SLOBODAN TADIĆ
Camera obscura x2 – 20. 11. – 4. 12. 1970.
Camera incognita. Kamera i jest u svojoj temeljnoj mogućnosti oko koje sve vidi i bilježi i zaustavlja, ali njezino je oko daleko prostranije no oko mjernika i slučajnika: ona nišani, odabire, izdvaja. Nalazi mjesta na kojima je radnja najočitija, najčvršća ili pak najdjelatnija. U dobrog je snimatelja pravo sjecište čistoće prizora. Ponajprije sama drama događanja u sebi već posjeduje razvojnu liniju: hoće nešto ispričati. Bilježi sekvence, omeđuje prostor najveće gustoće zbivanja u kojem se lako razabire dramatičnost i napetost zabilježenog. Otkriva u svojem sukcesivnom kretanju veliki i neprestani ritam rasta i odvijanja drame. Ona je stvarno mjerilo u kojem se dvojstvo svijeta, stvarnog događanja ili pak prikazivanja zaustavljenošću još žešće naznačuje dramsku riječ, radnju, jer ih bilježi u trenutku neke goleme punoće i tenzije.
Ritam. Na sceni se odvija radnja drame: Likovi su postavljeni u jedan za kameru eksplicitan odnos. Međutim da bi se označio stvarni ritam njihovih međusobnih odnosa nije potreban kontinuiran slijed oka koje sve vidi. Potrebno je sažimanje događaja. Potrebna je nabijenost prizora koji nagovješćuje ono buduće: ritam je radnje u svakom zaustavljenom kadru prisutan svojom cjelovitošću i punoćom, svojim konačnim obrisom.
Na sceni se odvija dijalog: dva lika izgovaraju riječi, među njima se troši i zbiva podređena prostorna tenzija. Što će zabilježiti kamera? Riječi dakako izmiču, ali njihov trag ostaje na licu. U pokretu tijela, snažan trag koju može u gledaočevu oku rekonstruirati prizor.
Viđenje. Kamera, zacijelo, vidi. U njezinu je kadru zadržana podjednakim udjelom i blagost lica i okrutnost tijela: ona ih može zbližiti i udaljiti. Na umjetniku je da uhvati njihov pravi omjer u dramskom smislu. Scenu nepogrešive interpretacije teksta u kojoj će se raspoznati i prepoznati neki konačniji omjer: po tome je kamera selektivna. Ona je pritajeno oko koje ni samo, gledajući ne zna što će otkriti. Ponekad je snažnija od viđenog, a ponekad ne doseže njegov obzor. Na umjetniku je da pronađe ravnotežu između prikazanog i zabilježenog. Ukoliko im se prostori dodiruju tad njihova interferencija u sebi sadrži jedan trenutak velike zaustavljene i iznad svega životne radnje. Neka taj udio bude stvarni omjer i posrednik između viđenog i doživljenog.
Ljerka Mifka
Iako fotografija nikada ne može odustati od zahtjeva koje joj postavlja vidljiva stvarnost, i sama je slobodna da toj istoj stvarnosti uzvraća svojom mjerom. Izdvajajući dijelove prostora i vremena, naglašavajući ili ublažavajući odnose unutar jednog predmeta ili među mnogima, mijenjajući svjetlost i razmjere svijeta, ona je stvarna slika ljudskog pamćenja: nikada jednakog svome ishodištu. No njezino posebno područje, kazališna fotografija, podnosi u tom pogledu još složenije obaveze: jer stvarnost kojoj se usmjerava već je na svoj način izdvojena u prostoru i vremenu. I već je, preobrazivši svijetlosti i razmjere svijeta, postala njegov iznova rođeni dio. U nepovratnom svijetu kazališna je predstava sažetak nepovratnog, i stoga suočava fotografiju upravo s krajnjim intenziteta njezinoga djelatnog polja: krhkog trenutka. Teškoća i napor kazališne fotografije jest dužnost dvostrukog pamćenja: jednoga koje u fragmentu nastoji prepoznati i sačuvati cjelinu „što najbrže može“ i drugoga koje je obavezno gradbenim elementima one prve stvarnosti što ovu drugu tvori. Odatle svaki snimljen kazališni prizor mora istodobno znati obuhvatiti realan prostor prikazivanja i irealan prostor prikazivanog, a u svakom snimljenom liku oslikati dvostruko biće: glumca i glumljenog, tvorca i tvorenog.
Ako se vrijednost i domet kazališne fotografije mjeru upravo tom sviješću o dvostrukoj obavezi; tada se osjetljivost kameri Slobodana Tadića mora odati i dvostruko priznanje. Shvaćajući svaku predstavu kao zaseban izazov, on za svaku gradi i nov zakon slike: mijenjanjem daljina, tvrdoća, bogatstvom tona ili pak jasnim odnosima crnina i svijetlosti, a pogotovo izvanrednim stupnjevanjem oštrina (npr. Fotografija iz „Glorije“ – mekoća i trenutačnost prvog plana prema jasnoći i stalnosti drugog; ili svjetlosna igra prizora iz „Dantonove smrti“ gdje se od fizionomije do ruku glumca odvija cijeli raniji naznačeni raspon dviju stvarnosti), Tadić priznaje svaki pojedinačan sadržaj, vežući ih sve prepoznatljivom pripadnošću, jednom istom svijetu. Kazališna fotografija na fotografa je teško iskušenje: ona zahtjeva razumijevanje obaju medija, poznavanje njihovih zasebnih i međusobnih mogućnosti. No nezatajenost niti jednog niti drugog, slojevita igra stvarnosti i iluzije koja se otkriva sa zidova ove izložbe, dokaz je da je Tadić već na početku jednu od najtežih zadaća savladao.
Željak Čorak
Popis izloženih fotografija koje su snimljene na predstavama Dramskog kazališta Gavella:
1. B. Berecht: Život Galijev
2. I. Supek: Heretik
3. P. Weiss: Patnje gospodina Mockinpotta
4. P. Schaffer: Javno oko
5. H. Pinter: Lift za kuhinju
6. T. Brezovsački: Matijaš Grabancijaš
7. R. Marković: Glorija
8. G. Buchner: Dantonova smrt
9. T. Bakarić: Amerija, Amerika
10. M. Krleža: Kraljevo
(iz knjige dojmova)
