RATKO PETRIĆ
Dans macabre – 4. 3. – 20. 3. 1996.
„Danse macabre“ u varijanti Ratka Petrića
Čitamo u literaturi da je Ratko Petrić jedan od utemeljitelja Ateljea „Biafra“ (kasnije – Likovna grupa „Biafra“), što je djelovao od 1970. do 1978., a prvi su mu članovi kipari Branko Bunić, Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco. U određenom vremenu u „Biafri“su bili još i kipari Stanko Jančić, Ivan Lesiak i Đurđa Zanoški, ako i slikari Vlado Jakelić, Ratko Jobo Janjić, Zlatko Atač Kauzlarić, Rudolf Labaš i Emil Robert Tanay, od kojih zadnja trojica gotovo sve vrijeme. Pa i kad se grupa raspala, formalno pojedinci su i dalje nastupali u istome stilu održavajući duh prevratnički koji ih je u sedamdesetim godinama i spojio.
Treba reći da je „Biafra“ išla za tim da aktualizira pitanja suvremenoga humanizma u kulturnome i društvenome smislu, , kako navodi likovna enciklopedija, uz ostalo i polemičkim odnosom prema vlastitoj sredini i apstraktnim likovnim prvacima šezdesetih. Zastupala je ekspresivnu i angažiranu figuraciju, unosila naturalističke postupke i snažna izobličenja, napose Gračan i Vuco.
Ratka Petrića u skulpturi odlikuje zanimanje za socijalnu problematiku, angažirana poruka i istraživanje osobitosti novih materijala. Negativnim tenzijama suvremena čovjeka bivstvovanja, napisat će Zdenko Rus, on je znao najčešće odgovoriti kiparskim negativitetom – upotrebom gotovih predmeta, agresivnim koloriranjem, antropometrijskim hipertrofikama i sakaćenjima. Ipak u novijim djelima javlja se i jedna neobičnost: vizionarna regresija u daleka biološka razdoblja života. Insekti i beskralježnjaci preplavljuju svijet. Sve su to metafore dramatične, surove, opake borbe za opstanak. Pad na biološkoj ljestvici razvoja do u pravrijeme mutnog i amorfnog života, besmisla, ništavila.
Sličnu zauzetost za čovjeka i okoliš, koju Petrić na svoj način godinama iskazuje opažamo i u projektu „Danse macabre“, potresnoj figuralnoj skupini što je nastala tragom Domovinskog rata, naših mnogobrojnih žrtava i smrti. Odmah ćemo pomisliti na Vincenta iz Kastva (15. stoljeće), kasnogotičkog slikara u Istru koji je oslikao brod crkve sv. Marije na Škrilinama kraj Berma, i njegov „Mrtvački ples“ gdje osobe plešu s kosturima svih staleža.
Beramske freske, među kojima je i „Mrtvački ples“, vrhunski su domet zidnoga slikarstva u Istri u svome vremenu. Možemo li reći, a da ne pretjeramo, da je Petrićev „Danse macabre“ izvanredan kiparski domet što osebujnim jezikom obilježuje hrvatske devedesete godine, u kojima nam je nametnuti rat? Memento mori, sjeti se da ćeš umrijeti, a u smrti svi su izjednačeni.
Ali eto kakva smrt je došla, ona nije opomena da valja čestito živjeti jer čeka Posljednji sudac, to je grabežna smrt koja samu sebe obezglavljuje i takav trag ostavlja, kao ubojica čovjek od početka. Zato je Petrićevo viđenje mrtvačkoga plesa ogorčeni prosvjed nasilnoj smrti zbog otimanja tuđeg, kakvu je zamislila velikosrpska soldateska. Hrvatska je preživjela, ali i život još boli, a ne samo smrt.
Josip Škunca
Popis izloženih radova:
Ciklus skulptura DANSE MACABRE nastao je 1995./1996. godine.
Sastoji se od 7 figura većeg formata u različitim materijalima.
Dvije figure od lima sponzorirala je tvornica GORICA iz Dugog sela
Ratko Petrić rođen je u Zadru 1941. godine gdje završava gimnaziju. Godine 1966. diplomirao je u klasi Vanje Radauša. Godine 1966. – 1969. suradnik je Majstorske radionice Vanje Radauša. Jedan je od osnivača likovne grupe “Biafra” (1970. – 1978.) i Salona mladih. Bio je sudionik više međunarodnih kiparskih simpozija. Izveo je dvadesetak skulptura u javnim prostorima. Za svoj rad dobio je više priznanja, važnija su: na Salonu mladih u Zagrebu 1972. i 1973., na Biennalu mladih u Rijeci 1975., Vjesnikovu nagradu “Josip Račić” za 1976., Godišnju nagradu HDLU.a 1993., Veliku nagradu 30. Zagrebačkog salona 1995. godine. Živi u Zagrebu.
Samostalne izložbe:
1967. Zadar, Gradska loža
1968. Zagreb, Klub književnika
1970. Zagreb, Salon ULUH
1972. Zagreb, Galerija Dubrava
1973. Zadar, Gradska loža
1974. Zagreb, Studio galerije Forum
1974. Zagreb, Galerija lzlog
1974. Zagreb, Tvornica Prvomajska
1975. Zagreb, Galerija Dubrava
1976. Zagreb, Galerija Lotrščak
1976. Zagreb, Salon galerije Karas
1976. Zagreb, Studio galerije Karas
1977. Ljubljana, Mestna galerija (sa. Čadež i Gnamuš)
1977. Zagreb, Izložbeni salon JNA
1977. Zadar, Moderna galerija
1978. Varaždin, Narodno kazalište August Cesarec
1979. Kansas City (SAD) City hall
1980. Zagreb, Galerija Dubrava
1980. Zagreb, Samobor, tvornica EFKE
1981. Zagreb, Salon galerije Karas
1981/82. Velika Gorica, galerija Galženica
1982. Zadar, Gradska loža
1983. Ivanić grad, Centar za smještaj radnika INE
1984. Karlovac, Zorin dom
1985. Varaždin, Galerija Disk kočnice
1985. Zagreb, Centar za kulturu – RANS Moša Pijade
1986. Pančevo, Galerija Centra za kulturu „Olga Petrov“
1986. Zemun, Umetnička galerija Stara kapetanija
1987. Zagreb, Izlozi knjižnice „Vjekoslav Majer“
1987. Zagreb, Salon galerije Karas
1988. Murska Sobota, Galerija Kulturnega centra „Miško Kranjec“
1988/89. Zadar, Galerija umjetnina Narodnog muzeja
1989. Zagreb, Portret galerija Likum
1989. Osor, Galerija „Jura] Dalmatinac“
1989. Zagreb, Galerija Dubrava
1989. Zagreb, Umjetnički paviljon
1990. Paris, Cite Internationale des arts (sa Jadrankom Fatur)
1991. Zagreb, Muzejski prostor (sa J. Fatur i M. Smerdu)
1991/92. Zagreb, Muzejski prostor u projektu „Oči istine“
1992. Ljubljana, Galerija Labirint
1993. Zagreb, Salon galerije Karas
(iz knjige dojmova)