Sakralna izložba Tihomira Lončara u Galeriji Vladimir Filakovac
U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 11. travnja u 19 sati sakralna izložba akademskog slikara Tihomira Lončara pod nazivom “Križni put”. Izložba je otvorena do 5. svibnja 2022., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan. Otvorenje izložbe održat će se u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama.
TIHOMIR LONČAR
Uskrs 2022. / Križni put – 11. 4. – 5. 5. 2022.
KRIŽNI PUT
Pobožnost križnoga puta obilježena je potresnošću sadržaja, meditacijom vjernika u praćenju Kristovog kalvarijskog hoda, molitvom i stihovima u pjesmi ispunjenoj bolom. U slijedu postaja opisani su prizori muke na putu do Golgote, od osude na smrt do polaganja u grob, s porukom Kristova dara čovjeku u otkupiteljskom činu neizmjerne božanske ljubavi. Na osnovi tekstova evanđelista nastao je “scenarij” dominantne punine sakralnog, “literarno” složen i čitak, prihvatljiv u svojoj univerzalnosti i upućen svakom pojedincu. Postoje brojni odgovori umjetnika te velike i inspirativne teme, u povijesti i danas, različitih stilskih oznaka, i razumljivo, kvalitete, s postojanjem važne podjele, oslanja li se autor na samu činjeničnost opisa scena, kao vodilju, ili težište stavlja na dubinu duhovnog, upućenost transcendentalnom, koja prožima spoznaju smisla Kristove žrtve. Sukladno tome, kada se radi o interpretaciji motiva kršćanske ikonografije, postavlja se i pitanje ljudske i umjetničke odgovornosti, a poglavito kada se radi o Pasiji.
Tihomir Lončar slikar je izuzetno respektabilnog umjetničkog opusa, s vrijednom dionicom ostvarenja, osmišljenih na potki biblijskog teksta, kojem pristupa s poštovanjem, razumijevanjem, posvojenjem, pravim vjerničkim zanosom. Sakralna tematika prisutna je, tek povremeno, i u ranim stvaralačkim godinama, a u posljednjim desetljećima ima sve vidnije, pa i dominantno mjesto. Bez sumnje, Lončar se na hrvatskoj likovnoj sceni potvrđuje kao autor koji, uz osebujni pristup pejzažu, neospornu autentičnost pokazuje i u djelima sakralne motivike, s izrazom koji uključuje osnove rodoslovlja, načela klasične estetike, s provedbom u uvjerljivosti vlastite poetike i rukopisnosti. Umjetnička tradicija velikih povijesnih stilova ima svoju ulogu, no Lončar svojim senzibilitetom i likovnim stavom doseže prepoznatljivost u kompoziciji, kolorizmu, figurativnoj razradi i ugođaju scene. No, postoji i ona druga tradicija, životna, naslijeđena iz djetinjstva, produbljivana u godinama formiranja, s jasnoćom pogleda u vremenu zrelosti. U sintezi obje, rađaju se ideje, stvara slika, s nenarušivom konstantom – iskrenošću.
U takvom ozračju Lončar je slikao križni put. Povijesni podaci govore da je vjernicima dragu pobožnost u Europu donio dominikanac Alvaro, u Cordobi u 15. stoljeću, prvotno sa sedam, no uskoro standardiziranih četrnaest postaja. Od tada nema crkve, pa ni kapelice, u kojima već i slijed samih križeva ne potiče sabranost u mislima vjernika, vezanih uz Kristovu žrtvu na Golgoti. Baštinjeno i osobna slikarska orkestracija, relativno zadani ikonografski repertoar i pomaci kompozicijskih akcenata, likovnu narav križnoga puta čine podosta specifičnom. Svaka postaja zaokružena je u sebi, no upućuje na zbivanja scena prije i poslije nje. Lončar njeguje taj sadržajni i likovni kontinuitet u izmjeni govorljivosti i tišine, u kadrovima sa stvarnim i metaforičnim krikovima patnje u jednom jeruzalemskom danu i mističnosti kojom Veliki petak završava. Autor se koncentrira na pojedini prikaz, no istovremeno doživljava cjelinu, suosjeća s Kristom, postajući sam Šimun Cirenac. Motiv nije kraj njega, nego u njemu, u blizini s Bogom.
Takva povezanost i impulsi ljudskosti put su ka nepatvorenoj emocionalnosti, s rastom u umjetničkoj sposobnosti građenoj vještinom, zanosom i iskustvom te obogaćenoj srcem, kontemplativnošću i okom. U vjerojatno nedokučivoj, potpunoj portretnoj istini o Kristovom licu, Lončar je postigao maksimum, ne samo radi majstorstva u slikanju ljudskog lica (u dodiru realistične pažljivosti i ekspresionističke slobode), već i zbog izraza unutarnjeg doživljaja koji odgovara svakoj konkretnoj postaji. Drugačije je u susretu s majkom, ili Veronikom, te jeruzalemskim ženama, ili na golgotskom brdu. Lice je ujedno nositelj atmosfere čitavog prostora, pa i segmenata krajolika, otvorenosti neba, okosnica svete dramaturgije. Primjerice, portret Krista na križnom putu u Lončarevom ostvarenju, slikanom na staklu, u kapelici Blažene Djevice Marije, unutar zagrebačke bolnice Sveti Duh (složene kompozicije s po nekoliko scena utkanih na jednu plohu), također karakteriziraju mijene u izrazu lica adekvatne imenovanju postaje. Takva dosljednost koncepcije (koja se otima svakoj, pa i sretnoj formuli), proizlazi iz htijenja da se crte psihološkog u izrazu lica bogočovjeka odražavaju i u nama, te obrnuto. To je vid božanske ljubavi koja struji s Kalvarije, koju Lončar prepoznaje, živi.
U tri pada pod križem Lončar aktualizira odnos suvremenog društva prema Kristovoj žrtvi na Golgoti, s apliciranjem na slikama brojnih citata, fragmenata u kolažnoj formi, simbola nakaradnih novih vrijednosti, “svetinja” modernog čovjeka.
Lončar upozorava na potpunu nezainteresiranost, na zgrtanje potrebnih, a još više nepotrebnih stvari, pa i na najbolniju stranu, odbojnost spram Boga i vjere. U drastičnom kontrastu ispraznosti svijeta i smisla, uprizorenje svakog pada drugačije je sadržajne pojavnosti. Prvi je posrtanje, a konačni pad odraz je potpunog nedostatka snage. No, bez obzira na konotaciju negativnog u ljudskom otuđenju, Lončar ipak i ove postaje drugačijeg predznaka ne izolira od čvrstoće cjeline križnoga puta, nisu čovjeku na slavu, ali uključuju nadu.
Postaje križnoga puta relativno su velikog formata (85×64 cm), primjerenog veličini prostora crkvene arhitekture, za koji su namijenjene, a samu izložbu obogaćuju dvije slike većih dimenzija s motivima Skidanja s križa i Raspeća. U kompleksnosti rasporeda s gradacijom figura, Lončar je od zbilje intimnog dosegao reprezentativnost dojma.
Tihomir Lončar slikar je kultiviranog slikarskog izraza, jasne strukture u razradi tkiva površine, s odmjerenom metrikom odnosa, potrebitog opisa u predmetnosti motiva, blage geometričnosti u gradnji tkiva prirode i nenametljive stilizacije u postavi figurativnog, s odnjegovanom ravnomjernom ritmizacijom ploha i slojevitim osvajanjem dubine, te kromatikom simfonijske i sonatne zvučnosti. Lončar razložno intenzivira pojedine dionice palete napuštajući predvidljive (naučene, “točne”) vrijednosti, te svojom kreativnom kolorističkom istinom, uvjerljivim karikama izvan kanona, podiže uvjerljivost slikarske ekspresije prizora, s utkanim silnicama svjetla i tamnim partijama, potaknutim rečenicom iz Matejevog evanđelja: “Od šestog do devetog sata nastade tama po svoj zemlji” (27,45).
I rijetka situacija u datom putokazu nekog slikarskog ciklusa (koji predstavlja i znatni dio opusa), Lončareva je duhovna i likovna sinteza, vidljiva u silno potresnom detalju. Dvanaesta postaja, Isus umire na križu. U Kristovom oku, pogledu, kao da je sabrana sva teologija spasenja, te se i čitav križni put u njemu ogleda. I prodire do kušnji našeg puta, našeg postojanja.
Stanko Špoljarić
Popis izloženih radova:
1. Skidanje sa križa, 2018., ulje/platno, 200×250 cm
2. Raspeće, 2018., ulje/platno, 200×250 cm
3. Isusa osuđuju, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
4. Isus prima križ, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
5. Isus pada prvi puta, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
6. Isus susreće svoju majku, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
7. Isus i Šimun Cirenac, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
8. Isus i Veronika, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
9. Isusov drugi pad, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
10. Isus susreće žene, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
11. Isusov treći pad, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
12. Isusa svlače, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
13. Isusa pribijaju na križ, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
14. Isus raspet, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
15. Isusa skidaju sa križa, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
16. Isusa polažu u grob, 2022., ulje/platno, 84×65 cm
Tihomir Lončar rođen je u Vinagori, 1953. godine. Po završetku osnovnog školovanja upisuje slikarski odjel Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, koju je završio 1974. godine. Iste godine upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi Vasilija Jordana. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1985. godine. Otada je više od trideset puta samostalno izlagao, a u toj kontinuiranoj izlagačkoj aktivnosti značajno je spomenuti veliku monografsku izložbu održanu u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 1993. i izložbu Tri godišnja doba u Umjetničkom paviljonu, 1999. godine. U izdanju Konture, 1995. izlazi monografija Tihomira Lončara, kojoj je autor Stanko Špoljarić, a druga monografija, također u izdanju Konture, autora Nikole Albanežea, izdana je 2008. godine. O njegovom je stvaralaštvu snimljen dokumentarni film pod nazivom „Drugi čovjek“, 2009. godine. Živi u Zagrebu.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
