GRUPA CONTRA
Contra 4 – 25. 2. – 21. 3. 2002.
Tihomir Lončar
CONTRA JE KONTRAST
Kontrasti su primarna elementarnost svijeta, čovjekovog življenja i postojanja, pa prema tome i umjetnosti. Na početku bijaše Ništa, a poslije postade Nešto. Samo u kontrastu prema smrti postoji život., isto kao i dan što se razlikuje od noći. Bez mržnje nema ljubavi, isto kao što ni bez mira nema rata. Dobro prepoznajemo zašto što ga razlikujemo od lošeg, isto kao što ljepotu prepoznajemo različitu od ružnoće. Manihejci spoznaju svijet u drastičnim kontrastima između antipodnih dualiteta, ali se ništa u poetici konture ne mijenja ako između raja i pakla postavimo čistilište, ili između ljubavi i mržnje ravnodušnost. Na koncu, svatko može primijetiti kako je između prvog Ništa i slijedećeg Nešto stao Logos, ili Riječ, svejedno. Kontrast je ostao, samo se intenzitet smanjio.
Život i umjetnost kontrast su sami za sebe, ali taj dualitet čini svijet ovakvim kakvim ga živimo. Život i umjetnost imaju svoje stvaraoce, imaju svoje kreatore, svoje početke, evolucije, dijalektike i svoju paralelnu povijest. Međutim, obostrana se punina događa tamo gdje se te dvije linije prepliću, dotiču ili prožimaju, ali je to jedna druga tema.
Umjetnost je stvaranje, umjetnost je novi, zaseban život, paralelan sa svakodnevnicom. Na početku je trebalo kontrastirati tišinu i zvuk, trebalo je sjećanje zamijeniti s riječima, a riječi s pismom. Stvaranje počinje s kontrastom između bijele praznine i kolorističke ispune, ili s prevođenjem amorfne materije u oblik. Istina, od stvaranja do umjetnosti daleki je put, na koncu i ponovo, isto kao i u životu, od klice do zrelosti. Umjetnik prvo nauči stvarati, a zatim zrije do mudrosti, snage i ljepote koje njegovu individualnost, pogled na svijet i stanje duha oblikuju i poklanjaju nazad svijetu s pričom, komentarom, kritikom i sviješću za ukupni boljitak.
Umjetnost ima u svojoj sveukupnosti još jedan nevjerojatan kontrast. S njom je cijelo vrijeme trajanja prisutna ideja o ljepoti. Međutim, nekakvi vrhunci stvaralaštva koji nas ispunjaju i nadahnjuju izrasli su iz boli, iz nevolje, iz očaja. To je kontrast od autorskog grča, krika i jada do percepcije koja oduševljava, razgaljuje dušu i inspirira…
Contra nije klasična grupa, nije pokret, možda je program, ali je sigurno stav, vjera i mišljenje. Sedmorica likovnjaka sigurna su u svoju kreativnost i vjeruju u svijet koji stvaraju. Oni su zajednica u kojoj nema jedinstvenog programa i zajedničke deklaracije ili kodeksa ponašanja. Njihovo je jedinstvo sud o kvaliteti likovnog djelovanja i tolerancije prema osobnim poetikama stvaralaštva. Međusobni kontrasti u Contri nisu natjecanje nego svijest o različitim fenomenima vrijednosti i kvaliteta slikarstva i kiparstva.
Vladimir Blažanović slika poliperspektive širokih, naizgled, monokromnih ploha u snazi i drskosti islikavati ih do vibrantnosti podslika i nadslika. Zatim slijedi detalj crte, koja je također slikana u istom titraju, a koja će plohu imenovati licem ili ofigurirati likom ili predmetom.
Tihomir Lončar slika prostore u ritmu od monokromnih ploha bez traga alata, preko partija ustreptalih od boja i gesta, do tankoćutnih detalja crteža. Svi su oblici u sumarnim obrisima i karakterističnim strukturama.
Vladimir Meglić specifično kadrira i mizanscenira ambijente s maksimalnim kontrastima palete i s dramatikom od bijele boje do boje dubokog, pruskog mora. K tome mu je crtež stamen, a rukopis kao u reljefu gradi svjetove.
Goran Petrač strukturira perspektive sa širokom paletom i lepezom struktura, od reljefnih impasta do lazura. Osjećaj mekline koraka po njegovoj zemlji jednostavno poziva na putovanje po bojama.
Velimir Rački slika svjetlo, ne svjetiljke, vatre ili svijeće, nego prostore ispred oka, gdje svjetlo rastvara tamu. Oblici koji se slute i pojavljuju samo su odsjaji ili oplahivanju svijetlosti.
Davorinu Radiću slikarstvo je veliki, stari i čarobni mit. Možda se zato često u temama vraća na poljane klasične mitologije ili gradi nove mitove ekvilibrirajući osnovne postulate stvaralaštva do krajnjih formalnih i strukturalnih mogućnosti.
Petar Ujević modelira u lepezi od odkalupljivanja prostora do poštivanja materijala u novom obliku. Sumarni obrisi i karakteristični profili u sintezi su s materijom u kojoj su nastali, ili bolje rečeno, iz koje su se pojavili.
Kontrasti unutar Contre jedinstvo su tolerancije o mogućnostima, viđenjima i putovima stvaralaštva umjetnosti, ali i nade za bolje i kvalitetnije sutra. Contra je trajanje, slijed i prilog evoluciji davnih kvaliteta koje ostaju primjerene i koje će sigurno nadahnjivati svako novo vrijeme. Istina, vremena vole praviti hijerarhije u umjetničkim žanrovima, rodovima i vrstama. Tako će jednom biti opera popularnija od romana, drugi put će interes plijeniti poezija ili drama, a treći put grafika ili skulptura. Ono što ostaje i traje je kvaliteta koja se postiže autorskom iskrenošću, osobnošću, stavom, ali i sviješću, znanjem i umijećem. Treba znati i umjeti misao ili osjećaj prenijeti drugima, kako bi ideja oživjela i trajala.
Đuro Vanđura
Vladimir Meglić
ZAPIS O CONTRI
Potkraj listopada 1998. u Zagrebu u predvorju Muzeja „Mimara“ bio je predstavljen nesvakidašnji izdavački pothvat – grafičko-glazbena mapa pod nazivom „Contra“, projekt što je povezao dvadesetak hrvatskih umjetnika kojima je ponajvažniji cilj promicanje i predstavljanje suvremenog likovnog i glazbenog stvaralaštva u Hrvatskoj. Naime, tim projektom, kako je naglašeno, skupina autora željela je aktualizirati pristup klasičnom slikarstvu, u ovo „moderno doba“, koji u najvećoj mjeri vrednuje njezin stvaralački potencijal. Nosač zvuka bio je, pak, jedinstvena pojava – prvi zvučni zapis na svijetu dvaju kontrabasa solo s originalnom glazbom.
Grafički dio mape, homagge kontrabasu, ostvarili su slikari: Vladimir Blažanović, Goran Petrač, Velimir Rački, Davorin Radić i njihov profesor s Akademije Vasilije Josip Jordan. Nosač zvuka bio je rad Zagrebačkoga dua kontrabasista, Mimija Marjanovića Gonskog i Žorža Draušnika koji na njemu interpretiraju skladbe što su bile posvećene njihovu sastavu. Kompozicije su potpisali: Miroslav Miletić, Dubravko Detoni, Igor Kuljerić, Stanko Horvat, Marko Ruždjak (sopran: Sofia Ahmed), Zoran Juranić, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk (sopran: Larisa Marak) i Alan Bjelinski.
Esej o toj neobičnoj suradnji glazbenika i likovnih umjetnika napisao je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Josip Depolo. Budući da je predstavljanje zaredalo i nastavilo se sljedeće godine – mapa je predstavljena još u Samoboru, Karlovcu, Čakovcu, Šibeniku, Dubrovniku, Zaprešiću te opet u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog – bilo je očito da je na djelu grupacija koja kani izvojštiti vlastito mjesto.
U ožujku 2000. u Gradskome muzeju Sisak slikari priređuju izložbu pod nazivom „Contra 2“. Na priredbi nema prof. Jordana, no skupini se pridružuje slikar Vladimi Meglić. Predgovor potpisuje povjesničar umjetnosti Darko Schneider. Na trećoj prezentaciji u ožujku 2001. u Ludbregu u dvorcu Batthyany, kada pred javnost ponovo izlaze sa slikama, kao član grupe sudjeluje i kipar Petar ujević, gost je slikar Željko Mucko, a predgovor je napisao povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže.
Sadašnji postav u Zagrebu u novome prostoru Galerije „Dubrava“ označen je kao „Contra 4“. To je slično zamišljena izložba, poput „Contre 2“ i „Contre 3“, pa se postavlja pitanje, zašto grupa i dalje čuva ime koje izvorno pripada grafičko-glazbenoj mapi, iako zadnji godina prikazuje drugačiju vrstu artefakata?
Odgovor leži u riječi koje ima više značenja. Njezin oblik u izgovoru kontra može asocirati na glazbalo kontrabas, ali znači i protiv, ili oprečnost stava. U tome smislu „Contra“ djeluje kada ustraje na likovnoj problematici koja za temelj uzima tradiciju i metjerske vještine. Pluralistički duh našeg vremena tu poziciju čini pravovaljanom.
Josip Škunca
Vladimir Blažanović
Velimir Rački
Izložbe Grupe Contra:
1998. Zaprešić, Galerija Knjižnica Ante Kovačić
1999. Dubrovnik, Galerija Kazališta Marina Držića
1999. Karlovac, Galerija Vjekoslav Karas
1999. Čakovec, Centar za kulturu
1999. Zagreb, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog
1999. Šibenik, Galerija Svetog Krševana
2000. Sisak, Gradski muzej2001. Ludbreg, Svečana dvorana dvorca Batthyany
2002. Zagreb, Galerija Dubrava
Davorin Radić
Vladimir Blažanović rođen je 1953. u Donjem Hasiću kod Bosanskog Šamca. Klasičnu Gimnaziju završio je u Visokom. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Uz štafelajno slikarstvo radi i u tehnici mozaika, zidnog slikarstva, te u tehnici vitraja ponajviše u sakralnim objektima Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
Tihomir Lončar rođen je 1953. u Vinagori u Hrvatskom Zagorju. Godine 1974, završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, slikarski odjel. Diplomirao je 1980. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na slikarskom odjelu u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Izlaže u zemlji i inozemstvu. O njegovu radu tiskane su dvije monografije (autori Stanko Špoljarić i Vladimir Bužančić). Živi i radi u Zagrebu.
Vladimir Meglić rođen je 1953. u Donjem Pustakovc, Međimurje. Godine 1975. maturirao je na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. Nakon završene srednje škole radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu radeći na mnogobrojnim scenografijma. Diplomirao je 1986. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odjel, u klasi profesora Josipa Biffela. Djeluje kao samostalni slikar, izlažući na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Izvodi radove i na sakralnim objektima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u tehnikama freske, mozaika i ulja. Živi i radi u Zagrebu.
Goran Petrač rođen je 1961. u Ludbregu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završava 1985. godine u klasi profesora Vasilija Jordana. Prvu samostalnu izložbu imao je 1988, godine i od tada kontinuirano izlaže. Od 1995. do 1996. godine radi na velikom projektu mozaičkog oslikavanja postaja „Križnog puta“ i vanjskog portala kapelice presvetog Trojstva u Zavjetnom svetištu krvi Isusove u Ludbregu.
Velimir Rački rođen je 1953. godine u Zagrebu. Pohađao je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miljenka Stančića i Vasilija Jordana, 1979. godine. Od 1987. godine priredio je 27 samostalnih izložbi. Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama. Bio je docent na Hrvatskoj akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.
Davorin Radić rođen je 1957. u Hrvatskoj Kostajnici. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Bio je suradnik Majstorske radionice profesora Ljube Ivančića i Nikole Raisera u razdoblju od 1983. do 1985. godine. Objavljene su mu monografije autora Đure Vanđure i Josipa Škunce. Izlaže na samostalnim i skupnim izložbama. Živi i radi u Zagrebu.
Petar Ujević rođen je 1960, u Krivodolu. Završio je gimnaziju u Imotskom. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1984. godine. Profesori su mu bili Stipe Sikirica, Želimir Janeš i Branko Ružić. Suradnik je majstorske radionice prof. Ivana Sabolića. Zadnjih deset godina radio je u Jadran filmu, te na koprodukcijama na izradbi kiparske scenografije. Živi i radi u Rakitju.
Goran Petrač
Petar Ujević
(iz knjige dojmova)
