CARLOS IGNACIO BELLANTE

S onu stranu utilitarnog – 10. 1. – 21. 1. 2011.

Knjige od metala i životna krila 

«U berlinskom zoološkom vrtu, pored bazena sa živim morskim slonom, stoji neobična vitrina. Pod staklom se nalaze predmeti nađeni u trbuhu morskog slona Rolanda koji je skončao život 21. kolovoza 1961, ili točnije: upaljač roze boje, četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš u obliku pudlice , otvarač za pivske boce, ženska narukvica(…)Više očaran nego zgranut, posjetilac stoji pred neobičnim izlošcima kao pred arheološkim iskopinama … »

(Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje, Konzor & Samizdat, Zagreb/Beograd, 2002.)

Carlos Ignacio Bellante kroz svoj najnoviji ciklus radova pod nazivom «S onu stranu utilitarnog» , baš kao i naš dragi Roland, «guta» svakodnevnicu i opće životne pojmove metabolički žvačući, prisvajajući, probavljajući i čarolijom svojih prstiju konstruirajući jednu novu proširenu perspektivu kroz zanimljivu formu slika-skulptura. Istovremeno proširene slike i umirene skulpture, ti predmeti izvedeni u raznim metalima i drvu upućuju na reljefnost, izlazak iz plošnosti, ovladavanje slike stvarnosti. Nalazimo među njima različite topografske podsjetnike, glazbene alegorije, religiozne teme; zaokret i život upisan u metaforičke iskaze autorove snage i namjere.

Oni su nadalje i svojevrsna prolongacija srži Carlosova stvaralaštva: oblikovanja plemenitih kovina. Postavimo li neke značenjske odrednice i ustanovimo poveznice, promišljajući i oblikujući nakit, Carlos rasplesuje životne koordinate, omogućujući im prostorno širenje, nosivost, kretanje i šetnju. Nerijetko se i u tim oblikovnim eksperimentima primijenjenog tipa radi o skulpturama samim, koje više od ukrasa i puke dekorativnosti, sugeriraju stav i namjeru, te želju za crtanjem različitih perspektiva prilikom hoda. Uz kružne, vijugave linije, zvuk i treptaj…

Rad Carlosa Ignacia Bellantea potencira geografska izmještanja (sam autor došao je živjeti iz rodne Argentine u daleki mu, a sada bliski, Zagreb), izmjenjivanje prirodnih ciklusa i zaigranost koja život znači/zrači. Upotrebom vrlo dostupnih, postojećih, ali i na prvi pogled vrlo neobičnih i atipičnih materijala/sirovina kao što su mehanizmi sata, vilice, libele, stare narukvice, autor naglašava cikličku izmjenjivost i krug jednine. Korišteni fragmentarno ili u cjelovitosti, lišeni prvotne funkcije i izmijenjeni do prividne neprepoznatljivosti, u kontaktu s toplinom varenja i u komunikaciji s koloritnim i raskošnim dragim kamenjem, oni sugeriraju antropomorfne forme i pojmovne metafore, koje neizbježno gaje sličnost s predmetnim svijetom, ali se od njega i laganom, nježnom autorskom intervencijom i savoir faireom emancipiraju. U istom slijedu, ne čudi i tolika autorova potreba za ocrtavanjem i afirmiranjem glazbe kroz novi ciklus radova jer ona je idealna suradnica i savjetnica na putu: nameće apstraktnost i nepresušnost idejnog i otvara imaginativni potencijal kod recipijenata.

Arheolog svakodnevnog, mjerač svijetova, vremenski putnik i veliki životni gurman, Carlos Ignacio Bellante,  kroz svoje autorske impulse poetizira održivu upotrebu svijeta oko nas.

Ivana Meštrov

                                                                                                                          

Carlos Ignacio Bellante rođen je 1969. godine u La Plati u Argentini, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Uz oca, po zanimanju kovača i varioca, uči kako ovladati velikim plamenom, te realizira mnogobrojne radove za eksterijere i interijere. Već u ranom djetinjstvu pokazuje potrebu za kreativnim izražavanjem stvarajući igračke od gline. U tinejdžerskoj dobi izrađuje nosive predmete od kože (sandale, torbe, nakit). Devedesetih godina prošlog stoljeća počinje istraživati mogućnosti obrade alpake i srebra, te se posvećuje izradi nakita vežući se na višestoljetnu tradiciju latinoameričke kulturne baštine. Okušava se u različitim tehnikama. Autodidakt, ponekad uči promatrajući zlatare i savjetujući se s njima. Sudjeluje na brojnim umjetničkim kolonijama u Argentini i Brazilu gdje predstavlja svoje stvaralačko umijeće kroz obradu metala, kože ili keramike. Vodi likovne radionice za učitelje i odgajatelje. Godine 2000. dolazi u Zagreb gdje zasniva obitelj i nastavlja svoj kreativni put izrađujući nakit od srebra, u kombinaciji s drvom masline i koraljima. Korištenje dijelova utilitarnih predmeta (drška vilice, oval žlice, mehanizam sata,..) kao primarne materije uz srebro u oblikovanju nakita postaje jedna od dominantnih preokupacija njegova umjetničkog izraza. Proširuje uporabu antiknog srebrnog pribora za jelo i na figurativne reljefe. Dizajnira nakit za zlatare u Hrvatskoj i Italiji. Godine 2008..dobiva hrvatsko državljanstvo. Izlaže nakit u Uličnoj galeriji Likum, u Zagrebu 2010. godine.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić

Skip to content