jedna sasvim nova priča koja traži novog mene. :-)))

Carnival of Souls

Gledao sam jednom, jednu scenu, nezaboravnu, neizbrisivu, u suton, u lunaparku okupanom očaravajućim neonima;
– Striček, imam novu deseticu,
može li još jedan magičan krug?
– Može, kćeri, ovaj “ringišpalj” je vječan!

Igor CC Kelčec

Mirjana Spajić Buturac rođena je u Vinkovcima 1978. godine. Diplomirala je u Osijeku 2002. godine i stekla zvanje profesorice matematike i informatike. Godine 2014. podiže svoje znanje o fotografiji na profesionalnu razinu, kada pod mentorstvom profesora Vladimira Šimunića stječe zvanje fotograf. Prvi put javno izlaže na Izložbi Koncertne rock fotografije 2013., u organizaciji Močvarnog laboratorija. Kao članica Fotokluba Zagreb sudjeluje na brojnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Tijekom 2020. godine eksperimentira ultraljubičastim svjetlima i motivima ulja u vodi. Fotografije opusa često podsjećaju na magična svemirska prostranstva novootkrivajući makro-svjetove. Jedna od njih, fotografija Saturn, izabrana je među deset koje predstavljaju Hrvatsku na bijenalu FIAP 2021. Sudionica je mnogih internacionalnih natjecanja, a neka od istaknutijih su ND Awards (Honorable mention), Close-up Photographer of the year (Shortlisted), Summer Sea Sun 2021 (Club Silver Medal), IPA (Official Selection) a u 7th 35 Awards ulazi u Top 150 fotografa u kategoriji Macro. Za ovu seriju fotografija, koju izlaže u Fotogaleriji Dubrava, dobila je Certificate of Artistic Achievement na fotografskom natjecanju Luxembourg Art Prize 2001 koje dodjeljuje muzej Pinacothèque. Živi i radi u Zagrebu.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros