FRAGMENTI IZ POVIJESTI DUBRAVE

20. 6. – 20. 8. 2005.

FRAGMENTI IZ POVIJESTI DUBRAVE

Samo ime Dubrava seže daleko u prošlost kada je područje Dubrave bilo prekriveno gustom dubovom šumom. Otuda i podrijetlo imena Dubrava. Cijelo to područje bilo je ispresijecano velikim brojem potoka, a životinjski svijet bio je bogat. Na brežuljcima Medvednice, u pećinama, nađeni su brojni ostaci oruđa i oružja iz kamenog doba.

lIiri dolaze na područje današnje Dubrave u IV. i III. stoljeću prije Krista. Postoje zapisi koje piše rimski pisac Plinije u I. i geograf Ptolomej u II. stoljeću u kojima spominju Ilirska plemena oko Save i Drave. Rimljani prodiru u ove krajeve za vrijeme cara Oktavijana u I. stoljeću, pokoravaju starosjedioce i romaniziraju ih, te stvaraju pokrajinu Ilirik čiji se sjevemi dio naziva Panonia Savia. Rimske se legije nalaze u utvrdama uz granicu, a unutrašnjošću provincije kreću se kohorte (rimska pješadija) i pomoćne konjičke čete sastavljene od Iliraca iz Panonije. Čitava provincija bila je povezana dobrim cestama.

U ilirskim gradinama Rimljani su podizali castra (tabore), od kojih su se razvijali municipiji (gradovi sa samostalnom upravom). Takvo municipijalno pravo imala je plemenska zajednica panonskih lIira uz Savu i Medvednicu, Andautonija. Res Publica Andautoniensium imala je oblik kvadra, a granice su joj se protezale od Podsuseda do Rugvice u pravcu istok-zapad, te od Medvednice do Save u pravcu sjever-jug. Andautonijom je prolazila glavna cesta Siscia (Sisak) – Poetovio (Ptuj). Magna via je jedna od brojnih rimskih cesta, a vodila je preko Dubrave i Granešine u Čučerje. Propašću Rimskog carstva, 476. godine, stanovništvo se, bježeći pred barbarima, povlačilo prema Medvednici. Tada se na brežuljcima Medvednice počinju formirati prva naselja.

Najpoznatiji spomenici iz rimskog doba na području Dubrave kao što su Herkulov žrtvenik iz Čučerja, poprsje Rimljanina iz III. stoljeća iz Trnave, novac iz Dubca te rimsko kupalište u Čučerju, dokaz su da civilizacija na ovom području traje već tisućama godina. U VII. st. propada Andantonija radi dolaska raznih barbarskih plemena koji su je pustošili i malo po malo pokorili da bi se u X. stoljeću počela formirati prva stalna slavenska naselja na području današnje Dubrave. Plemena se temelje na rodbinskim vezama, više obitelji vezane krvnim srodstvom zovu se bratstva, koja imaju zajedničko ime, posjede, imovinu. Bratstvo je vodio starješina koji je bio u nešto povlaštenijem položaju nego ostali članovi. Uz potok Jalsevac živjelo je bratstvo Braton čiji su članovi imali imena koja su se i do danas zadržala u Dubravi, Čutko – Čugovec, Donko – Dankovec, Godigoja – Degidovec. Pleme Krasun s najjačim bratstvom Opora živjelo je oko Oporovca. Po bratstvima Retka i Cehna nose ime Retkovec i Čulinec. Sve su to bila seljačka plemena, bratstva sa slobodnim ljudima koji su obrađivali zemlju. Panonia Savia priključuje se Hrvatskoj državi za vladavine kralja Tomislava u 10. stoljeću, nakon što je on obranio napade Mađara na Dravi. Posljednji Trpimirović umro je 1091. godine, a na njegovo prijestolje zasjeda ugarski kralj Ladislav.

Kralj Ladislav 1094. godine osniva zagrebački Kaptol, te Zagreb postaje središte županije. Zagrebačka županija imala je na području Medvednice veliki broj utvrda koje su se nazivale gradine. Naziv Gradina za pojedina mjesta zadržao se na području Dubrave do danas, pa postoji Gradina – brežuljak u Čučerju, Gradišće – polje kod Oporovca. Da bi učvrstio vlast, kralj Ladislav je, neke posjede koji su dotada bili pod vlašću kastruma, dao crkvi. Time do tada slobodna bratstva postaju crkveni podanici koji su dužni obrađivati crkvene oranice, livade i vinograde.

Kralj Emerik Arpadović (1196.-1204.) u ispravi iz 1201., u kojoj opisuje međe biskupskih posjeda u blizini Zagreba, prvi puta spominje dijelove današnje Dubrave – selo Čučerje (Ziseria), potok Trnavu (Tomewa), Ceninu zemlju (Terra hominis Cena nomine), koja je ležala istočno od potoka oko današnjeg Čulinca, te šumu (siiva) Dubravu, najvjerojatnije sjeverni dio današnje općine Dubrava.

Kralj Andrija II. 1217. godine daje Kaptolu zemlju koja je pripadala bratstvu Bratona na potoku Jaleševcu, Branovec pod vlast Kaptola dolazi Baranovom darovnicom. Trnavu je još kralj Ladislav darovao svom liječniku, a od njegovih ju je sinova 1313. godine kupio biskup Kažotić, tako da je i Trnava bila u vlasti Kaptola. Granešinske Novake okupirali su pristaše biskupa Šimuna. Do 14. stoljeća cijelo područje Dubrave dolazi pod vlast Kaptola. Prema pravnim običajima srednjeg vijeka vlasnici posjeda ili privilegija tražili su od vladara potvrdu svoga vlasništva kako bi bili što sigurniji u svom posjedu. Stoga zagrebački Kaptol 1328. godine traži od kralja Karla Anžuvinca da mu ispravom potvrdi posjede. U toj ispravi su navedeni svi posjedi istočno od Zagreba, točnije posjedi od Oporovca do Resnika: Godigoych (Degidovec?), Jalseuch utraque (oba Jalševca), Oporouch (Oporovec), Braynoch (Branovec), Donkouch (Dankovec), Wlkodolia (Vukodol kod Dobrodola), Brezth (Brestje), Retkouch (Retkovec), Chihne(?), Scepniche apud ecclesiam omnium sanctorum (Sopnica kod crkve Sv. svetih), Dolos(?), Leznek (pisarska pogreška za Resnik). ‘

Tijekom 13. i 14. stoljeća (1201., 1217. i 1328.) isprave spominju gotovo sva sela koja danas ulaze u sastav Dubrave: Čučerje, Branovec, Čugovec, Čulinec, Dankovec, Jalševec, Oporovec, Resnička Trnava, Gaj, Resnik i Retkovec. Ime sela Granešina javlja se prvi puta u 16. stoljeću, a sela Medvedski breg, Slanovec i Trstenik nastaju tijekom 17. i 18. st. U ovim selima živjeli su kmetovi zagrebačkog biskupa, kaptola i pojedinih kanonika. Obrađivali su njihove posjede i davali im određeni dio podavanja u prihodima, a prema potrebi su popravljali puteve i ograde oko župnih dvorova. U to vrijeme broj stanovnika u većim selima, kao što su Čučerje, Resnik i Granešina nije prelazio tristo, a u manjim selima niti sto stanovnika.

Područje Dubrave je u 19. stoljeću bilo podijeljeno na tri općine – Čučerje, Granešina i Resnik, a one su pripadale kotaru Zagreb. Današnji centar Dubrave, područje uz Aveniju Dubrava, ostao je nenaseljen i pokriven gustom šumom sve do početka 19. stoljeća, a četrdesetih godina počinje njegovo naseljavanje. Ne može se sa sigurnošću utvrditi kada je počelo krčenje šuma, ali 1862. godine je nešto više od četvrtine šume bilo iskrčeno i pretvoreno u oranice, livade i pašnjake. Te se iskrčene površine nalaze sjeverno i južno od ceste Zagreb-Sesvete (Gornja i Donja Dubrava), duž potoka Štefanovca na zapadu i potoka Trnava na istoku. Najveći dio tih oranica i livada bio je u posjedu zagrebačkog kaptola, dok su manje parcele vlasništvo privatnika, uglavnom seljaka iz susjednih sela. Tijekom vremena dio zemlje prešao je iz posjeda crkve u vlasništvo seljaka, no sredinom 19. stoljeća Kaptol je još uvijek u svojem vlasništvu držao razmjerno velike površine srednjeg i južnog dijela Dubrave. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća zemlja, dijelom kupnjom, a dijelom agrarnom reformom (1919.), prelazi u posjed privatnih vlasnika. Sela se polako šire, a drvene kuće zamjenjuju kuće sagrađene od opeke.

Novo naselje razvija se tek pred I. svjetski rat (1914.-1918.), a Kaptol 30-ih godina 20. stoljeća prodaje svoja zemljišta. Prva parcelizacija Gornje Dubrave provedena je 1935. godine. Ne gradi se puno jer se čeka vodovod, kanalizacija, električna rasvjeta, što u Dubravu dolazi sporo. Tom prvom parcelizacijom nastalo je uz gradsku mitnicu (carinu) duž ceste Zagreb-Sesvete oko 400 građevnih parcela, a daljnjom parcelizacijom koja je provedena do 1942. godine rasparcelirano je čitavo područje uz cestu Zagreb-Sesvete, te sjeverno od nje. Sve parcelizacije provedene su pravilno, u nizovima, s mrežom projektiranih uzdužnih i poprečnih ulica. Gradilišta kupuju uglavnom privatnici za podizanje svojih obiteljskih kuća. List Večer, pišući o lijepom položaju i ostalim prednostima gradnje u novom naselju Dubrovnik, kako se tada zvala Gornja Dubrava, završava članak riječima: “Predstoje svi uvjeti, da Dubrovnik kraj Zagreba postane najljepše, najpravilnije i najzdravije naselje naše periferije, odnosno novog grada čija budućnost leži na istoku.” Prve kuće podignute su 1937., a tada je započela i gradnja glavne ulice (danas Avenije Dubrava). Istovremeno s parcelizacijom Gornje Dubrave, zagrebački Kaptol parcelira i prodaje svoj posjed u Donjoj Dubravi, ali parcelizacija tog dijela nije provedena pravilno.

Između dva svjetska rata (1918.-1941.) Dubrava je bila u sastavu Sesveta. Stanovnici su se pretežno bavili poljoprivredom i na zagrebačkim tržnicama prodavali svoje proizvode, a oni koji su radili u tvornicama, radili su u Sesvetama u Tvornici alkoholnih pića “Badel” ili u klaonici “Rabus”.

Dubrava je sve do kraja II. svjetskog rata (1945.) bila u sastavu općine Sesvete, a nakon završetka rata nestaje mitnica (okretište tramvaja 7 i 12) koja je dijelila Dubravu od grada Zagreba pa Dubrava ulazi u rajon Maksimir. Godine 1952. Dubrava postaje općina sa selima Čulinec, Čulinečka Dubrava, Resnička Trnava, Resnički Gaj, Resnik i Retkovec, a 1955. godine priključeno joj je i područje Granešine sa četrnaest sela. Čitavo to područje dobiva naziv Zagrebačka Dubrava. Dubrava je od 1974. godine samostalna općina.

Danas je Dubrava važan dio Zagreba, u kojem živi 10% njegovih stanovnika, oko 120.000, ima 8 000-11 000 poduzeća i obrtnika, puno novih stambenih naselja – gotovo manjih gradova, novu prometnu i komunalnu infrastrukturu, kao i prekrasne prigorske Ijetnikovce.

FOTOGRAFIJE STARE DUBRAVE

Dio izložbe Dubrava – Fragmenti iz povijesti doziva sjećanja na staru Dubravu iz fotografija prikupljenih u Državnom arhivu Hrvatske, Muzeju grada Zagreba, Župnom uredu Sv. Mihovila, Gradu mladih, iz knjiga i časopisa,te iz obiteljskih albuma naših sugrađana. u vrlo kratkom vremenu nastala je vrijedna dokumentacija koja slikom svjedoči o šezdesetak godina razvitka Dubrave. od naselja koje je mijenjalo ime od predgrađa Zagreba, granešinske Dubrave, zagrebačke Dubrave do Dubrave, nastao je urbano izdvojeni “kvart” sa 150.000 stanovnika. Izložene fotografije potiču na ozbiljniju aktivnost u prikupljanju i očuvanju kulturne baštine našega područja. posebno zahvauujemo sugrađanima koji su se odazvali akciji i prolistali stare albume, posebno obiteljima: Antolić, Brundić, Buhne, Cinzek, Dodić, Habazin, Ivanković, Ivković, Glasnović, Grbac, Kefeček, Končić, Kosančić, Krajc, Nehyba, Obad, Osrečki, Perović, Pintarić, Poldrugač, Poropat, Rupić, Sekušak, Tomaš, Vujin i Železnik.