Izložba Ivice Kiša u Fotogaleriji Dubrava

U Fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, otvara se 20. rujna 2021. u 19.00 sati izložba Ivice Kiša pod nazivom “PARIS ©ame®@ obs©u®@ pano®amic@ TETRA”. Izložba je otvorena do 11. listopada 2021., radnim danom od 10.00 do 20.00 sati. Ulaz je slobodan. Otvorenje izložbe održat će se u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama.


IVICA KIŠ

PARIS ©ame®@ obs©u®@ pano®amic@ TETRA

20. 9. – 11. 10. 2021.

Novi dosezi stare tehnike

Ima nečeg pustolovnog u svjetlopisu koji – za razliku od trenutačnosti fotografske snimke – nastaje postupno, protjecanjem vremena; preciznije, akumulacijom svjetla koje se taloži na fotoosjetljivom papiru nakon prolaska kroz tanašni otvor (Ivica Kiš to naziva „kompresijom vremena“), kroz otvor koji apsorbira i propušta svu svjetlost, sav svijet kroz malu točku šupljine. Nema ničeg, uči nas prirodoslovlje, bržeg od svjetlosnih čestica; pa ipak, njihov dolazak iz svemirskoga bezdana te nestajanje u ponoru vremena uspijevamo, dovinuvši se, zaustaviti i zabilježiti kao pripomoć sjećanju koje svojim slabim snagama izvlači i održava slike na površini sadašnjosti, valja ih po njoj prije nego ih provalija proguta…

Riječ je, dakako, o cameri obscuri, tamnoj komori koja lovi svijetle slike svijeta zabacujući svoj široki pogled bez okvira poput sveobuhvatne mreže. Pustolovnost podrazumijeva neizvjesnost, a ona se razotkriva u iščekivanju rezultata. Što će biti uhvaćeno? Čiji trag će se zabilježiti i koliko kvalitetno?

Za konačno ostvarenje koje se predstavlja promatraču, potrebno je – nakon što je izrađena kutija u čiju će tamnu unutrašnjost prodirati zraka svjetla – ovladati tehnologijom, obaviti precizan izračun prema intenzitetu osvijetljenosti. Ivica u sekundu točno sve bilježi (jedno je snimanje trajalo 53 dana i 13 sati!), nema tu nikakvih tajni. Sve je objašnjeno, nema nepoznanica, pa ipak ozračje očuđenja ostaje jer ga suhoparno tumačenje ne može ukloniti.

Kiš se zalaže za novi život camere obsure koja, “s mogućnostima što ih suvremena tehnologija pruža, postaje snažnija nego ikad; slike koje camere obscure stvara otvaraju nove perspektive stvarnosti, poglede nedostupne svim kamerama koje su se iz nje razvile“. Autor nadalje razjašnjava: „Fotosenzibilne molekule emulzije filma tisuću puta nadmašuju ‘gustoću’ strukture digitalnog mozaika. Pikseli su samo kvadratići (veoma sitni) jednog tona koji je suma svih tonova što ih film zabilježi na maloj površini veličine jednog piksela. Digitalnim snimanjem (skeniranjem) analogne snimke svjetlosni zapis se pretače iz analognog u digitalni medij u kojem se, brzinom nedostižnom za analogni, slika može dovršiti do željene razine i forme. Dakako, pri digitaliziranju analognog izvornika (ovisno o ‘snazi’ digitalne opreme) gubi se dio konciznosti analognog svjetlopisa, ali ta sprega drevnog i suvremenog otvara neslućene kreativne mogućnosti i postavlja nove zahtjeve za usavršavanje novih tehnologija i nove izazove kreativnosti”, te zaključuje: “Svjetlost je najsuptilnija tvar likovnoga stvaranja.”

***

Upravo iznijeta naracija o cameri obscuri nameće pitanje o međuodnosu dviju komponenata umjetničkoga djela, odnosno o povijesnome razvoju tog međuodnosa koji nas je doveo do aktualnoga stanja. Naime, zanatska vještina uvijek je objedinjavala tehniku i njenu kreativnu primjenu; drugim riječima, poznavanje tehničkih postupaka i imaginaciju. Nakon dugog vremena, u osvit prezira prema vlastitoj, sve više samopropitujućoj civilizaciji (s nastupom „kratkoga 20. stoljeća“, „doba ekstrema“), započele su se pojavljivati sumnje pak je nastupio i razlaz, razvod sretnoga braka. No on možda i nije bio sretan jer se jedna strana osjetila zakinutom; zašto bih ja – ovako naočita, ovako nemirna i maštovita – ovisila o nekakvim vještinama, o pukoj i prostoj tehnici, pomislila je kreativnost i otišla… Kamo je otišla? U naglašavanje oka i zanemarivanje ruke, u mentalnu aktivnost kojoj je, u krajnjoj liniji, dostatna ideja. Napokon, treba li uopće koncepciju sprovoditi u djelo? Ostvariti je, postvariti!?

Pred nama je zanimljiv obrat koji nam nudi camera obscura; ponovno povezivanje tehnike i kreativnosti u jedinstveno umijeće.

Nikola Albaneže

      Popis izloženih fotografskih slika:

  1. Cité internationale des Arts, Paris
    10. ožujka 2016., od 10:32;00 do 10:40;30 h, eksponirano 510 sekundi
  2. Rue Cloche Percé, Paris
    17. ožujka 2016., od 17:52;00 do 18:00;00 h, eksponirano 480 sekundi
  3. Rue des Barres, Paris
    18. ožujka 2016., od 17:56;50 do 18:06;00 h, eksponirano 550 sekundi
  4. Rue François Miron, Paris
    20. ožujka 2016., od 15:35;00 do 15:45;30 h, eksponirano 630 sekundi
  5. L’hôtel de Sens-Bibliothèque Forney, Paris
    21. ožujka 2016., od 16:15;45 do 16:22;15 h, eksponirano 450 sekundi
  6. Moulin d‘Ivry sur Seine, Paris
    6. travnja 2016., od 18:40;00 do 18:48;50 h, eksponirano 530 sekundi
  7. La Defense, Paris
    7. travnja 2016., od 16:44;00 do 16:51;30 h, eksponirano 450 sekundi
  8. Ljubavnici s Marsove Poljane, Paris
    9. travnja 2016., od 17:00;50 do 17:08;00 h, eksponirano 430 sekundi
  9. Hôtel de Soubise, Paris
    10. travnja 2016., od 16:45;05 do 16:51;45 h, eksponirano 400 sekundi
  10. Notre Dame-vrt Naše Gospe, Paris
    12. travnja 2016., od 19:02;45 do 19.08,35 h, eksponirano 350 sekundi
  11. Maison Européenne de la Photographie, Paris
    13. travnja 2016., od 13:31;10 do 13:36;30 h, eksponirano 320 sekundi
  12. Saint Paul, Paris
    13. travnja 2016., od 17:53;00 do 17:59;20 h, eksponirano 380 sekundi
  13. – 24. Iz ciklusa PARIS ©ame®@ obs©u®@ pano®amic@ TETRA,
             2016., anamorfna (polarna) projekcija, 20×15 cm

– snimanje izloženih fotografskih slika trajalo je ukupno 5510 sekundi (1 sat, 32 minute i 50 sekundi)
– snimanje svih 29 pariških panorama trajalo je ukupno 13560 sekundi (3 sata i 46 minuta)

Ivica Kiš rođen je u Zagrebu 1948. godine, u obitelji fotografa. Školovao se u Zagrebu. Nakon mature, po završetku VIII. gimnazije “Trešnjevka”, 1966. godine upisao je studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu. Zvanje fotografa stekao je 1967. godine, u Školi učenika u privredi. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu 1974. godine, u klasi prof. Božidara Rašice. Od 1974. do 1988. godine radio je u operativi, pripremi, birou za unaprjeđenje i razvoj tehnologije i projektnom birou G.P. “Tehnika” te na Odjelu za graditeljstvo i urbanizam Općine Novi Zagreb i Općine Maksimir. Od 1988. godine je nastavnik struke – profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, a od 2003. godine u zvanju višeg asistenta predaje i na Odjelu za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Snima analognim kamerama od 1956., kamerama opskurama vlastite konstrukcije od 1995. i digitalnim kamerama od 1996. godine. Fotografske slike snimane kamerama opskurama izlaže od 1996. u domovini i u inozemstvu. Projekt revitalizacije kamere opskure, kao svjetske likovne baštine, pod nazivom „©ame®@ obs©u®@ pola milenija poslije“ započinje 1997. nizom predavanja i radionica, te s deset samostalnih izložbi slika snimanih kamerama opskurama vlastite konstrukcije. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i u svijetu i predstavljao Hrvatsku na svjetskoj smotri fotografije FOTOFO u Bratislavi 2000. godine. Projekt revitalizacije kamere opskure finalizira objavljivanjem priručnika za nastavnike likovnog i tehničkog odgoja „CAMERA OBSCURA“ 2007. godine, u nakladi „Školske knjige“. Knjiga je, programom za polaganje stručnog ispita za zvanje fotografa u Hrvatskoj, uvrštena na popis obvezatne literature za usmeno polaganje stručnog ispita. Član je ULUPUH-a od 2007., a HDLU-a od 2013. godine. Živi u Zagrebu. Održava predavanja i radionice ©ame®@ obs©u®@.

Skip to content