DRAGUTIN JURAK

14. 5. – 24. 5. 1971.

Slikar Fantazmopolisa

Stojeći pred Jurakovim slikama, iskreno uzbuđen, padaju mi na pamet okrugli tornjevi katedrale u Uzèsu. Viseći vrtovi Babilonski. Kmerske pago­de. Japanske kuće širokih istaka. I onda: gdje je pravo oslonište umjetnikove imaginacije? Da li to kroz naslage vremena probija poetika Lorenzettijeva sijenskog Idealnog grada?

Tko će se odlučiti no takve prispodobe kad one nikad ne potvrđuju potpuno podudaranje. Simultano prikazivanje mnoštva događaja, u Juraka može nam dozvati u sjećanje Memlingove gusto napućene Kalva­rije. Jurakovi krajobrazi imaju nešto od naivnosti Mo­serovih, Dirk Boutsovih i Jan van Eyckovih pejzaža, ili onih sa nizozemsko-burgundskih minijatura. Demonchy, Vivin ill Feješ slikali su historijsku arhitekturu, dok se ovdje susrećemo s bezvremenskim oblicima graditeljstva. S kozmičkom predodžbom Jurakova arhitek­tura može da bude shvaćena kao simbol jednog idealnog svijeta. To su gradovi u lebdenju, gradovi mira i savršene ravnoteže. Evo nas, dakle, na tragu ideje koja prožima zapadnu misao od vizije na Patmosu a htjela bi vidjeti Nebo na Zemlji: od apokaliptičkog Jeruzalema do Jurakova Fantazmapolisa  sa­me je korak, ali korak koji razmošćuje dvije hridine, korak između straha i slobode.

Slijedimo li spremno hodočasničke putove njegove fantazije, Jurak će nas uvesti pod kupole čarobne nestvarnosti. Evo nas no podzidanim obalama sa šetališta. Svuda oko nas klaustri tišine u kojima žubore fontane spokojstva. Grička crkva plovi na otočiću s plinskim fenjerom na pravi, na krilima mašte.

Jurak promatra prirodu s onim istim spokojstvom kao što Hokusaijev pjesnik promatra Mjesec, kao što Hiroshige crta mostiće iz sjenovitih vrtova Kameide. On slavi veličanstvenost prizora, ispituje osjećaj dubine prostora. Čovjek je u njegovim slikama sitan djelić velike prirode, ali svud prisutan. Stijene poprimaju njegovo obličje. Dostojanstvene planine pretvaraju se u antropomorfne mosure i kapljanike.

Fantazmopolis je barok mašte. Drago Jurak, ka­zališni stolar, sagradio je od svojih svilenih paravana najneobičniju kulisu, scenografiju kojoj bi bila pretijesna i najveća teatarska zgrada. On to svoju sceno­grafiju nije ni nudio kazalištu. S pravom: svaki bi razborit intendant otpustio stolara koji se bavi pre­svođivanjem čitavih trgova, gradova i pokrajina! Koji na submarinama gradi teniska igrališta. Koji u svojoj prostodušnosti ne poštuje jedinstvo mjesta i vremena. Koji u svojoj dobroćudnosti Fantazmopolis nastanjuje sretnim ljudima.

Kad se jedan stolar oduči na takve „likovne invarijante,“ onda mora računati sa senzibilnom likov­nom vizijom jer će inače sve ispasti „nenormalno,“. I upravo u toj kritičnoj točki Jurak se iskazuje kao izvorni umjetnik rijetkih sposobnosti. On imaginira u svojoj skučenoj sobici na zagrebačkoj periferiji građevine neobičnih tlocrta i još neobičnijih korpusa i pro­čelja. Od rozeta, luneta, konsola, koncentričnih arhivolta, prostranih empora, snažnih traveja, od arkatura, fantastičnih kapitela, karniša, tabernakula, tor­njića i kupola on stvara najfantastičniji arhitektonski ornament. U Fantazmopolisu sve je perforirano prozo­rima, kružnim galerijama, portalima, lođama, kolo­nadama, kanelirama i providnim lepezastim unakrsno isprepletenim svodovljem. Zidovi Jurakove ,,Nove Noe­ve lađe“ pretvoreni su u blistave šarene vitrae.

Jurak je u tom mnoštvu sitnica znao uspostaviti idealno ravnovjesje stvorivši tako od tisuću najbizar­nijih zgoda cjelovitu priču koja ne kvari likovnost cjeline. Nekadašnji „bezimeni gradovi,“ došli su do svog imena. To nisu više lanterne mrtvih, nego neboskloni živih. Na njihovim tornjevima kucaju satovi. Sa njiho­vih filigranskih izrezbarenih pročelja zadovoljni ljudi masu nam raznobojnim zastavama.

Bez obzira na prvopogledani dojam skriptural­nosti Fantazmopolisa, Jurak je zidar snažno artikulirane arhitekture: ona je sačinjena od prošlih, suvre­menih i budućih ritmova.

U Zagrebu, svibnja 1971.
Vladimir Maleković

Popis izloženih radova:
1. Srušena zagorska crkva, 1965., ulje/lesonit
2. Hrvatsko narodno kazalište, 1964., tempera/platno
3. Veliki izlet, 1965., tempera/platno
4. Svečanost u bezimenom gradu, 1968., svila, tuš i flomaster
5. Grad na sedam stupova, 1967., svila, tuš i flomaster
6. Utakmica, 1967., svila, tuš i flomaster
7. Bezimeni grad, 1967., svila, tuš i flomaster
8. Grad poput broda građen, 1970., svila, tuš i flomaster
9. Bezimeni grad II, 1968., svila, tuš i flomaster
10. Grad – katedrala, 1970., svila, tuš i flomaster

Dragutin Jurak rođen je 17. studenoga 1911. godine u Pušći kraj zagorskih slta, Hrvatsko Zagorje. Stolar. Zaposlen u radionicama hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Samostalno je izlagao 1967. godine u Zagrebu. Skupno s Društvom nezavisnih naivnih umjetnika Hrvatske u Zagrebu, Virovitici, Strumici, Opa­tiji, Kostanjevici na Krki i Londonu. Sudjelovao je na reprezentativnoj izložbi “Jugoslavenskog izvornog slikarstva” u Frankfurtu na Majni.

(iz knjige dojmova)