GORDANA ŠPOLJAR ANDRAŠIĆ

Stabla – 14. 1. – 30. 1. 2008. 

Novi ciklus slika Gordane Špoljar Andrašić nedvojbeno upućuje na zaključak kako je pred nama cjelovit i dorađen slikarski senzibilitet i opus koji se postojano opire bilo kakvim trendovskim smjernicama. Samim odabirom motiva stabala i šuma te uporabom utišanih, zasićenih kolorističkih matrica, autorica se već na motivskoj razini odredila prema kontemplativnijim sferama slikarstva, s jasno ugrađenom porukom «daleko od gomile». No, površno bismo detektirali njezino slikarstvo ako bismo ga jednoznačno definirali kao slikarski bijeg u izolaciju, povlačenje u unutrašnji svijet, ili spajanje na energiju prirode.

Na stablima ove slikarice zapravo ne otkrivamo samo prolaženje vremena, utisnuto na slike kroz tonsku smjenu eventualnih godišnjih doba u šumi, već je preciznije reći kako se u ovomu opusu radi o tzv. unutrašnjem, intimnom pejzažu, odnosno, prenošenju vlastitih stanja duše u sliku putem različitih tonskih matrica boje i pozicioniranja stabala u odabranom formatu platna. Kao slikarici čije je geografsko određenje kontinentalna Hrvatska i blizina slavonskih šuma, logično blizak i poznat motiv transformiran je u metijersku «nultu točku» na koju se projicira fini raspon unutrašnjih emotivno-duhovnih mijena. Osušena stabla na goloj zemlji, zelene mladice prvih proljetnih bujanja ili toplo osjenčana šuma kasnog ljeta signal su istančanih amplituda intimnih raspoloženja autorice u danomu trenutku. Suzdržanija slikarska gesta ili ekspresivno, slobodnije povučena debla samo su znaci vlastite unutrašnje zime i povlačenja u sebe ili vlastita zanosa kroz svijest o radosti življenja svakog trenutka u sadašnjosti.

Svi u sebi nosimo toplo-hladni barometar boja, samo je pitanje u kojem omjeru i tonskom rasponu; koliko su hirovite ili uravnotežene te mijene i vlastite borbe da nas vanjski događaji što manje remete u postizanju dobro izbalansirane – i u današnjem hiperubrzanu načinu života često teško stečene – unutrašnje ravnoteže. Stoga «bijeg u prirodu» Gordane Špoljar Andrašić kroz nekoliko razina tumačenja prepoznajemo kao nužnost autoričina samoostvarenja, gdje je teško prognozirati u kojemu će se trenutku ova slikarica eventualno odmaknuti od poetike stabala i šuma. Uostalom, ako umjetnici s mora desetljećima na vlastitim slikama legitimno komponiraju slikarske ode morskim dubinama i plićinama, kao vječnu, bezvremenu motivu prve kategorije, usudi li se itko ustvrditi kako je šuma/stablo manje zanimljiv predložak slikarske meditacije ili analize? Nije slučajno da se zamjetan broj umjetnika mlađe i srednje generacije hrvatskih slikara ponovno vraća (ili tek otkriva) motivima bilja, prirode, šume i drveća, možda i nesvjesno bježeći od urbana sivila i gigantskih arhitektonskih gabarita koji nas sve više fizički i mentalno stežu. Jer, može li priroda ikada biti ili postati dosadna?

Iva Körbler

Gordana Špoljar Andrašić rođena je u Molvama. U Koprivnici i Križevcima završila je srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju. U početku stvaralaštva prvenstveno se bavila crtežom i grafičkim izražavanjem, u tehnici kojeg su nastali i radovi kojima se predstavila kao jedan od sudionika na Svjetskom biennalu hrvatske umjetnosti 1989. godine u Torontu, Vancuveru i Calgaryu. Krajem devedesetih godina nastaje novi ciklus nazvan “Flora” u kojem “na predlošku jednog gradskog parka slikarica ponovno uspostavlja olabavljenu relaciju čovjek – priroda…” U daljnjim razradama, motiv parka prestaje biti presudnom činjenicom, a slikarica ga koristi još samo kao izgovor za slobodnu interpretaciju oblika, izbjegavajući faktografsku doslovnost; usredotočujući se prvenstveno na rješavanje likovne problematike. Članica je HDLU-a u Zagrebu i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić