IVAN KOŽARIĆ

Presretan sam da sam sretan – 4. 2. – 21. 2. 2008.

PRESRETAN SAM DA SAM SRETAN!

Opus akademika Ivana Kožarića, plodna i profinjena umjetnika, živ je, polimorfan i raznolik u svim svojim aspektima – materijalima, nadahnuću, tehnici – odlikuje ga i mogućnost kretanja u svim tehničkim i oblikovnim amplitudama, ali je istodobno iznimno koherentan jer je obavijen jedinstvenom kožarićevskom duhovnom supstancijom, s vitalnosti, ležernosti duha, sposobnosti poigravanja postignutim.

U njegovoj morfologiji nema konstanti, a opire se i svakom stilskom, morfološkom i ikonografskom zahtjevu. Istodobno se očituje i različitim medijima i na različite načine – figurativno i apstraktno, u geometriji i organici, zatvorenu i otvorenu obliku, ready-madeu, konstrukciji, plastičkim ambijentima, intervencijama u otvorenu prostoru…, pa je to umjetnik izvan jednog stila ili umjetnik s mnoštvom stilova istodobno.

Ne robuje konceptualnosti, nije opterećen formalnom prepoznatljivošću, apriornom formalnom uvjetovanošću, niti dosljednošću i otuda proizlaze – i na ovoj izložbi crteža i skulptura očitovani – brojni registri vlastite nomadske ćudi, raznolikost i heterogenost tematskog repertoara ostvarena unutar njegova opusa, mnoštvo divergentnih motiva i formi čija se jedinstvena plastička osnova i vidljiva morfološka srodnost ne mogu na prvi pogled razaznati, a zajednički im je nazivnik jedinstvena kožarićevska mentalna supstancija.

Kožarićevo sklapanje raznorodnih materijalnih, medijskih, stilskih i duhovnih fragmenata može se iščitati i kao refleks postmoderna duha, a njegov otvoreni opus kao izraz antistila, antievolucije i antivremena.

Kožarićeva se slobodoumnost – dokumentirana i na ovoj izložbi recentnih crteža i skulptura ostvarenih ležernim i nonšalantnim minimalističkim autorskim prosedeom – očituje i u određenom opiranju operativnim konstantama tih dvaju medija. Kao mlad kipar brzo se priklonio shvaćanju da je sporedno od kojega je i kakva materijala neko djelo ostvareno, nego da je suština rada u otkrivanju njegova plastičkog identiteta.

Nikad ga nije zanimala tehnička perfekcija, izvedbena virtuoznost, niti estetski standardi, čak ni funkcioniranje medija. Njegov diskurs je diskurs umjetnosti, a ne medija. Stoga u njegovu rukopisu mahom gospodare elementarnost, sažimanje i koncentracija, jednostavnost, lapidarnost, utišana gestika, zgusnutost forme, sažeti volumen, elementarnost obrade, minimalizam zahvata u materiji, pročišćenost forme…

Za njegov rad znakoviti su pravi odabir medija, dimenzija, forme, proporcija, boje… Spretnost, metier i sve ostalo vezano za izvedbu i izvršenje postavljena zadatka ostvareni su zahvaljujući ideji. Zanat ne shvaća kao uskogrudnu manualnu izvedbu estetskog predmeta, nego ga doživljava kao način utjelovljenja jedinstvenih mentalnih slika proizašlih iz same kožarićevske imaginacije, ali i mentalnih slika koje su neizostavno tražile svoje izvršenje u nekom obliku i nekom materijalu.

Njegov je cilj što više izvući iz samog materijala, učiniti materijal po svaku cijenu zvonkim i osjetljivim, kao da je od živog tkiva.

Oduvijek je težio dopunjavanju “nepotpunosti” formi koje su ga zanimale – bezbrojne inačice određenih tema, motiva i problema očituju da forme nikad nisu kadre bez ostatka iscrpsti njegovu vizualnu znatiželju i imaginativne potencijale.

Isposnički redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani – konstanta nazočna i u njegovu grafičkom opusu – datira od prvih Kožarićevih radova. To je jednostavno važan dio njegove svekolike umjetničke vokacije, koji će braniti i pred najvećim iskušenjima.

U Kožarićevskoj anarhoidnoj poetici dominantni su optimizam, nepredvidljivost, iznenađenje, ludičnost.

Sačuvao je svoju nekonvencionalnost, humor, zaigranost, čak i (samo)ironiju, ali redovito na visokoj razini plastičke kulture.

Upravo se skulptura, to područje izmišljanja najčudesnijih predmeta nudi kao obećana zemlja zanesenjacima poput ovoga plodnog i profinjenog umjetnika.

***

            Kožarićeva umjetnost ne nastaje u dosluhu s povijesti umjetnosti, stilskim i plastičko-oblikovnim formacijama, općim globalnim umjetničkim pokretima niti u dijalogu s ranijim segmentima njegova opusa, nego – istodobno u različitim medijima – intenzivnim reagiranjem na okolinu i okoliš kojim se neprestance kreće. Kožarić je intelektualno i na druge načine znatiželjna osoba, nastoji ne samo vidjeti, nego i oćutiti svijet oko sebe, promišljati samosvojnost vlastita identiteta u svijetu koji ga okružuje, pa je područje njegova interesa svekoliki život, svekolika njegova pojavnost i u obzor mu ulazi cijeli pojavni i duhovni svijet. Znatiželjno upija i s neviđenom vitalnosti registrira sve oko sebe, a uočene realije registrira, asimilira, fermentira i prerađuje, a – što je najvažnije – uspio je sačuvati intenzitet doživljavanja prizora iz svakidašnjice i sposoban je obične stvari (ženski i muški torzo ili akt, buket cvijeća, pticu, plavo nebo) doživjeti kao čudo – sakralizirati obično.

Vitalnim senzibilitetom i suptilnošću otkriva pojedinosti svakodnevnog kadra, ukazujući da svakodnevica ima dimenziju pravoga likovnog otkrića i kompozicije. Iz registrirana iskustva njegovo selektivno oko odabire lepezu senzacija koju materijalizira u mediju. Od viđenoga se dade isprovocirati, zavesti i šarmirati i na puno toga odmah – intenzivno, spontano, lapidarno i intuitivno – reagirati.

U crtačkim tehnikama uočio je svojstva koja najbolje i najizravnije mogu izraziti njegovu likovnu zamisao. Kompetentan i siguran, voli izravnost i spontanost, ne računa na mogućnosti korekcije ni “uljepšavanja” što ih danas nudi uznapredovala tiskarska tehnologija. Načelo eksperimentiranja, toliko znakovito za njegovo djelovanje, konstanta njegova stvaralaštva (Treba riskirati da bi se na pravi način išlo naprijed, da bi se našlo sebe; Zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom; Svaki put ispočetka), samo su neke od zahtjevnih maksima kojih se ustrajno pridržava), sjajno ostvaruje upravo u crtežu.

***

I na ovoj izložbi pokazanim crtežima, s uistinu minimalnim sredstvima, duboko i autentično zaokupljen svojim idejama, Kožarić precizno i jasno, energično i sigurno – nerijetko sa samo nekoliko poteza – ostvaruje maksimalnu vizualnu i uopće umjetničku poruku, bogatu asocijacijama i metaforama, raskošnu u svom značenju.

Iako su njegovi crteži jednostavni, nipošto ih se ne može jednostrano tumačiti. Ovdje Kožarić računa na samodostatnost, snažnu duhovnost i metaforičku vrijednost svojih oblika, crta i kolorističkih intervencija.

Promatrani kao cjelina, ovi crteži u velikoj su mjeri i projekcija Kožarićeva bića i svjetonazora, njime majstor očituje vlastiti doživljaj svijeta i potpuno se razgolićuje kao subjekt, i to kao subjekt koji je u međuvremenu prebrodio osjećaj egzistencijalističke tjeskobe.

Tako je, primjerice, sada po prvi put izložio ciklus crteža na kojima se usredotočio – umjesto na lica – na ljudsko tjeme, reagirajući na taj način na narcizam kao jedan od velikih problema današnjeg čovjeka i naše civilizacije uopće. Ne mireći se s agresijom današnjeg čovjeka koji TV zaslon koristi kako bi zadovoljavao svoju sujetu i nametljivo se nametao svima nama (u svojim predstavljanjima TV auditoriju pojedinci znaju biti toliko agresivni da se doimaju kao da će nam – kako bi nas prisilili da ih saslušamo – iz zaslona skočiti u krilo), Kožarić ih “okreće” za 180 stupnjeva, ostvarujući tim jednostavnim pomakom potpuno novu semantiku, podatnu za različita iščitavanja.

***

Kada se iščitaju svi ovdje podastrijeti motivi, uočava se da posreduju i znakovite autoreferencijalne konotacije jer utjelovljuju autorova recentna raspoloženja. Gledan u kontekstu hrvatske likovne umjetnosti, posebice u generacijskom i kontekstu protokonceptualne skupine Gorgona, čijim je članom bio, Kožarićev doživljaj svijeta jedinstven je i danas je radikalno drukčiji. On je, kako ga je metaforički nazvao Antun Maračić, vedri Sizif  i njegov je svjetonazor drukčiji i od gorgonaškog, u kojem prevladavaju izraženi besmisao, nihilizam, ništavilo, paradoks, groteska, bizarnost, jalovost, ironija…, okrilje apsurda i osjećaja bačenosti u svijet s kojim se kao jedinke gorgonaši nisu famijalizirali.

Kožarić danas podastire sliku svijeta napučena samo lijepim bićima i stvarima, dobrohotnosti, harmonijom…, kao da je Zemlja mjesto mira i sreće. Ne dopušta da mu ozbiljnost prilika u okolini i okolišu pomuti radost kakvu nalazi u bavljenju umjetnošću.

Danas kada su iza njega samo priznanja (nastupi na Biennalu u Veneciji i Sao Paolu i kasselskoj Documenti 11 i kada je Grad Zagreb – u njegovoj 87. godini – za potrebe zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, u kojem će stalno biti izložen, i to u posebnom, istaknutom prostoru, kupio gotovo cijeli njegov opus, u Kožarićevu očitovanju više nema sumornih vizija niti tjeskobnih raspoloženja, nego su djela pokazana na ovoj izložbi formom i koloritom razigranih kreacija iskaz njegova iskrena zadovoljstva životom, što je dodatno podcrtao karakterističnim kožarićevskim zapisom – Presretan sam da sam sretan! – kojemu je samo tjedan prije nastanka ovog zapisa – ovjekovječen u nazivu najnovije grafičke mape, potkraj prosinca 2007. godine tiskane po narudžbi Međunarodnoga grafičkog centra – prethodio zapis Sretan sam da sam sretan!

Ivica Župan

Akademik Ivan Kožarić rođen je 10. lipnja 1921. u Petrinji kao četvrto dijete Josipa i Štefanije Kožarić, rođene Osmec. Majka mu je bila kućanica, ali s aktivnim zanimanjem za glazbu i umjetnost, a otac profesor hrvatskoga i grčkoga jezika i klasične filologije. U Zagrebu živi od 1931. godine. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943. godine, a profesori su mu Frano Kršinić, Vanja Radauš i Antun Augustinčić. Diplomira i potom 1949. godine završava specijalku prof. Antuna Augustinčića. Godine 1959./1960. nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. Za nj se tada zalaže ugledni pariški likovni kritičar Jacques Lassaigne, koji ga je upoznao na izložbi priređenoj u Dubrovniku u čast AICA-e, uvažavao kao kipara i preporučio kritičaru Deniseu Chevalliereu te uveo u parišku Galerie Maguy, čiji je vlasnik kupio nekoliko Kožarićevih radova. Unatoč šansama da ostvari europsku karijeru, Kožarić “bježi pred uspjehom” i vraća se u Zagreb, ženi zaručnicom Markom Jakovljević i pridružuje neformalnoj protokonceptualnoj grupi Gorgona.

Izlagati počinje 1953., a samostalno 1955. godine u Muzeju za umjetnost i obrt (Stančić, Vaništa, Ivančić, Michielli, Kožarić), a sljedeće tri godine izlaže sa slikarom Ivom Dulčićem, u Zagrebu (1956.), Ljubljani (1957.) i u Beogradu (1958.). Priređuje stotinjak samostalnih i sudjeluje na dvjestotinjak skupnih i tematskih izložaba. Najzapaženiji su njegovi nastupi na Biennalu u Aleksandriji, izložbi La Jeuene sculpture u Parizu 1960., Biennalu u Veneciji 1976., Sao Paolu 1979. , izložbi hrvatske skulpture u Duisburgu 1994., Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza 2002. i kasselskoj Documenti 11 2002., u atenskoj Galeriji Technopolis 2005. … Godine 2003., u sklopu 25. međunarodnoga grafičkog bijenala u ljubljanskoj Modernoj galeriji, priređena mu je velika samostalna izložba koju je inicirao Christophe Carix, švicarski kustos i glavni izbornik 25. međunarodnoga grafičkog bijenala.

Sudjelovao je na kiparskim simpozijima (Labin, Bochum…). U Kölnu je 1981. godine izložio pravokutno polje rahle zemlje. U Galeriji L’Ollave u Lyonu 1992. godine iskopao je rupu u galerijskoj podnici ostavljajući pokraj nje hrpe zemlje i šute. U Galeriji Beck 1993. godine izlaže isključivo kante za smeće, pronađene po zagrebačkim ulicama… Autor je nekoliko skulptura postavljenih u javnim prostorima, ambijenata, prostornih intervencija… U Zagrebu mu je 1962. postavljen Spomenik palim športašima, poslije uništen; u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici, 1994. postavljena je replika Prizemljena sunca koje je 1971. stajalo ispred Rektorata zagrebačkog sveučilišta; na zagrebačkom Gornjem gradu, na Strossmayerevu šetalištu, 1978. stoji njegov spomenik A. G. Matošu iz 1973. (replika je 1992. postavljena na obali Kupe u Sisku); ispred Inine Upravne zgrade u Aveniji Većeslava Holjevca Kupač iz 1955.; ispred zagrebačke tvrtke Filip Trade stoje Oblik prostora, Dinamička skulptura i Uzlet; 1967. u Parku skulptura u Aranđelovcu Oblik prostora; 1970. u Labinu Isječak rijeke; ispred ulazne porte sisačke Željezare 1972. Antipodi iz 1955.; 1979./1980. u Bochumu Stablo; 1981. u Portorožu Pejzaž; 1983. u zagrebačkom naselju Gajnice Ruža vjetrova; 1997. u Poreču Oblik prostora, a ispred mariborskog Muzeja suvremene umjetnosti petmetarska metalna skulptura Stablo iz 1967. godine. Na Mljetu su mu 1998. godine postavljene biste akademika Cvite Fiskovića i Branimira Gušića, utemeljitelja Nacionalnog parka Mljet. U senjskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije 1956. godine postavljen mu je Križni put.

Dobitnikom je brojnih priznanja, među ostalim Nagrade Josip Račić 1994. i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1997. godine. Zastupljen je u mnogim europskim i svjetskim zbirkama suvremene umjetnosti, primjerice u zbirci Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza, i predstavljen u europskim i svjetskim antologijama i pregledima suvremene skulpture (Michel Seuphor, La sculpture de ce siècle, 1959.; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, published by Fernand Hazan, 1970. …).

Osim kao kreativan umjetnik, u domaćem se javnom životu isticao i kao angažirana osoba. Angažirao se u mnogim akcijama lokalnog i nacionalnog značenja, primjerice, za gradnju Muzeja suvremene umjetnosti. Godine 1991. u dva je mandata predsjednikom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a 1997. izabran je za redovita člana HAZU. O njegovu radu objavljena je monografija Kožarić Želimira Koščevića, knjiga-katalog Atelijer Kožarić Antuna Maračića i Eveline Turković i Vedri Sizif – razgovori s Ivanom Kožarićem Ivice Župana, a Petar Krelja snimio je 2002. godine o Kožariću TV film Spaljeno sunce. Za potrebe zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti Grad Zagreb je 2007. godine kupio cijeli Kožarićev atelijer, sa svim umjetninama u njemu. Živi i radi u Zagrebu.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić