Izložba Čedomila Grosa u Fotogaleriji Dubrava

U Fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, otvara se 22. ožujka u 19.00 sati izložba Čedomila Grosa pod nazivom “Život Dinarida”. Izložba je otvorena do 15. travnja 2021. godine, radnim danom od 10.00 do 20.00 sati. Ulaz je slobodan. Otvorenje izložbe održat će se u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama.


ČEDOMIL GROS

Život Dinarida – 22. 3. – 15. 4. 2021.

SJEĆANJE KROZ FOTOGRAFIJU

Izložba autora Čedomila Grosa, jednog od najaktivnijih fotografa Fotokluba Zagreb, pod nazivom “Život Dinarida“, fotografijom nas vraća u 70-te godine prošlog stoljeća, kroz vizualni prikaz života u jednom dijelu Dinarida u Bosni i Hercegovini, te nekad Srbiji – danas Kosovu i Crnoj Gori.

Dinaride čini planinski lanac u jugoistočnoj Europi, koji se površinom od otprilike 100 000 km2,  pruža na više od 6000 km obalne linije, obuhvaćajući cijelo područje okrenuto prema Jadranskom moru te prirodno povezujući osam zemalja: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Albaniju i Makedoniju. Dinaridi su dobili naziv po planini Dinari, istaknutom vrhuncu u centru planinskog masiva na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Planinarstvom i fotografijom Čedomil Gros počeo se baviti veoma rano. Postali su njegov hobi, pa i navika, koja je ubrzo prerasla u bezgraničnu ljubav, opsesiju  i strast.

O svojim planinarskim i fotografskim počecima i iskustvima autor izložbe kaže: U početnom razdoblju mojeg aktivnog planinarenja, ljetovanje je započinjalo planinarskom turom, a završavalo na moru. Trajanje ture obično je bilo od 8 do 10 dana, ovisno o planinskom masivu. Jedna od čestih destinacija u to doba bili su Prokletije i Durmitor. Obično smo posjet Prokletijama započinjali u Peći, te bi preko Visokih Dečana obišli kosovski dio Prokletija i završili u Crnoj Gori, u Gusinju. Ponekad bi započeli turu na Tjentištu, pa preko Maglića, Trnovačkog Durmitora, izvora rijeke Pive (danas se nalazi nekoliko desetaka metara pod vodom Pivskog jezera), izmještenog Pivskog manastira, Pivske planine do Durmitora, ili bi samo otišli u višednevni posjet vrletima Durmitora.

Nekako u to vrijeme početka bavljenja planinarenjem, započinje i Grosov interes za fotografiju. Naslijedio je obiteljski Zorki-C, zatim je nabavio Yashicu Linx 5000 i na kraju Yashicu-12 za film 6×6. Obiteljska kupaonica postala je fotolaboratorij u kojem je sam razvijao filmove i izrađivao fotografije, težeći apsolutnoj tehničkoj dovršenosti istih. Fotografija je od tada postala dio njegove svakodnevnice. Njegov pristup fotografiji postao je nadasve sistematičan i visoko organiziran.

Gros je neumorno putovao, planinario, organizirao razne planinarske aktivnosti te  fotografirao, istovremeno se educirajući putem stručne literature, kao i na vlastitom iskustvu i iskustvima drugih. Veoma brzo je izgradio osebujni fotografski rukopis u kojem se na osobit način isprepliću zbiljsko i magično, stvarno i iluzija, određeno i slučajnost. 

O tim svojim počecima i iskustvu će reći: Uz prijatelje planinare, koji su već imali dugački planinarski fotografski staž, učio sam se novom zanatu. Fotografija me zaokupila te fotoaparat postaje dio svakodnevnice, planinarskih izleta i tura. Bez njega i fotografije ostala bi samo prazna slika sjećanja. Gledajući danas na protekli period života s fotoaparatom u ruci, uviđam da tada još nisam imao jasnu sliku što je to dokumentarna, a što fotografija s umjetničkim štihom. Snimao sam intuitivno te nastojao snimiti ono za što bih tog trenutka osjetio da bi bilo zgodno i vrijedno zabilježiti.

Realističko gledanje zbilje i svijeta oko sebe, kojem je ostao dosljedan do danas, temeljna su značajka izložbe koja je pred nama. Postav izložbe čine 44 crno bijele fotografije dokumentarnog i reportažnog karaktera. Najbrojnije su fotografije života, ljudi, žena i djece, stanovnika naselja krajeva kroz koje je prolazio. Posebno je fotografirao nezaobilazne katune – ljetna obitavališta dviju ili više generacija gorštaka. Riječ je o kolibama podzidanim kamenom ili sagrađenim od drveta i neobrađene daske dok im je unutrašnjost bila oblijepljena novinama.

Autor izložbe će reći: Sve rečeno sam bilježio svojom kamerom. Bilježio sam događaje, ljude i krajeve, duboko u planinskim masivima Dinarida Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U prisojnom dijelu Durmitora nalazile su se dvije nekropole stećaka Bogumila, koje su nas podsjećale na život koji se ondje nekad odvijao. Kosovski dio Prokletija je niži i obrastao visokom šumom i travom, dok je crnogorski dio suroviji, strm i kamenit. Poseban događaj za tamošnje ljude, te davne 1970. godine, bio je posjet Tita Žabljaku. Okupilo se tada mnoštvo iz uže i šire okoline, a jedan ponosni sudionik NOB-a pozirao je, pokazujući tradicionalnu crnogorsku nošnju okićenu ordenjem.

Gros ističe da su fotografije koje je odabrao i pripremio za izložbu u izvornom obliku, u vremenu u kojem su nastale, bile ilustracija tadašnjeg života i zbilje, a danas su one vrijedan dokument, koji bi mogao potaknuti ljude da posjete barem neke dijelove Dinarida, da vide, osjete i upoznaju njihovu svevremensku ljepotu i povijesnu vrijednost prirodne i kulturne baštine.

Možda bi mogli krenuti putem “Via Dinarice“, pješačkim putem osmišljenim po uzoru na svjetske puteve poput “Inka Trail“ u Peruu i hodočasničkog puta svetog Jakoba “Camino de Santiago“ u Francuskoj i Španjolskoj, te “Via Alpina“. Via Dinaricu prepoznalisu u UN-u 2011.godine, i počeli razvijati Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a inicijativa je ubrzo prerasla u program za socio-ekonomski razvoj dinarskog područja, koji djeluje kroz nacionalne programske i projektne aktivnosti putem vodećih Via Dinarica organizacija članica, u svakoj od Via Dinarica zemalja.

Vinko Šebrek, AFIAP, ESFIAP

Bez fotoaparata ostala bi to samo prazna slika sjećanja

Pet desetljeća kasnije, odlučio sam presnimiti cjelokupni filmski fotomaterijal i pohraniti snimljeno na računalo. Pregledom i izborom snimaka, uočio sam da bi bilo zanimljivo predstaviti snimke jugoistočnih Dinarida te je tako nastala izložba: “ Život Dinarida“. Snimajući planinske krajobraze, bilo je neizostavno uslikati obitavalište pastira – “katun“, a pri odlasku sam nastojao snimiti i prisutne domaćine.

Nešto o ljudima i boravku u planini

Katun je pastirska koliba, koja se obično nalazi na planinskim pašnjacima. U katunima su boravili pastiri, ponajviše tijekom ljeta, dok je trajala ispaša. Katun je obitavalište za jednu ili dvije generacije gorštaka. To je koliba podzidana kamenom ili sagrađena od neobrađenog drveta i dasaka, dok je unutrašnjost oblijepljena novinama. Krov je pokriven drvenom šindrom, daskama ili korom drveta. Ognjište se obično nalazi u sredini kolibe ili je ondje limeni štednjak s dimovodnom cijevi. U katunu se spava, priprema obrok i blaguje. Katun je vlasništvo jedne ili više obitelji, braće i sestara, koji zajednički čuvaju stoku, muzu ju, a kravlje ili ovčje mlijeko obrađuju kuhanjem, od čega se rade kajmak i sir koji se pakiraju u mješine. Dobivene proizvode podjednako međusobno dijele. Katun obično čuva takozvani “čuvar ognjišta“ – djed ili “đed“. U katunu se mogu naći bake i majke s malodobnom i osnovnoškolskom djecom. Djeca također rade, prema svojem uzrastu i mogućnostima. Poneki katun je popunjen cijelom obitelji, koju čine otac, žena i djeca. Obično glava obitelji, suprug – otac, ostaje u mjestu stanovanja gdje radi ili obrađuje polje, brinući se o urodu za dugu i hladnu zimu. Stoka se čuva s ovčarskim psima i puškom za obranu od vukova. Po odjeći se lako može zaključiti kojoj vjerskoj populaciji pripadaju gorštaci, muslimanima ili kršćanima.
Dolaskom u niže predjele, zaseoke, nailazimo na stanovnike više okrenute civilizaciji i radu u šumi. Ondje nova tehnologija, motorna pila, ima prednost pred sjekirom i ručnom pilom.

Nešto o fotoaparatu i kvadratnom formatu filma.

Velika mi je želja bila imati fotoaparat za film 6×6 cm. Kad mi se ukazala prilika, od prijatelja sam kupio rabljenu Yachicu-12 željenog formata. Služila me je vjerno gdje god da sam išao te u svim vremenskim uvjetima, zime i vrućih ljetnih dana. Bila je glomazna, ali nije bila teška. Snimke su pri povećavanju davale odlične rezultate, naročito pri odabiru zadanog formata fotopapira. Do sada nisam u potpunosti koristio puni format 1×1, već je izrez bio 3×4. Danas, 50-tak godina kasnije, koristim puni snimak koji je izrađen u formatu 30×30 cm, na podlozi 30×40 cm. Time želim prikazati svoj odnos prema zadanom formatu 1×1 i rasporedu objekta kojeg sam tada snimio.

Čedomil Gros

Popis izloženih radova:
1. 25 godina kasnije (Crna Gora), 1970.
2. Bake (Bosna i Hercegovina), 1970.
3. Bife Volujak – Plužine (Crna Gora), 1970.
4. Čovjek s motornom pilom (Crna Gora), 1971.
5. Čuvar ognjišta – Trnovačko jezero (Crna Gora), 1970.
6. Čuvar ognjišta (Bosna i Hercegovina), 1970.
7. Dolina rijeke Pive (Crna Gora), 1970.
8. Domaćin i namjernik (Crna Gora), 1972.
9. Domaćini i planinari (Kosovo), 1971.
10. Domaćini s namjernikom (Bosna i Hercegovina), 1970.
11. Gazda s puškom i pas (Kosovo), 1971.
12. Interijer i žitelji katuna (Bosna i Hercegovina), 1970.
13. Ispaša ovaca – Maglić (Bosna i Hercegovina), 1970.
14. Katun – Durmitor (Crna Gora), 1970.
15. Katuni na Durmitoru (Crna Gora), 1972.
16. Katuni (Kosovo), 1971.
17. Majka i kćer uz katun (Kosovo), 1971.
18. Majka i kćer (Kosovo), 1971.
19. Mladić i pas (Kosovo), 1971.
20. Motorna pila je “In“ (Crna Gora), 1971.
21. Muškarac s puškom i pas (Kosovo), 1971.
22. Mužnja ovaca (Bosna i Hercegovina), 1970.
23. Nekropola – izvaljeni stećak (Crna Gora), 1972.
24. Nekropola – izvaljeni stećci 1 (Crna Gora), 1972.
25. Nekropola – izvaljeni stećci 2 (Crna Gora), 1972.
26. Njih troje i tranzistor (Kosovo), 1971.
27. Obitelj i prijatelji (Crna Gora), 1971.
28. Obitelj (Crna Gora), 1972.
29. Odmor nakon cjelodnevnog rada (Crna Gora), 1972.
30. Odmor stoke na ispaši – Maglić (Bosna i Hercegovina), 1970.
31. Pivska planina – u pozadini Durmitor (Crna Gora), 1970.
32. Pivski manastir (Crna Gora), 1970.
33. Planinarsko sklonište – u pozadini Maglić (Bosna i Hercegovina), 1970.
34. Pomladak (Kosovo), 1971.
35. Ponosni jahač (Kosovo), 1971.
36. Povratak iz kupnje (Crna Gora), 1971.
37. Priprema hrane (Crna Gora), 1972.
38. Šarplaninac (Kosovo), 1971.
39. Slučajni susret (Kosovo), 1971.
40. Stećak (Crna Gora), 1970.
41. Tri generacije i pas (Bosna i Hercegovina), 1970.
42. Trnovačko jezero (Crna Gora), 1970.
43. Vodenica (Crna Gora), 1970.
44. Žene s djecom (Crna Gora), 1971.

Čedomil Gros rođen je 1946. godine. Školovao se, radio te i danas živi u Zagrebu. Susret s fotografijom ostvario je u roditeljskom domu, dok samostalno snima posjećujući planine. Život ga je usmjerio ka sportu, s kojim je 30-ak godina bio organizacijski povezan. U tom periodu, povremeno fotografski bilježi sportske događaje, pretežno dijapozitivima. Odlaskom u mirovinu učlanjuje se u Fotoklub Zagi-foto 2000., a potom 2002. godine u Fotoklub Zagreb. Uključuje se u organizirani rad u fotoklubu te vodi klupske natjecateljske izložbe. Postavlja, likovno i tehnički, više od 150 izložbi u zemlji i inozemstvu, u galerijama, muzejima, knjižnicama i drugim izložbenim prostorima, te izložbu Zagreb salon 2008. Vodio je Fotogaleriju “Kuća piva“ te deset godina natječajnu izložbu “Međunarodnog uličnog festivala – Cest is ’d Best“. Dvije je godine vodio izložbu Trnje. Sudjeluje pri formiranju “Fotogalerije Dubrava“ u Narodnom sveučilištu Dubrava te je član Savjeta iste. Bio je član žirija FIAP izložbi, nacionalne izložbe Čakovec 2011., te više Web izložbi. Sa svojim radovima sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim izložbama gdje se susreće s izložbama pod pokroviteljstvom FIAP-a. Prvi prihvaćeni radovi na FIAP izložbama bili su već na Zagreb salonu 2000. godine. Godine 2007. dodijeljeno mu je zvanje AFIAP, a 2013. EFIAP. Dobitnik je nagrade Tošo Dabac za 2018. godinu. Fotografski prati umjetničke i fotografske izložbe, te povremeno snima kazališne generalne probe. Desetak godina radio je kao asistent u foto studiju.

Skip to content