IVO ĐUROVIĆ
Keramika – 19. 9. – 29. 9. 1969.
Keramika Ive Đurovića je oslobođena opisnih pojedinosti, površina je pojednostavljena i svedena u zgusnute konture.
Sljedovi njegove plastične zamisli i njegove likovne senzibilnosti su jasni.
Sve se sažima u sfere i oblike valjka, i iz tih pročišćenih formi Đurović stvara melodične kompozicije.
Uskladio je vlastita iskustva sa suvremenim izrazom, uspio je ostvariti individualan keramički rukopis.
Plastični oblici složeni po načelu ponavljanja daju posve novu tvorevinu, novu vidnu vlastitost.
Predmet je vezan uz drugi, on je sredstvo sa kojim se oblikuje čovjekov životni prostor.
Đurović je u tom smislu angažiran, ko svoju keramiku radi za čovjeka i njegovu potrebu, on nastoji da mu umjetnina neposredno djeluje na oblikovanje prostora.
Premda je kolorit podređen formi i uglavnom sveden na monokromična rješenja, ipak se ne može pored da ga tretira s istančanim ukusom, izvanredni su efekti s nenametljivim i prigušeno obojenim površinama, čime je autor brisao granicu između atelijerske i rustikalne keramike i time postigao dojam izvornosti.
(Citat iz kritike povodom izložbe keramike u Pionirskom kazalištu u Zagrebu, J. Depolo, Keramika Iva Đurovića, Vjesnik, 27. 7. 1963.)
…
Tražimo li formu jednostavnu i neisforsiranu, uslovljenu materijalom i namjenom, otkrit ćemo da je ona prisutna u svakom izložbenom predmetu. Tražimo li boje koje se ne nameću, već svojim prisustvom diskretno prate ili upotpunjavaju naći ćemo ih na paleti Đurovića. Ako tragamo za specifičnostima koje mogu da karakteriziraju autora kao vlastitog, originalnog kreatora, vidjet ćemo da Đurovićeva keramika i njih posjeduje. Uopće Durovićevu keramiku karakteriziraju naglašena stremljenja za otkrivanje nekonvencionalnog, što ga svrstava medu vrsne keramičare.
(Citat iz kritike povodom Đurovićeve samostalne izložbe u Pionirskom kazalištu u Zagrebu, F. Cvetkova, Obećanje na početku, Večernji list, 4. srpnja 1963.)
…
Svjestan je da keramika udruženo djeluje sa ostalom umjetnosti i da nije izolirana.
Njegove su strukture red i ritam, struktura je realnost ideje, logika nastanka.
Shvatio je funkciju moderne keramike i da se umjetnik treba ograničiti na sredstva, ali vladati njima.
Đurovićeva suzdržljivost nosi u sebi finoću, duhovno jedinstvo i nova suzvučja boja.
Kad ploha izgubi od dekorativne draži, ona djeluje prostorno, a boja vise tjelesno.
Đurovićeve ocakline su oslobođene okova konture, boja su na keramici ostvarivale vlastitu zakonitost.
Đuroviću je očito cilj da umjetnost svede na svakodnevne elemente koji se penetriraju u naš životni krajolik u kojemu čovjek gleda i upotrebljava umjetničko djelo.
Đurovićeva vrijednost je u tome, što se nije omeđio postulatima Zagrebačke škole i što je stvorio, oduzimajući sve suvišno, progresivne pretvorbe trodimenzionalnih konstrukcija.
U Đuroviću je vječno prisutna intimna borba da uspije u minimumu sadržati maksimum, da mu keramika ostane proizvod talenta, zemlje i ognja.
Radmila Matejčić
Izložbe:
Maribor, 1961.
Rijeka, 1962., 1963., 1965. i 1969.
Novo Mesto, 1962. i 1964.
Sarajevo, 1962.
Varaždin, 1962.
Zagreb, 1963.
Dubrovnik, 1964.
Poreč, 1964.
Faenza, 1968.
(iz knjige dojmova)