IZIDOR POPIJAČ – ŽIGA
Izložba skulptura i reljefa – 15. 1. – 2. 2. 2007.
IZIDOR ŽIGA POPIJAČ
Osebujnost izraza proizišla iz talenta i duboke povezanosti sa sadržajnom slojevitošću odabrane motivike, karakteristike su opusa Izidora Žige Popijača. Kipara koji je sjajno povezao vještinu ruke i maštovitost u razvijanju brojnih tema(utkanih u stvarnost i tajnu života. Popijač izuzetnim senzibilitetom promatra zbivanja u prirodi, s razumijevanjem prati veličajnost ljepote, uočavajući u svemu ideju stvaranja. Uzroka postojećem do upućenosti transcendentalnom, vidljivom u travci, grumenu zemlje, kapima vode. Umjetnik je, a Popijač to itekako osjeća, sastavni dio kontinuiteta u trajanju zemnog, obnavljanja te tvarnosti, ali i uključen u bezvremenost duhovnog kojim djelo uz materijalnu konkretnost dobiva i dimenziju misaonog. Sraslost sa tlom manifestira se u odabiru materijala, pretežno gline, ili hrasta kojeg se starost mjeri tisućama godina. Ima simboličnosti u upotrebi amorfnosti zemlje i stupovite forme drveta – znakovi su vitaliteta u dojmu njihove sačuvanosti i snazi preobrazbe. Potka su rastu života odnosno odraz njegove postojanosti. Za Popijača pulsiranje i taktilitet primijenjenog materijala vrijednost su neraskidiva u ukupnosti umjetničkog događanja, izraslog na silnicama jezgre skulpture i njezinog oplošja. Dakako, uz stalnu iskru emotivnog u oblikovanju punine volumena, zanosa uprisutnjenog i u prividno jednostavnijim zadacima. Kod Popijača postoji sklonost kreativnoj igri, ali je i važan promišljaj u postavljanju koncepcije i ciklusa i pojedinog djela. Impresivni opus podijeljen je na četrnaest ciklusa koji su i zasebne cjeline, no i često upućeni jedan na drugoga. I najčešće ne nastaju u slijedu definiranih faza, već se svojim dionicama povremeno isprepliću. Potvrda je to Popijačevog stvaralačkog naboja, traženja istine i otvorenosti raznovrsnim izazovima i mogućnostima. Drugim riječima, teško je dionice opusa svesti na zajednički nazivnik, jer uz stilske vrsnosti vidljiva je neukalupljenost nadahnuća, reagiranja srcem u marnosti izvedbe djela ipak neosporna je vjernost realističnoj formi, integrirana u smjene i mjere stupnja opisnosti. S rasponima od mimetičke činjeničnosti do ekspresivne pokrenutosti, s doticanjem apstrakcije, one organičkog prizvuka. Nabrajanje svakog ciklusa predaleko bi nas odvelo pa spominjemo tek one glavne. U scenama biblijske inspiracije Popijač se koncentrira na prizor kalvarijskog hoda, raspeće Krista donijetog u drami golgotskog martirija. Grč tijela, patnja lica, bljesak božanskog, uvjerljivo odražavaju scenu spasenja, u skulpturi izrasloj u tragu velike tradicije i osobnog doživljaja. Razložnom kombinatorikom materija, drveta i gline, Popijač potencira dramu, istodobno suprotstavljajući kromatske datosti i postižući njihovu sintezu. Likove Isusa i Marije Popijač realizira u reljefnoj formi u izlaženju iz bloka drveta, ispunjenog nebrojenim užljebljenjima. Sličnog su karaktera i betlehemske jaslice, prvonagrađene na prestižnoj izložbi jaslica u Riminiju. Figure u komornim i monumentalnim dimenzijama, poput one Nikole Tesle sigurno su modelirane, izraženih portretnih crta, s atributima izvanjskom znaku djelatnosti. U svim vizurama postoji napetost volumena i siluete proizišle i iz dominante izgleda skulpture. Popijač uz stilizaciju, pozornost pridaje i anatomskoj preciznosti, posebno vidljivoj u prikazu životinja. Radi se vrhunskim ostvarenjima animalističke tematike, razrađenoj minucioznom obradom površine, razložnom unošenju detalja, pokretom. Sklonost detalju može se pratiti u genre scenama, radovima specifične ikonografije, upamćenih životnih zgoda i filozofije malog čovjeka. Scenarij je to promatran sa simpatijom i dozom gorkog humora.
Života bez površnog sjaja. Ali otkrivanog u njegovoj metafizičnosti koja se kao neka aura nadvija nad znatni dio Popijačevih ostvarenja. Objektivno u skulpturi iskonske elementarnosti, produhovljene plemenitošću stvaralačkog čina.
Stanko Špoljarić
Izidor Popijač – Žiga rođen je 2. siječnja1947. godine u Bednji (Hrvatsko zagorje). Fotografski zanat završio je u Ptuju. Kao izvorni umjetnik bavi se skulpturom te reljefom u terakoti i drvu, od 1965., a intenzivnije od 1972. godine. Učlanjen je u brojna umjetnička društva. Sudjelovao je na više od tristo skupnih izložbi, a samostalno izlagao na četrdesetak izložbi u zemlji i inozemstvu (Ptuj, Ljubljana, Krapina, Trakošćan, Lepoglava, Ivanec, Sveti Križ Začretje, Čakovec, Varaždin, Koprivnica, Slavonski Brod, Kutina, Rijeka, Zagreb, Krapina, Sisak, Zlatar, Freiburg, Schofheim, Göttingen, Seckingen, Bad Krozigen, Neuss, Düsseldorf, Stuttgart, Köln, Sarajevo, Tokio, Calgary, Hrvatski Leskovac, Maribor, Rim, San Marino, Miljana, Zabok, Gornja Stubica, Međugorje, Brač, Dubrovnik, Risvica, Vatikan, Kalnik, Dugo Selo, Suttorio, Arles, Solkan, Vukovar i Klanjec). Njegov rad prikazan je u brojnim katalozima, monografijama, godišnjacima te raznim izdanjima. Djela mu se nalaze u mnogim muzejima u Hrvatskoj, te više kolekcija u zemlji i svijetu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja od kojih izdvajamo: Oscar za kiparsko ostvarenje likovne kolonije u Riminiju (Italija) iz 1993., Grand prix Zlatna medalja u Zlataru iz 1995., Priznanje Hrvatskog sabora kulture iz 1997., Zlatna medalja na Svjetskoj izložbi božićnih jaslica, održanoj u Rimu u Galeriji Bramantte, 2002. godine itd. Stvaralaštvo mu je podijeljeno u 14 različitih ciklusa od kojih, na primjer, izdvajamo: religijske teme, životinjski svijet s alegorijama, iz života zagorske obitelji. Dugo godina je živio u Bednji, potom se preselio u Ivanec, gdje je vodio vlastitu kiparsku likovnu školu. Prvi je profesionalni zaštitnik i prvi pronalazač fosilnog hrasta quercus fosillica robur bedniensis (fosilni hrast iz korita rijeke Bednje). Danas sa suprugom i sinovima Augustom i Petrom živi u Risvici kod Kumrovca, gdje mu je atelje i Galerija.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić
(iz knjige dojmova)
