ZVONIMIR ŠEPAT

10. 11. – 20. 11. 1986.

Gotovo po strani, prividno izvan glavnih tokova novije hrvatske umjetnosti, njenih povijesnih prijeloma i avangardnih istraživanja, pojavljuje se posljednjih desetljeća u vidokrugu kritike (i publike) zanimljive l vrijedne, iako atipične pojave, slikari i crtači okrenuti svom unutarnjem svijetu, intimnim i subjektivnim projekcijama prisnih motiva, malih stvari, osobnih svjetova.

Povijest umjetnosti ne traži u njima svoja uporišta, iako je očigledno da se ona ne može zamisliti bez tih pjesnika tišine i suputnika mnogih (glasnih) revolucija, koji u svakodnevnom i običnom otkrivaju univerzalno i općeljudsko i dokazuju kako se skromnim likovnim zadacima (i sredstvima} mogu ostvariti ozbiljni, relevantni dometi. Takve poetske, intimističke tendencije prisutne su u djelu A. Motike, A. Mezdjića, E. Kovačevića i N. Reisera, I. Lovrenčića, F. Dolenec, M. Dolenčic-Malešević, M. Bosanac i D. Cvek-Jordan umjetnici su koji, svaki na svoj način, nastavljaju i obogaćuju njihov primjer svojim osobnim doprinosom, individualnim tumačenjima vlastite životne sudbine ili okoline. Usporedbe ovdje nisu neophodne, riječ je o stvaraocima različitih inspirativnih izvora (pučka tradicija, lirsko-sentimentalni motiv, mitologija djetinjstva), ali i raznovrsnih stilsko-izražajnih postupaka i načina. I u redovima mlađih naraštaja njihov primjer nailazi na odaziv, te bi se moglo reći da smo svjedoci stanovite obnove intimizma na novim pretpostavkama, u duhu slikarstva modernog iskustva. Iako se još uvijek radi o izdvojenim pojavama, ne bismo ih smjeli ignorirati niti podcijeniti. Svojim novim crtežima tom se nastojanju približava i Zvonimir Šepat, nostalgični lirik i tumač suptilnih ugođaja i poznatih, bliskih motiva. Odakle njegovo slikarstvo dolazi, kamo smjera i što donosi?

Poslije kratkotrajnog razdoblja realističkog slikanja Zvonimir Šepat otkriva u crtežu (obogaćenom bojom) osnovno područje svoga zanimanja, razmjerno brzo pronalazi i razrađuje sve bitne elemente vlastitog izraza, tehnike i rukopisa. Njegov je crtež određen strukturom linija na kojoj se zasniva ravnoteža kompozicije, isticanje plastičkih naglasaka povezano modelacijom promatranog predmeta, Siva igra svjetlosti i sjene. U ranijim ciklusima (Trava, Oblaci) naslutio je da se mrežom linija, njihovom većom ili manjom gustoćom, nastavljanjem ili prekidanjem, mogu sugerirati različiti efekti, od materijalnosti volumena i dubinskih pomaka do slobodnog pokreta u prostoru. Promotrimo li pažljivo taj Šepatov temeljni postupak, kao i način na koji se uz njegovu pomoć grade zbivanja na bjelini papira, uočit ćemo da je on u suštini blizak apstrakciji, imaterijalnom sažimanju i transponiranju osnovnih karakteristika motiva. Nisu li veoma srodni načinom svoje crteže (i grafike} gradili G. Morandi, S. Celle, M. Šutej? Time se, razumljivo, uočavaju dodirne točke u načelu likovne konstrukcije, nikako u njihovom krajnjem stilskom predznaku. Po njemu je Zvonimir Šepat bliži autorima koji slobodnim crtežom bilježe slične prirodne fenomene (Z. Kolacio, Q. Bassani), a emotivno-meditativnim odnosom prema motivu podsjetit će nas na svoje daleke prethodnike u japanskom slikarstvu krajolika i cvijeća XVI i XVII st. (K. Eitoku, H. Tohaku, K. Yusho). U kasnijim ciklusima svojih radova Zvonimir Šepat podjednako je sklon izvođačkoj preciznosti i poetičnosti doživljaja, njegov upitan grafizam iscrtava pojedinosti okružujući ih atmosferom čuđenja pred svakodnevnim; pred savijenom draperijom na stolu, cvijetom u vazi, jabukom, knjigom, suhim češerom . . . Opisni crtež sveden je na osnovne elemente, pri čemu se pedantnim i složenim postupkom ostvaruje naizgled jednostavan učinak; pred nama su smirene, promišljeno odmjerene kompozicije znalački raspoređenih plastičkih naglasaka. U mrtvim prirodama s cvijećem (ili jabukama) najveći dio crteža zauzima stilizirana, iako iluzionistički oblikovana draperija, na kojoj se nalazi jedno ili vise jezgara prizora. Slijed pregiba vodi pogled prema ključnom mjestu kompozicije, minuciozno prikazanim cvjetovima ili razlistalim ranama, pri čemu se ne radi o realističkoj reprodukciji već o sugestiji postignutoj grupiranjem sitnijih linija ili podloženim mrljama boje. Šepatova senzibilnost vidljiva je i u izboru tonova; to su blagi, pastelni naglasci modrih, sivo-zelenkastih, smeđih ili violetnih vrijednosti, diskretno nanijeti na bjelinu papira. I prazan prostor ima svoju ulogu, tamo gdje nastaju predmeti započinje tišina i razmišljanje, sabranosti svijesti i svih njenih sadržaja. Pred slikarom je nježna časka kukurijeka (taj rani vjesnik proljeća omiljeni je Šepatov motiv), suho cvijeća ili nekoliko jabuka na stolu i u okolnom prostoru, a ipak se ovdje ne može govoriti o staromodnom, tradicionalistički orijentiranom tumaču idiličnih prizora \ romantično-sentimentalnih dosjetaka. Primijetit ćemo da Zvonimira Šepata ne zanima uobičajena, jednosmjerna reprodukcija stvarnosti; on često pribjegava udvajanju, igri vizije iluzije, a svaka pojedinost samo je dio jedne nestvarne priče, nekog izgubljenog (i ponovo pronađenog) doživljaja. Na pojedinim crtežima ta je dvojnost izravno prisutna; kruh na stolu reflektira svoj oblik i boju na podlogu, te se na taj način stvarnosti i njena slika izjednačuju, kao sto je i crtež u crtežu karakterističan i originalan Šepatov domišljaj.

Gotovo bi se moglo reci da su svi njegovi prizori (iako na prvi pogled racionalno organizirani) zapravo rekonstruirane slike u emociji, odjek nekih opsesivnih i nostalgičnih vizija koje traže svoje pravo na postojanje u našoj svijesti, u našem prisnom ljudskom okružju. No bilo bi pogrešno dosadašnje Šepatovo djelo promatrati isključivo u svjetlu idiličnog motiva ili sentimentalnog ugođaja pasatističke i komorne orijentacije, a ne vidjeti pritom njegove izvorne i samostalne crtačke kvalitete. Njegovo sigurno vladanje linijom, bojom i prostorom. Senzibilnost ovoga umjetnika nije literarna; motiv je ponekad samo izgovor i polazište, krajnji cilj je bogata likovna struktura otvorenih mogućnosti koja se potvrđuje u svakom crtežu, svakoj skupini radova. Zvonimir Šepat, također, nikada nije posve zadovoljan postignutim; kad osjeti da je jedan likovni problem riješio u njegovim osnovnim vidovima on pronalazi novi motiv, započinje slijedeći ciklus crteža Strukturalni princip ostaje isti (iscrtavanje linija tušem i perom, akvareliranje pojedinih dijelova kompozicije), iako se krug motiva proširuje novim povodima i sadržajima. Od Trava i Oblaka, do Cvijeća, Jabuka i Karijatida pratimo razvitak jedne iznimne osjetljivosti i vještine, upoznajemo duh i ruku umjetnika na koga moramo ozbiljnije računati. U ovom trenutku najbolje ga predstavljaju mrtve prirode s cvijećem, u kojima njegova sklonost poetičnoj preobrazbi običnog u nestvarno (i neobično) u potpunosti dolazi do izražaja.

Pred nama je slikar i pjesnik u istoj osobi, sretan spoj likovne i emotivne osjetljivosti, umjetnik koji je na sugestivan (iako nenametljiv) način prikazao trajnu vrijednost i veličinu malih stvari, neznatnih pojava i povoda. Na taj način Zvonimir Šepat ispunio je jednu prazninu koju smo osjećali, a da toga možda nismo bili svjesni. To je ujedno priznanje njegovim naporima i rezultatima, kako dosadašnjim tako i onima što dolaze i već se naslućuju…

Zagreb, 16. VI. 1986. Željko Sabol

Popis izloženih radova:
1. – 20. Crteži, tuš, pero i akvarel na papiru, 1985.

Ništa toliko ne odaje osjećaj neobičnog i gotovo fantastičnog koliko sama – običnost koju prepoznajemo, ili bolje, koju nastojimo prepoznati u svakodnevnom i, treba li reći – običnom životu. Evo jednostavne i obične tvrdnje Dostojevskog koji je na njoj sagradio sve ono što danas poznajemo kao neobičnu literaturu.

Cijela je plejada vrhunskih pjesnika na ovom uvjerenju sagradila poetiku i nicale su slikarske škole na ovom principu, na principu prodiranja u misterij svakodnevnog. Teško je zaobići hermenautička i fenomenologijska iskustva, koja su zadirala pod samo tkivo fyzisa.

Zacijelo, svekoliko iskustvo moderne umjetnosti moglo bi se pokriti ovom rečenicom – običnosti, neobičnog ruskog pisca. Pišući svojevremeno o slikarstvu Zvonimira Šepata Josip Depolo je s pravom naglasio da je on opčinjen običnim svijetom čovjekove svakidašnjice…

Stoga ne iznenađuje skromnost Šepatovih motiva…trave, stol, suho cvijeće… Možda je, kao malo koji slikar iz svoje generacije ostao tako postojan i vjeran svojim motivima i gotovo ravnodušan na bilo koju aktualnost i trendovsku struju. Fascinacija običnim i svakodnevnim ovoga je umjetnika učinila lirikom i na način blizak intimistima – slikarom koji govori iz stvari, koji traži kozmički sklad u malom i sitnicama vjerujući da je upravo u njima sva tajna onog sto obično volimo pokrivati velikim imenima kakve škole, teorije i šta više manifestom. U suvremenoj našoj umjetnosti Šepat svakako nije jedini koji je na tom tragu jer, i prije njega poznajemo bliska mu iskustva, ako nije, dakle, njegov primjer usamljen svakako je posebnost njegovog iskustva ostavila dovoljno individualnog u kojem prepoznajemo sve odlike i karakteristike — posebnog.

Crtač istančana i kultivirana nerva, nedvojbeno je udovoljio i najvišim zahtjevima ove discipline ugradivši u klasični koncept crteža sve karakteristike svojega stila. Vjerujem da nije pretjerano usporediti njegov, da tako kažem, metodologijski postupak, s onim koji poznajemo u francuskoga pjesnika F. Ponga, koji je naime u formi i površini kruha vidio planinski splet, gorski masiv. Te, sam način zadiranja u strukturu forme otkriva Šepata kao umjetnika koji nije samo fasciniran običnim već i mehanizmom funkcioniranja običnog kao i samom njihovom struktuiranošću.

Otuda toliko neposrednosti, i gotovo netaknute čistoće u njegovim crtežima koji kao da hoće sažeti misterij počela, a ne otkrivaju razumije se, znanstvenika, već pjesnika stvari i sanjara.

Milan Bešlić

Zvonimir Šepat rođen je 10. listopada 1951. godine u Zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti završio je 1971., a 1973. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, Odjel likovnih umjetnosti (prof. V. Gliha Selan i prof. M. Veža). Godine 1985. diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, Odjel likovni odgoj – likovne umjetnosti (prof. J. Diminić). Član je HDLU-a i Galerije Josip Račić. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. Godine 1983. dobio je Prvu nagradu na GRISIA u Rovinju. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1976. Slavonski Brod, Atelier Kern
1977. Zagreb, Salon Škole primijenjenih umjetnosti
1978. Split, Opća bolnica
1979. Zagreb, Dramsko kazalište „Gavela“
1981. Zagreb, Studentski kulturni center
1982. Zagreb, Opća bolnica „Dr Josip Kajfeš“
1983. Zagreb, Galerija Dubrava
1983. Zagreb, Studio galerije Karas
1983. Karlovac, Zorin dom
1984. Zagreb, Galerija instituta „Ruđer Bošković“
1984. Rovinj, Zavičajni muzej
1985. Zagreb, Galerija Prozori
1986. Poreč, Romanička kuća

Važnije skupne izložbe:
1983. Zagreb, 9. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža
1983. Tuzla, IzIožba jugoslavenskog portreta
1984. Zagreb, 10. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža
1984. Sombor, 8. Trijenale savremenog jugoslavenskog crteža
1985. Zagreb, „Motiv cvijeća u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti“

Nagrade:
1983. Rovinj, Prve nagrada „Grisia `83“

(iz knjige dojmova)