ROBERT ZEPPEL-SPERL

Autobiografija u slici – 10. 2. – 20. 2. 1976.

Zeppelov Thesaurus (odlomci)

Zeppel ne slika da bi pričao priče. Njegove se slike ne povlače esteticlstlčki u sebe. One nisu zatvorene, već se otvaraju prema naprijed. U pozadini Zep­pel često podiže prepreke da se likovi i promatrači ne bi izgubili u unutrašnjosti. Zeppelovi nas likovi gledaju s njegovih slika. netremice promatraju promatrača. Samo se mali broj slika – uglavnom bitke – mogu čitati s jedne strane na drugu, samo neke zahtijevaju da pomičemo pogled s desna na lijevo ili obratno. samo na malobrojnim slikama – uglavnom bitkama – po koji lik okreće promatraču leđa i nečim se bavi. Većinom promatraju proma­trača, izigravaju nešto pred njim. Promatrač je publika u koje se bulji, zbog koje su se Zeppelovi likovi ukočili. Zeppel slika sugestivno-čulne slike ado­racije.

Zeppelove slike imaju svoju svrhu. Samovoljne su i site nas da ih gledamo. Zeppelove slike ne postoje tek tako, i ne bi niti mogle tako postojati. Gdje god one virile, stajale, gdje god bile naslonjene, one su tako prisutne, da nas ne puštaju da prođemo. Zeppelove nas slike ne mame, one nas prisiljavaju. Mitske ikone.

Zeppel slika odnose između žena i životinja i muškaraca. Lica koja slika su maske. Ukočene crte lica izražavaju tugu, patnju, cerenje, nadmoćnost, ništa. Daje prednost rukama koje su mu većinom neproporcionalno velike. One dotiču, opipavaju, ukazuju. Ne grabe, ne sklapaju se i ne ukrštavaju. Često su uzdignute, nikada stisnutih šaka; često ispružene, raširenih prstiju, polo­žene na grudi. Tek poneka figura ne pokazuje svoje ruke. Čak i životinje kao da imaju ruke, a ne raše, kopita, pandže; Zeppelove su životinje hiromorfne. Zeppelove Životinje nisu ljudožderi. U svojoj agresivnosti djeluju zaigrane kao anđeli. njihova je omiljena igra da ljudske glave uzimlju u gubice. Ali ne zagrizaju i ne odgrizaju. Zeppelove su životinje opasne, ali djeluju kao da nisu toga svjesne.

Zeppelove su žena ljupke, ali nezgrapne. Držanje im je ukočeno. Ne odbijaju nikog, već se pokazuju. Njihov je ekshibicionizam u biti nadraživanje, nikako podavanje. Seks im leži u očima i hladan je. A oči su im velike poput njihovih šiljatih ili oblih grudi. One čekaju, ali ne dočekuju. Zahtijevaju da ih se obožava. Tvrde za sebe da su božanske. Vestalke su same sebi. Nisu nevine. Zeppel ne slika Eve. Pojam istočnoga grijeha uopće se ne javlja. Zeppel slika Ištar i Hatšepsut, ukrašenu i izloženu, ni uzvišenu ni poniženu.

Zeppelovi muškarci sudjeluju u igri. Tek na kasnijim slikama postaju ljubav­nici, do tada su bili robovi, obožavatelji, žrtve, nosači, klupice. Pokreti im nisu bili odmjereni i opušteni, nego uzrujani. Više od žene muškarac je bio zoologiziran. Ponašao se kao neuljuđena životinja. U igri žena i životinja pripadala mu je najneznatnija uloga.

Reinhard Urbach

Katalog djela:
1.-42. Autobiografija u slici (motivi iz vlastita života), 1974./1975., tempera na papiru,70x50cm

Robert Zeppel-Sperl rođen je 1944, godine u Leobenu (Štajerska). Nakon Gimnazije u Seckamu studirao je na Bečkoj umjetničkoj akademiji, a prvi puta je zapaženu okviru grupe “Stvarnost”, na istoimenoj izložbi Bečke secesije. Sada živi i radi u Beču i Veneciji.

Samostalne izložbe:
1967. Innsbruck, Galerie Junge generation
1968. Graz, Forum Stadtpark
1969. Salzburg, Galerie in der goldgasse
1969. Beč, Galerie Ariadne
1970. Graz, Forum Stadtpark
1970. Braunschweig, Galerie Schmocking
1971. Beč, Galerie Peithner-Lichtenfels
1973. Milano, Galleria del Navigho
1973. Dortmund, Galerie Schmücking
1973. Salzburg, Galerie Academia
1973. Beč, Atelier Gerersdorfer
1974. Graz, Kulturhaus der stadt Graz
1974. Beč, Galerie Würthle

(iz knjige dojmova)