KIPARSKO U KERAMICI

9. 2. – 25. 2. 2009.

Vladimir Pecić

POVIJESNA SJEĆANJA I SUVREMENE SINTEZE

Naš poznati kipar Branko Ružić jednom je rekao kako je sve skulptura i sve može postati skulpturom. Kako na ovome svijetu sve pojave i sva bića posjeduju skulpturalna svojstva, pa je zato kiparima svaki motiv zanimljiv i vrijedan. Ali, sasvim je sigurno, vrijedan je i važan i materijal u kojemu se motiv materijalizira, pa ga kipari biraju prema svome senzibilitetu i s njim imaju jednu posebnu komunikaciju. Nekad je ta komunikacija poput lirskoga, nježnoga razgovora. Nekad poput zajedničke meditacije. A nekad naliči na silovitu borbu. U zavisnosti od odabranoga pristupa, u materijalu se oduzimanjem “oslobađaju”, ili dodavanjem grade, profinjene i delikatne, dramatične i ekspresivne, blokovite i razvedene forme, koje su (kroz motiv ili koncept) svojevrsno opredmećenje autorovih emotivnih stanja i strasti, doživljaja i vizija, poruka i kritika.

Jedan od najpodatnijih materijala, kojim se služe i kipari i keramičari, je glina. Ona se ubraja u prve materijale koje je čovjek, još u praskozorje civilizacije, počeo koristiti ne samo za izradu posuda, nego i za modeliranje skulptura. Tu je zanimljivo prisjetiti se znanih “figurica Venere” (najstarije od njih pronađene su prije tridesetak tisuća godina na području današnje Češke, a mnoge slične iz kasnijeg razdoblja i širom Euroazije). Smatraju se danas najranijim poznatim kiparskim radovima u keramici koji su imali umjetnička obilježja. Isto tako su i dokaz da je glina, zbog svojih svojstava, oduvijek za modeliranje bila privlačna, a kao pečena postajala je još i dodatno taktilna, prisna, topla – i zvonka. U glini je do danas očuvan iskonski dah zemlje i njezini korijeni: utilitarnost – ali i skulpturalnost. Međutim, ona je isto tako i začudno prilagodljiva, pa suvremeni keramički medij, “pod ruku” s ostalim medijima suvremene umjetnosti, suvereno kroči recentnom umjetničkom scenom.

Umjetnici koji se danas izražavaju u keramičkome mediju, poglavito oni koji razmišljaju kiparski, odavno su se udaljili od tzv. klasičnog pristupa keramici (neki od njih o ovome mediju nikada na klasičan način nisu niti razmišljali!). Odvojili su se onda kad im je koncept postao važniji od priče, a simbolika forme, te odnosi volumena i prostora važniji od utilitarnosti (pa bila ona i prividna), slikovitosti i dopadljivosti. Udaljili su se i onda kad im je postalo važno naglasiti strukturu i oblikovnu konstrukciju njihovih radova, pa su mnogi čak prigušili svaku dekorativnost i sveli je tek na boju same tvari. Ipak, površina je i dalje (kao i u skulpturi – ali ovdje na drukčiji, keramičarski način) ostala moćno izražajno sredstvo. U radovima ovdje odabranih autora lepeza te izražajnosti ide od rustikalnosti i hrapavosti s tragovima ureza, ili s ekspresivnim nabiranjem, preko uglačanosti s tragovima ruku i ponekad tek s diskretnim pigmentom utisnutim u samu materiju, do znalačkih tehnoloških efekata i staklastoga sjaja blještavih kolorita glazura. Iščitavanje tako započinje tu, na površini, na vizualno isturenome mjestu događanja; mjestu pražnjenja emocija i utiskivanja tragova i mijena vremena. Na mjestu odakle se poziva na vizualnu opservaciju i taktilnu komunikaciju, gdje se uključuju sva osjetila gledatelja i odakle se percepcija dalje usmjerava i vodi do centra zbivanja – do volumena i njegove jezgre.

Umjetnici selektirani u projekt „Kiparsko u keramici” keramičari su kiparskoga usmjerenja i kipari koji se izražavaju u mediju keramike: Robert Baća, Marina Tudjina Badurina, Emil Benčić, Đurđica Horvat, Dora Pezić Mijatović, Marina Orlić, Vladimir Pecić, Irena Podvorac, Đurđica Skelin, Liljana Smodlaka i Sanja Stani. Pokazuju oni naglašenu osjetljivost za prirodu ovoga intrigantnoga medija, ali isto tako i profinjeni osjećaj za kiparsko oblikovanje forme, te za obradu površine. Svi pod svojim prstima osjećaju glinu kao izuzetan materijal za izgradnju kiparskih volumena. Najčešće svoja djela u glini modeliraju – ali nekad ih i konstruiraju (neki konstruiraju volumen oko unutarnje praznine, a drugi kreću od početnoga “grumena volumena”, modelirajući klasičnim, već spomenutim kiparskim postupcima “oduzimanja” ili “dodavanja”). Pritom često govor keramičkoga medija objedinjuju i sintetiziraju ne samo s govorom kiparstva, nego i s elementima slikarstva i dizajna. Pa čak i s elementima neke blokovite (ili konstruktivističke) arhitekture. Njihova djela rijetko su opisnoga i narativnoga karaktera (a kad jesu, onda su čudesno nadrealna; ili simboličko-metafizička). Većinom su to zbijene, sažete i zgusnute forme, natopljene duhovnošću, asocijativnošću i metaforičnošću – ali nerijetko i suvremenim angažmanom. One funkcioniraju u prostoru kao pojedinačne skulpture ili skupne kompozicije, kao objekti i kao instalacije.

Namjera ovoga projekta bila je da se kroz pristup keramičkoj skulpturi tih jedanaest umjetnika dotakne povijesno sjećanje na onu tako važnu – kiparsku komponentu koju posjeduje medij keramike i time potvrdi stalna aktualnost kiparskoga izričaja u keramici. Isto tako, namjera je bila i da se povuče paralela prema čistome kiparstvu i pritom istaknu razlike u pristupu, koje u konačnici ne umanjuju snagu invencije keramičara-kipara i vizualno bogatstvo koje, pod rukom ovih umjetnika, daje taj medij. Valja tu reći da upravo ta sposobnost obogaćenja i ta “drugačijost” keramike danas, kad se mediji međusobno dotiču, isprepliću, miješaju i nadopunjuju, može biti – i mnogima jest, izazov.

Razlog zašto je upravo ovih jedanaest umjetnika odabrano za ovaj projekt je što svi oni, bez obzira na razlike u stilskim i osobnim izričajima, pa čak bez obzira i na generacijske udaljenosti, pokazuju da imaju mnogo toga zajedničkoga. Jer svi su oni umjetnici koji, premda većinom keramičari, misle kao kipari, izražavajući se volumenom i prostorom (bilo da se radi o klasičnome pristupu ili o instalaciji). Isto tako, svi oni imaju profinjeni osjećaj za gradnju i oblikovanje forme i za strukturu (“znaju kako izbiti nutrinu van, kako oživjeti grumen – i onda kako svemu tome podariti dušu”). Poznavajući prirodu keramičke materije, oni uvijek znaju pažljivo odmjeriti odnose plastičkih, pikturalnih i taktilnih elemenata u svojim skulpturama. I najposlije, kao vrsni poznavatelji metjea, gotovo uvijek se vole upustiti u eksperiment. A upravo to je – posebno ovo potonje, ono što ih čini s jedne strane kreativnim suvremenim umjetnicima, a s druge kiparima koji znaju tajne iskona. Tajne spajanja osnovnih elemenata – zemlje, vode, vatre i zraka posredstvom keramičkoga medija u kiparski blok, što im daje svojevrsnu oznaku posebnosti.

Višnja Slavica Gabout

Marina Tudjina Badurina

Dora Pezić Mijatović

Marina Orlić

Popis izloženih radova:

Robert Baća
– Primoštenske vlaćice/Potrošački kôd I, objekt, 2008., pečena cigla, plastika, 2x31x9 cm
– Primoštenske vlaćice/Potrošački kôd II, objekt, 2008., pečena cigla, plastika, 32x31x9 cm
– Primoštenske vlaćice/Potrošački kôd III, objekt, 2008., pečena cigla, plastika, 38x25x9 cm

Marina Tudjina Badurina
– Spirala 1, skulptura, 2008., šamotirana terakota, promjer 25×10 cm
– Spirala 2, skulptura, 2008., šamotirana terakota, promjer 23×11 cm
– Spirala 3, skulptura, 2008., šamotirana terakota, promjer 26×12 cm

Emil Benčić
– Kad Zodijaci muziciraju 1, skulptura, 2007., patinirana i djelomično glazirana terakota, 60x30x50 cm
– Kad Zodijaci muziciraju 2, skulptura, 2007., patinirana terakota, 60x31x50 cm
– Kad Zodijaci muziciraju 3, skulptura, 2007., patinirana terakota, 60x32x30 cm

Đurđica Horvat
– Pokreti, instalacija, 2005., pečena glina, modelirano, glazirano, raku, 80x15x20 cm
– Gužva, skulptura, 2005., pečena glina, modelirano, glazirano, raku, 90x70x70 cm

Dora Pezić Mijatović
– Skulptura 1, 2006., bijela glina, modelirano, 30×40 cm
– Skulptura 2, 2008., bijela glina, modelirano, 28×28 cm
– Skulptura 3, 2008., bijela glina, modelirano, 34×26 cm

Marina Orlić
– Torzo, skulptura, 2007., terakota, modelirano, 20x40x20 cm
– Gvardijan, skulptura, 2008., terakota, modelirano, 26x60x20 cm

Vladimir Pecić
– Simbioza I, zidni objekt, 2008., kombinirana tehnika, 80x25x5 cm
– Simbioza II, objekt u prostoru, 2007., kombinirana tehnika, 60x50x5 cm

Irena Podvorac
– Tri gracije, kompozicija od 3 skulpture, 2004., pigmentirana pečena glina; modelirano (56x30x49,5 cm/28x30x63 cm/60x53x39 cm)
– Sara, skulptura, 2008., modelirano, glazirano, raku, 16x29x45 cm

Đurđica Skelin
– Utvrda 1, skulptura, 2008., šamotna masa, modelirano, 32x30x28 cm
– Utvrda 2, skulptura, 2008., šamotna masa, modelirano, 34x27x23 cm
– Nastambe, trodijelna kompozicija/instalacija, 2008., šamot, modelirano, paljeno (23x21x15 cm/27x22x15 cm/29x20x17 cm)

Liljana Smodlaka
– Landscape, skulptura/instalacija, 2008., keramika, kombinirana tehnika, 14x60x60 cm
– Seascape, skulptura/instalacija, 2008., keramika, kombinirana tehnika, 15x60x60 cm

Sanja Stani
– Metamorfoza I, skulptura/objekt, 2008., šamotirana glina i željezne šipke, kombinirana tehnika, 42×12,5×12 cm
– Metamorfoza II, skulptura/objekt, 2008., šamotirana glina i željezne šipke, kombinirana tehnika, 53x12x13 cm
– Metamorfoza III, skulptura/objekt, 2008., šamotirana glina i željezne šipke, kombinirana tehnika, 54x12x13

Đurđica Skelin

Liljana Smodlaka

Robert Baća

Marina Tudjina Badurina rođena je 1952. godine u Zagrebu, gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti, a potom diplomirala na Bath Academy of Art (tutor John Colbeck) u Londonu. Živjela je duže vrijeme u Milanu i izlagala u istaknutim galerijama u inozemstvu. Više puta je nagrađivana za svoj rad. Članica je ULUPUH-a i HZSU-a. Živi u Zagrebu.

Vladimir Pecić rođen je 1948. godine u Zagrebu. Završio je Školu primijenjene umjetnosti – Odjel keramičkih tehnika u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada i diploma, od čega dva puta u Faenzi, na Concorso Internationale della Ceramica d´Arte Contemporanea. Godine 1984. rad mu je otkupljen za fundus zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt. Član je ULUPUH-a, LIKUM-a i HZSU-a. Živi u Zagrebu.

Marina Orlić rođena je je 1958. godine u Puli. Studirala je povijest umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Lončarstvo je učila kod majstora Stanešića u Petrinji. Bavi se keramikom i kiparstvom. Članica je ULUPUH-a, HDLU-a Istre i HZSU-a. Živi u Puli.

Emil Benčić završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, kod prof. Stelle Skopal. Usavršavao se u Italiji i Francuskoj: u Firenzi je specijalizirao tehnologiju keramičkih glazura, u Avignonu starojapansku keramičku tehniku “raku“, na Američkoj akademiji u Parizu porculan, a u Sars Poterieu staklo. Javno djeluje od 1966. godine. Dobitnik je brojnih nacionalnih i međunarodnih diploma, nagrada i priznanja, te nagrade “Sv. Mauro“ za životno djelo (Poreč, 1993.). Član je ULUPUH-a od 1976. i LIKUM-a. Živi u Poreču.

Irena Podvorac rođena je 1977. godine u Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1999. provela je studijski semestar na Indiana University of Pennsyilvania (SAD). Od 1998. godine sudionica je brojnih skupnih i samostalnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu, te autorica niza skulptura u javnim prostorima. Dobitnica je nekoliko nagrada. Članica je HDLU-a, ULS-a, HD-InSEA, ULUPUH-a i LIKUM-a. Živi u Samoboru. 

Dora Pezić-Mijatović rođena je 1937. godine u Zagrebu, gdje je 1958. završila Školu primijenjene umjetnosti – Odjel kreativne keramike, kod prof. Slavka Barlovića. Izlaže od 1966. godine na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Jedna je od osnivačica poznate kolonije umjetničke keramike “Hinko Juhn“ u Našicama. Dobitnica je mnogih značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada. Članica je ULUPUH-a od 1967, LIKUM-a i KERAMEIKON-a. Živi u Zagrebu.

Đurđica Skelin rođena je 1955. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Keramikom se bavi od 1985. godine, čije je osnove i tehnologiju učila kod keramičarke Mirjane Rajković, da bi se potom usavršavala u Švicarskoj i Austriji. Članica je ULUPUH-a, HDLU-a, HZSU-a i LIKUM-a. Živi u Zagrebu.

Đurđica Horvat rođena je 1961. godine u Rijeci. Keramiku je prvo učila kod keramičarke Mirjane Rajković, a potom je 1994. godine diplomirala kiparstvo na autorskoj umjetničkoj školi Agora, u klasi prof. Ivana Kožarića. Izlaže od 1991. na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Članica je ULUPUH-a, LIKUM-a i HZSU-a. Stvara u svom ateljeu otvorenog tipa “KEST“ u Zagrebu. Živi u Velikoj Mlaki.

Sanja Stani rođena je 1967. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a nakon toga diplomirala etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Umjetničkim oblikovanjem keramike bavi se od 1985. godine. Dobitnica je brojnih nagrada. Članica je ULUPUH-a, LIKUM-a i HZSU-a. Živi u Zagrebu.

Liljana Smodlaka rođena je 1940. godine u Sutivanu na Braču. Završila je prvi stupanj Akademije za primijenjenu umjetnost u Beogradu, a nakon toga specijalizirala keramiku u Londonu – prvo na Paddington Institute, a zatim na Putney School of Art. Bavi se staklom, keramikom i slikarstvom. Članica je ULUPUH-a, HDLU-a, LIKUM-a i HULU-a Split. Živi u Splitu. 

Robert Baća rođen je 1949. godine u Zagrebu. Završio je 1969. Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu – Odjel keramičkih tehnika, kod prof. Slavka Barlovića, a potom 1974. godine diplomirao kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Ivana Sabolića. Na ALU-u u Zagrebu završio je nakon toga poslijediplomski studij kiparstva u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića. Dobitnik je značajnih nagrada i diploma. Godine 1985. zagrebački Muzej za umjetnost i obrt otkupio mu je tri skulpture za svoj fundus, dok je 1995. uvršten je u Enciklopediju hrvatske umjetnosti. Član je HDLU-a, ULUPUH-a, LIKUM-a i HZSU-a. Živi u Sesvetama.

Ž
Sanja Stani

Đurđica Horvat

Emil Benčić

Irena Podvorac

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić