IVAN LACKOVIĆ CROATA

Svjetlopis godine – 27. 3. – 10. 4. 1995. 

(naslovnica kataloga)

PROSLOV TIHOM LJETOPISU

Tihi ljetopis slijedi svjetlokrug godine.

U njemu su četvorine godišnjih doba i kroz njih protegnute tri bitne poveznice: Priroda – Čovjek – Vrijeme. Odatle teku bezbrojne silnice i utjecaji, ostvarujući povratne sveze, umnožavajući značenja. Ciklusi rasta, bujanja, zriobe, pa potom opadanja i involucije, označeni su alegorijama i simbolima. Crta i Riječ pokušale su se u ljetopisu mjestimice dodirnuti. Spoj je bio obostrano plodotvoran.

Hodeći tragom mjeseci, Ivan Lacković ide kroz stvarno, kalendarsko vrijeme, uzimajući realije kao svjedočanstva. Tako zimi pripada snijeg i pokladna raspojasanost, proljeću lisnatost i cvjetnost, ljetu omamljuje žutilo, jeseni plodnost i melankolija, a „prijelaznom“ prosincu ponovo božićna slava i uzdignuće bića na ravan bližu nebu.

Dakako, iskorak iz „tvrde“ realnosti vidljiv je već na prvi pogled. Drugo je vrijeme posrijedi: vrijeme sanjarenja, mita, čuda, preklopljenih matrica. Mislilačko, čitalačko i nostalgičarsko vrijeme, dakle: peto godišnje doba, u kome duh i duša neprestance borave. Ono je uračunato u konačni zbroj. Naći ćemo ga u snažnom dojmu, što ga izazivaju Lackovićevi fini, štedljivi piktogrami. Tu je, kao raspoznatljivi „metafizički pretičak“ i već potvrđena slikarova autorska stečevina.

Valja dodati: sve što Lacković, eventualno, nije narisao, pasionirani motritelj i ljubitelj prirode drži u pričuvi. On sam imenuje (podrazumijevajuće, nevidljive) ptice, ribe, leptire, stabla, livadno i vrtno cvijeće, plodove, boje, šumove, mirise, nebeska kretanja i objave, zamah i uzmah klatna na prirodoslovnom satu.

Na predlošku jednog lista, oplemenjena majstorskim otiskom, tako se stvara novi, intimni kalendar, čija je odlika baš u tome, da nijedan primjerak ne sliči drugome. Kao što ni godina, da ustvrdimo, ne ostavlja iste ureze u našem pamćenju, na tijelu i u srcu.

U Zagrebu, prosinca 1994.
Božica Jelušić

Ivan Lacković Croata, slikar i grafičar, rođen je 1. siječnja 1932. godine u podravskom selu Batinska. Od 1957. godine taj proslavljeni umjetnik živi u Zagrebu. U ranim djelima Lacković prirodno i iskreno izlaže doživljaj prirode i života u rodnoj Batinskoj. U Zagrebu nastavlja slikati poetske prizore iz zavičaja u temperama i uljima na staklu, a potom sve više njegovi nostalgični zapisi bivaju ostvareni u crtežu. U početku kod Lackovića prevladavaju motivi sa zimskim ugođajima, širokog i mirnog nizanja karakterističnih pojedinosti, kasnije se sve češće javljaju motivi koji imaju simboličko značenje.

(iz knjige dojmova)