IVAN LACKOVIĆ CROATA

Mamon naših dana – 15. 11. – 6. 12. 1996.

Mamon naših dana

Iako je objelodanio već dvije grafičke mape i na više mjesta izlagao ciklus crteža o temi rata, Ivan Lacković Croata u dnu duše još osjeća tragove toga zla što je snašlo i Hrvatsku. Od tog vremena do vremena posegne za perom ili kistom da još jedanput i opet iznovice proćuti i slikovito opiše to nepodnošljivo stanje. Zašto je čovjek zloduh čovjeku, a ne prijatelj?

Na početku toga niza, a uzrokovao ga je nezapamćen nasrtaj na našu domovinu u kojemu ništa nije bilo pošteđeno, nalazi se mapa „Stop the War in Croatia“. Mapa je doživjela dva izdanja – vidjeli su je i u dalekom Tokiju, u Muzeju umjetnosti „Setagaya“. Znakovite su teme tih listova, rječito govore o slikarovim preokupacijama upravo 1991., u godini kada je nakon herojske obrane pao Vukovar.

Lacković je zapisao u mapi slijedeće naslove: „Prolom“, „Tri mrtva prijatelja“, „Plači prirodo nedužna“, „Stari Grabovac“, „Crkva Uzvišenja Sv. Križa – srušili je četnici JNA 1991.“, „Liko moja žalosna i tužna“, Slavonijo zemljo plemenita“, „Vukovar, Vukovar“, „sisak, Sisak“, „Stari Grabovac kod Novske“, „Nebo naše krvavo je“, „Baranja, Baranja“, „Plač matere čovjekove“, „Galilejac plače u XX. stoljeću“ i „Rahaela ponovo plače“.

Sve je tu. Mnoge dijelove mlade hrvatske države proždire plamen, trupla mrtvih ljudi i zgarišta, granatama uništene crkve, eksplozije, devastirana priroda; Krista razdiru životinje, zbjegovi, obezglavljen muškarac, pobijena goveda, izvrnuto crkveno zvono, rakete, a u svakom listu crvene krvave mrlje u kojima niču čudovišta.

Uslijedio je ciklus crteža nazvan „Strahote rata u hrvatskoj“.Sadržaj mu je zgusnutiji od tema u spomenutoj mapi, ali ne i manje dojmljiv. Veliki formati tih ostvaraja nose kompoziciju širokog zamaha, u kojima se zaziva pomoć s nebesa i prikazuju bolni prizori razrušene Hrvatske. Naša zemlja hodi svojom Golgotom, žene i muževi utječu se Križu. A onda Lacković tiska drugu mapu – „Vapaj iz dubine“. Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas Gospodine. Čas je da se čini pokora, čas je za kajanje.

* * *

Nakon svih tih prosvjeda i lamentacija, ali i paralelno s njima, Lacković stvara ciklus „Mamon naših dana“ u kojemu se pita. Kako, zapravo, prikazati lice rata? Kako ga zamisliti i svjedočiti o njemu, a da se Mamon – kod nekojih starih naroda bog bogatstva, novca, koji preneseno označuje lakomost, koristoljublje ili novac – vrelo svakoga rata, da bi ta nevolja čovjeka i naroda bila neprestance uvjerljivo nazočna pred licem pravde? Da surov kotač povijesti što se uvijek okreće bude prisutan u čovjekovoj svijesti, a da umjetnost takvu licu ne bude sudac?

Umjetnost ne nastaje iz sinteze, reći će Lacković, nego iz mase, iz košmara vremena, a njega svaki onaj koji se odluči da bude svjedokom vremena mora nositi u sebi. Mora proživljavati svoj vapaj iz dubine da čovjeku i vremenu posvijesti nebosklon i u njemu breme života. Nije li zmija što je izašla iz raja s umiljatim licem pružila čovjeku crvenu jabuku da zagrize boli i strasti vremena u kojemu se našao? Ta ljigava spodoba šulja se od naroda do naroda i svojim šiljatim jezikom politike, prokleta od Boga, bez ruku i nogu pušta otrov i svađa zemlje i narode. Lukava zmija podjele. Na nju je Mojsije upro prstom da bude lijek Izraelovu plemenu, ali se zmija prometnula u nesreću čovječanstva. Tako i čovjek koji ima krvavi jezik i okrvavljeno lice postaje belzebub, simbol prapastira za sva vremena.

Kako svjedočiti lice rata, pita se Lacković, kako Mamona prikazati rukom običnog čovjeka? Kao bonvivana, koji uglađeno u rukavicama skrivajući krvave ruke i lakiranim cipelama šeće strmim putovima zemaljske kugle i laže narodima i zemljama? Krvavo je lice rata i ljudska ruka nemoći da mu dade mjesto u povijesti umjetnosti. Svaka individua ga doživljava na svoj način, svaki rat ima svoje lice, kao i svaka nevolja. Tko se skriva iza maske? Raj i pakao skriveni su u čovjekovu srcu, a i nebo i Zemlja su sazdani na ljudskim kostima.

Između neba i zemlje visi krvavi kotač, obrće se velikom brzinom, a život teče. Na čiju glavu će pasti užareno uzglavlje, koje narode će pogoditi krvave kapi crvene vatre? Ako umjetnost neće svjedočiti, tko će tim zločincima dati ime? Umjetnost ne smije suditi, ona mora svjedočiti, a njezino svjedočanstvo je bolno. Ima li zločinac zaista crveno lice? Svi smo pozvani na dobro, a oni koji učiniše rat među narodima i staviše bijele golubice u nebesko obzorje. Krv pravednika vapije u nebo, vapaj nedužnih čuje se do neba.

* * *

Ciklus „Mamon naših dana“ sabire sve te misli i teze, zaokružuje Lackovićevuu ratnu tematiku devedesetih kada je u nas vođen Domovinski rat, ali očito zadire u samu srž ratnih sukob kojih je od pamtivijeka. Posebno ratnim razaranjima je obilježeno 20. stoljeće- Stoga se umjetnik iste teme laćao i prijašnjih godina, primjerice, u ciklusu crteža „Dimovi XX. stoljeća“ ili „Europa bez radosti“, ali nikada tako intenzivno.

„Mamon“ je tragičan koloplet što ga čine lubanje, biblijske zvijeri, nepoznati simboli što se isprepliću sa zbiljom i nestvarnošću, a izlaze iz magme, iz podzemlja, iz dubine mraka i svjedočanstvo su ljudske nesreće; zatim, ruke podignute u molbi i vapaju, krvavo oko, ples smrti, kojega se topot koraka ne čuje, ribe osušene glave, vuci u ovčjoj koži, ratna Bogorodica, čovjek vodene glave… To je poziv svima da se opamete, da služe dobru u strahu i trepetu, tada ni sreća u vremenu, kaže Lacković, nikoga neće mimoići.

Josip Škunca

Katalog:
1. – 31. Iz ciklusa Mamon naših dana, ulje na kartonu, tuš, mali i srednji formati, 1989./1996.  

Ivan Lacković Croata, slikar i grafičar, rođen je 1. siječnja 1932. godine u podravskom selu Batinska. Od 1957. taj proslavljeni umjetnik živi u Zagrebu. U ranim djelima Lacković prirodno i iskreno izlaže doživljaj prirode i života u rodnoj Batinskoj. U Zagrebu nastavlja slikati poetske prizore iz zavičaja u temperama i uljima na staklu, a potom sve više njegovi nostalgični zapisi bivaju ostvareni u crtežu. U početku kod Lackovića prevladavaju motivi sa zimskim ugođajima, širokog i mirnog nizanja karakterističnih pojedinosti, kasnije se sve češće javljaju motivi koji imaju simboličko značenje.

(pozivnica izložbe)

(iz knjige dojmova)