Izložba Trpimira Grgića u Galeriji Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 6. rujna u 19.00 sati izložba akademskog slikara Trpimira Grgića pod nazivom “U kršu boja”. Izložba je otvorena do 23. rujna 2021., radnim danom od 10.00 do 20.00 sati. Ulaz je slobodan. Otvorenje izložbe održat će se u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama.

TRPIMIR GRGIĆ

U kršu boja – 6. 9. – 23. 9. 2021. 

Sunce ne zalazi nad hercegovačkim kršem

Slikarstvo Trpimira Grgića čulna je senzacija, iznimno je energično i dinamično. Zaskače nepripremljenog promatrača kao moćan aperkat. Otkuda ta silina boja? Kako je ukroćena divlja gesta? Ne čini li nam se na trenutak da možemo čuti zvižduk kista kako poput biča nasrće na platno?

Ako ne možemo reći da je želja za samoostvarenjem svojstvena mladome umjetniku, onda se moramo barem složiti da mlađemu, u odnosu prema starijemu, predstoji dulji put do potpune realizacije tzv. „zrelog stila“ kojim se, prema teoretičaru Edwardu Saidu, „izražava smisao bivanja izvan mjesta i vremena.“ Ta ideja počiva na linearnom razvoju pojedinačnog umjetničkog opusa, odnosno pretpostavlja da se autor mijenja nabolje. Promjenu tematskog, morfološkog, tehničkog ili drugog registra možemo počesto registrirati u duljem trajanju pojedinog likovnog opusa, ali teško bismo mogli kasnije razvojne faze nekritički proglasiti uspjelijima i važnijima od prethodnih. To jest, svojevrsnu neomeđenost vremenom i prostorom (kada oni nisu ograničavajući čimbenici) pokatkad jasnije uočavamo u ranijim autorovim godinama kada je poriv za istraživanjem jači od straha od neuspjeha. Naravno da je ovoj Saidovoj definiciji moguće posvetiti još vremena, analizirati je i sve stavove potkrijepiti primjerima, ali smisao posezanja za njome u ovome tekstu nije ona kao subjekt, nego kao argument za uvid u slikarstvo Trpimira Grgića koje u svojim ranim fazama pokazuje značajke stamenog, namjeravanog i kontroliranog postupka. Ranim razdobljem možemo smatrati prvih dvadesetak godina autorskog rada, a kod Grgića je zamjetna rijetko viđena dosljednost od prvih formativnih ostvarenja u post akademskom razdoblju do danas. Već je u njegovim radovima s likovne akademije bilo moguće uočiti slobodan odnos prema boji korištenjem visokih registara, fasetno tretiranje ploha i sklonost naglašenom crtežu, bilo kao strukturalnom elementu, bilo kao prozračnom drippingu. U narednim je godinama pojedine sastavnice slike amplificirao, poput još slobodnije kolorističke palete, ali i razvio načine njihovog harmoniziranja pa uočavamo da „vješto koristi fizikalne učinke simultanog kontrasta koji „sirovost“ boje stišava, usklađujući je u našem oku u intenzitetu sa susjednom bojom pa, unatoč gromoglasnom kolorizmu, njegove slike djeluju pitomo i zaokruženo,“ kako je to konstatirao Antun Karaman.

Osim spomenutog simultanog kontrasta kao pozitivističke metode otkrivene u 19. stoljeću, koja u Grgićevom opusu nije samo željeni odabir, nego i nužnost jer od rasprskavanja čuva prenapregnuto kolorističko tijelo, valja spomenuti još dva formalna elementa koji kompoziciju slike čine uravnoteženom i zaokruženom. To je svakako komplementarnost „punih“ i „praznih“ particija, odnosno slaganje polja čiste boje s onima duboke geste, čime se, kao u djelima Plavo obzorje ili Kameni zagrljaj, stvara izvjesna pauza u percepciji slike kao među stavcima cjelovite glazbene kompozicije. Ta nam pauza pruža priliku da uočimo slojevitost pojedinih slikanih cjelina, boje koja pulsira ispod završnih lazura i procesualnost autorskog prosedea. Nadalje, u razmatranju Grgićevog stvaralaštva, pitanje drippinga u sljubljenosti s intenzivnim koloritom počesto ostaje bez odgovora. Nanošenje boje prskanjem i inherentna slučajnost u tome postupku, nikada nisu bili mišljeni kao dekorativni uzorak, iako je nemali broj slikara koji ga niti ne koriste drugačije nego kao ukras, obični garnirung. Prskanje je, naravno, samostalni tehnički postupak, ali počesto ima ulogu crteža (pa se stoga nerijetko izvodi crnom bojom), odnosno u sprezi s ostalim činiteljima sastavni je dio kompozicije koji spaja, razdvaja, naglašava i strukturira. Na jednak se način njime služi i Grgić, s time da u pojedinim slikama, poput Kamenog sna, rasprskani nanos iste boje kao i površina na koju je nanesen ima i ulogu valerskog prijelaza. Čvrsti i naglašeni crni crtež koji se nerijetko pretvara u fasetni potez istovjetan onima drugih boja, sveprisutan je u njegovim djelima, a ono što on ne može postići svojom monumentalnošću, pripalo je njegovom pandanu drippingu, odnosno prskanoj boji koja nudi paučinastu strukturu, providnost, krhkost, dojam automatizma i organički raster kojima se akcentuiraju iscjepkanost i poroznost krškog krajolika.

Time dolazimo i do tematske određenosti ovog ciklusa. Naziv ciklusa i nazivi pojedinih djela nedvosmisleno upućuju na neposredan krajolik, hercegovački krš, divlji i mističan, ali i kultiviran i podčinjen. Zanimljivo je kako se percepcija toga istoga pejzaža razlikuje od umjetnika do umjetnika pa je, primjerice, slikar i pjesnik Vlado Puljić pisao o „užarenom kamenjaru“, „ljutom kršu“, spominjao „vidik strašne pustoši“ i uopće gajio gotovo antagonistički odnos prema tome „golom“ pejzažu te učvrstio tezu o melankoliji koja ide ruku pod ruku s vrućinom krša. Ovaj ciklus slika Trpimira Grgića možemo, kao i pjesništvo Puljićevo, smatrati solarnim jer se u njemu očituje dominacija sunca, odnosno njegove emanacije i mnogo je primjera u kojima jara i omara postaju metaforama ili duhovne malaksalosti ili potpune nepomičnosti (romani Françoise Sagan Bonjour Tristesse i Giuseppea Tomasija di LampeduseIl Gattopardo, antropološka studija Tristes Tropiques Clauda Lévi-Straussa itd.). U toj bismo analogiji, u hrvatskom slikarstvu mogli smatrati solarnim opusima Dulčićeve pejzaže (motiv sunca, doduše na drugačiji način, kod Dulčića uočava i opisuje Igor Zidić), svakako krajolike Tihomira Lončara, a nadasve lumbardske motive Stipe Nobila. Kod Grgića, uostalom kao i kod potonjih slikarskih doajena (što se za Dulčića ne bi moglo sasvim tvrditi), nema tragova klonulosti ni sjete, ne osjeća se nikakva negostoljubivost niti prijetnja, ali ne manjka izvjesnog opreza i posljedične distanciranosti jer koliko god u neposrednom okoseblju autor vidio plodonosnost – rodnu maslinu, bređu lozu, raspuknuti šipak – ipak ne zaboravlja pravu narav prirode, njenu autogenost i neovisnost o čovjeku. Dok je kod Lončara i Nobila krajolik neposredno kultiviran, ali i „ropski nepomičan“ (Lampedusa), kod Grgića nema vidljivih tragova ljudske prisutnosti pa je i priroda dinamično slobodna. Solarnim temama dominira pejzaž, ali ne svaki, već onaj kod kojega je hipertrofirana svjetlost emanirana čistim i jarkim bojama te stvara dojam kako je riječ samo o jednom godišnjem dobu – ljetu. Slike iz ovoga ciklusa redom u svojim nazivima nose boje i svjetlost, kao što su Sunce tjera oblake, Plavo obzorje, Svjetlosno žuta, Žuti masiv, čime se dodatno naglašava autorova fascinacija sunčevim isijavanjem, odnosno vizualnim senzacijama koje stvara njegovo prelijevanje preko hercegovačkog krajolika.

Zbrojem nekoliko važnih likovnih činitelja, Trpimir Grgić razvio je svoje stilske i tehničke postupke koji mu provjereno odgovaraju za realizaciju tema i motiva u ovomu i drugim ciklusima. Time je na izvjestan način kreirao i rukopis koji je autentičan i prepoznatljiv. Slikama velikih formata, svojoj je permanentnoj temi dao prostora da se raširi i uvuče promatrača u kompleksne strukture slojevite boje, dinamične geste, paučinastih koprena i čistih koloriranih polja.

Marin Ivanović 

Popis izloženih radova:
1. DO NEBA KAMENI, akril na platnu, 160 x 115 cm, 2021.
2. HERCEGOVAČKI GREBEN, akril na platnu, 160 x 115 cm, 2021.
3. KAMENI SAN, akril na platnu, 160 x 115 cm, 2021.
4. KAMENI ZAGRLJAJ, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
5. NA BURI, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
6. PLAVA NOĆ, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
7. PLAVET, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
8. PLAVO OBZORJE, akril na platnu, 100 x 200 cm, 2021.
9. POLJA U KRŠU, akril na platnu, 100 x 200 cm, 2021.
10. SUNCE TJERA OBLAKE, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
11. SVJETLOSNO ŽUTA, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
12. ŽUTI MASIV, akril na platnu, 115 x 160 cm, 2021.
13. KAMENITA LITICA, akril na platnu, 65 x 45 cm, 2019.
14. KAMENITA PROSTRANSTVA, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
15. KAMENITA PROSTRANSTVA 2, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
16. KAMENITI KRAJOLIK, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
17. KRŠKI DIO, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
18. KRŠKI IZVOR, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
19. KRŠKI IZVOR 2, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
20. NEBO U KRŠU, akril na platnu, diptih, 45 x 32 cm, 2019.
21. OGOLJELI VRH, akril na platnu, 60 x 60 cm, 2019.
22. OGOLJELI VRH 2, akril na platnu, 65 x 45 cm, 2019.
23. OKAMENJENA BRDA, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
24. OKAMENJENA BRDA 2, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.
25. U KRŠU CRVENE, akril na platnu, 45 x 65 cm, 2019.

Trpimir Grgić rođen je 1983. godine u Čapljini. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti Gabrijel Jurkić u Mostaru, a Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru završio je 2007. godine u Širokom Brijegu na slikarskom odjelu u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Poslijediplomski studij Ars Sacra kod mentora prof. Ante Kajinića završio je 2009. godine. Izlagao je na petnaest samostalnih i više skupnih izložbi. Sudionik je brojnih simpozija i likovnih kolonija. Član je ULUBIH-a i DHLU. Dobitnik je nagrade DHLU-a 2019. godine. Trenutno je apsolvent na Poslijediplomskom doktorskom studiju na ALU Sveučilišta u Mostaru. Radi kao viši asistent na fakultetu Prirodoslovno matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru.

fotografije s otvorenja izložbe