NINA KUJUNDŽIĆ

6. 2. – 23. 2 1995.

Prodor u prostor
Intervju s Ninom Kujundžić

Jadranka Vinterhalter – Tvoj prvi umjetnički nstup bio je 1974. godine na IX međunarodnom slikarskom tjednu – Melerwochenu u Grazu. Za mladog umjetnika to je veliki izazov i značajna prilika. Što si tada izlagala/predstavila javnosti?

Nina Kujundžić – Tada sam ja bila izložak, a izlagala me je moja sestra Ida Biard, povjesničarka umjetnosti, koja je tada bila jedan od aktera konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj i Francuskoj. Izlagala me je kao osobu koja želi postati umjetnica. Bilo je zgodno u Grazu.

J. V. – Dakle, počeci su bili konceptualni, u duhu sedamdesetih, a kako se nadalje kretala tvoja umjetnička putanja? Čini se da kasnije, vjerojatno zbog profesionalnog opredjeljenja za medicinu, postaješ samozatajna i u radu i u nastupima u javnosti?

N. K. – Da, medicina me je kompletno odvojila od umjetnosti na par godina. Bio je to taj nesretni splet okolnosti da nisam otišla na Akademiju, već na medicinu. Poslije studija, kada sam imala više vremena, počela sam razvijati dalje ono gdje sam stala, ali sam sigurno izgubila par godina.

J. V. – Koliko je veliki utjecaj umjtnika koji su te podučavali slikarstvu, počevši od oca Hajrudina Kujundžića, preko Borisa Dogana i Željka Hegedušića?

N. K. – S Borisom Doganom sam imala vrlo dobar kontakt, imali smo puno razgovora u njegovom ateljeu, on je znao doći i pogledati moje radove. Kod njega me je oduševila boja, njegov kolorit i slaganje boja sloj na sloj srodno mojem radu.

Željko Hegedušić je imao jednu duhovitost, jednu slobodu koja me je privlačila. Znao je iskoristit slučajnost na vrlo duhovit način. Vrlo sam ga cijenila i poštovala.

Što se tehnike tiče, najviše sam naučila od oca. On je uvijek eksperimentirao s tehnikama, sa raznim ljepilima, sa pijeskom, kada je prelazio na svoje figure van slike. Slagao je mozaike, sa njim sam radila otiske gipsa u pijesku, još kao dijete.

S druge strane tu je bila Ida Baird sa svojim modernim poimanjem umjetnosti, sa svojom koncepcijom i idejom. I ja sam osjećala snagu svakog od tih pojedinačnih izražaja. Vjerovala sam u očev put, ali i svaki od navedenih me je privlačio na neki način. Konceptualnu ideju nisam mogla sasvim prihvatiti jer bi me odvukla od kista i boje koji su mi bili strašno potrebni. Imala sam potrebu izražavati se na taj način , a opet sam pomalo „koketirala“ s konceptualom. Tako sam te sve utjecale pokušavala kod sebe spojiti.

J. V. – Upravo ta posvećenost slici, kistu i boji je tvoj kontinuitet. Početkom osamdesetih javlja se „nova slika“ i umjetnici se okreću slici i ekspresiji boje. Čini mi se da ti tu sebe potpuno nalaziš.

N. K. – Generacija sa kojom bih ja startala da sam išla na Akademiju, bila je sva u boji. Ispalo je da je ta generacija razmišljala slično meni koja nisam bila na Akademiji, u tom krugu.

Ekspresija boje me prati oduvijek, od prvih dječjih crteža. Kada sam prešla na ozbiljne radove, tada je kod mene došlo do sukoba s očevom figurom, koja mi je bila u krvi, od rođenja, nametnuta. Tada sam taj crtež i figuru odbacila i našla se prepuštena u biti boji. Sama boja na platnu nije mi bila dovoljna. Tražila sam načina da prodre van platna, da se proširi u prostor, da izađe, da se izboči, da poprimi još neke elemente.

J. V. – Na izložbi u Galeriji „Miroslav Kraljević“, 1993. godine izlagala si radove koje je –marijan Susovski u pregovoru kataloga nazvao „dekonstruirane“ slike. Za tebe je prijelomni trenutak prijelaz od slike u okviru na obojeno platno koje se prostire van okvira, koje izlazi u prostor.

N. K. – Prijelomni je rad bio triptih koji sam izlagala u salonu 1990. U tri faze sam skinula sliku sa platna u jednu staklenu posudu. To je bio jedan misaoni postupak u biti, i taj ga triptih objašnjava. Slika je jednostavno napustila uokvireno platno, ona je postala slobodna, prodrla je u prostor, ona ima otvore, komunicira sa svojom podlogom, ona ne mora biti vezana za slikarsku površinu u smislu zida, ona jednako tako živi gdje god je čovjek postavi: može biti na podu, može visiti u prostoru poput nekog objekta, može se savijati, može se prostirati na raznorodne načine. Može se upakirati kao zimnicu, kako je to vrlo zgodno rekao kritčar Enes Quien u „Konturi“ pišući o mojoj samostalnoj izložbi. Sad sam sliku stavila u akvarij, gdje živi na svoj način. Ostavila sam akvarij otvorenim da slika može komunicirati sa vanjskim svijetom, može se opipati, čak izvući i presložiti na neki drugi način. Počeli su me privlačiti svakodnevni objekti poput stolica: stolova, gdje slika može doprijeti. Isto tako i odjevni predmeti koje koristim puno u svojim slikama: odbačene plahte, kostime, kute. Sada radove pravim tako da se ti odjevni predmeti još bolje vide.

J. V: – Da li se može reći da je forma došla u prvi plan u tvojim radovima, jer ekspresija boje traje i dalje, a forma je ta koja se mijenja.

N. K. – Ta ekspresija boje sama za sebe bila bi mi nedovoljna. Forma joj daje dublji smisao, misaoni proces.

J. V: – Tvoje je slike moguće kombinirati na različite načine: na zidu, u prostoru – kao objekti, kao instalacije. Čini li ti se da je to put, put prema osvajanju prostora?

N. K. – Upravo me to osvajanje prostora privlači. Voljela bih napraviti interijer u kojima bi namještaj, predmeti, detalji bili osvojeni mojom intervencijom bojom, poput totalnog ambijenta. Voljela bih imati svoj stan koji bih uredila na takav – svoj način.

To je put na kojem sam sada i slijedit ću ga dok mi ne odškrine neke nove vidike. Umjetnost nam s jedne strane pruža neograničene slobode i mogućnost izbora. S druge strane nameće nam kontinuirani rad, i potrebu ponovnog dokazivanja kako pred drugim, tako i pred nama samima.

Dijelovi iz dužeg intervjua;
Razgovarala Jadranka Vinterhalter
Zagreb, siječnja 1995. godine

Popis izloženih radova:
1. – 10. Preoblikovana slika, 1993. – 1995., platno, pijesak i akrilik
11. – 12. Objekt slika, 1993. – 1995., drvo, akrilik, platno i pijesak
13. – 18. Konzervirana slika, 1994. – 1995., platno, pijesak i akrilik
19. – 20. Slika u akvariju, 1995., platno, pijesak i akrilik

Nina Kujundžić rođena je 8. veljače 1957. godine u Zagrebu. Osnovnu školu, gimnaziju i Medicinski fakultet završila je u Zagrebu. Slikanje je učila kod Borisa Dogana i Hajrudina Kujundžića. Izlagala je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Član je HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe (izbor):
1982. Primošten, Hotel Slava
1982. Selce, Galerija Turist
1987. Zagreb, Galerija Dubrava
1988. Selce, Galerija Toč
1889. Selce, Galerija Toč
1990. Selce, Galerija Toč
1990. Zagreb, Galerija Instituta “Ruđer Bošković”
1993. Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević
1995. Zagreb, Galerija Dubrava

Skupne izložbe (izbor):
1974. Graz, IX. Međunarodni slikarski tjedan
1987. Zagreb, 22. Zagrebački salon
1989. Simplon express (Paris-Zagreb)
1989. Zagreb, 21. Salon mladih
1990. Zagreb, 25. Zagrebački salon
1990. Zagreb, 22. Salon mladih
1992. London, “Umjetnost iz suvremene Hrvatske”

(Iz kjinge dojmova)