JOSIP GENERALIĆ

Grafički listovi 1984. – 1986. – 29. 9. – 12. 10. 1986.

(naslovnica kataloga)
 
Grafički listovi Josipa Generalića

U evidenciji koju Josip Generalić vodi a svojim grafikama, naznačeno je, da je prve serigrafije tiskao polovicom šezdesetih, dakle rano, s obzirom no zanimanje naivnih umjetnika za tu specifičnu disciplinu likovnoga izražavanja. Ona je tek kasnije uzela maha, medu nekima od njih, ali nikada nije poprimila metjersku zasebnost, kao što je to postalo ulje na staklu u slikarstvu podravskoga bazena. Bila je i ostala izbor malobrojnih.

Dva su razloga zbog kojih je Generalić posegnuo za štampanjem grafika. Prvi moramo potražiti u njegovim crtačkim sposobnostima: one su ga tjerale da se potvrdi i kao risač izvan koncepta slike, kad se crteži na papiru stvara kao tehničko pomagalo, za čin slikanja, tako da mu se uopće ne pridaje važnost. Često je takav crtež nastao na jeftinom papiru, pun je natuknica o boji za sliku kojoj prethodi, umrljan je probama, a naposljetku bude odbačen u ateljersku kramu.

Drugi razlog je u popularnosti autora, u potražnji za njegovim radovima. Crtež, ili serigrafjja umnožena u stotinjak primjeraka, ima daleko pristupačniju cijenu na tržištu nego ulje, pa će do Generalićeve invencije – osobito ako je realizirana u demokratskoj grafičkoj tehnici – lako doći i kupac plićega džepa. Generalić je već tiskao na desetke različitih motiva u crno-bijeloj serigrafiji, odnosno u bojama, a tim se poslom bavi i danas.

Prijelomne godine dolaze početkom sedamdesetih. Tada Generalić tiska i grafike, koje gravira izravno u ploču. Ipak, njemu omiljena tehnika dubokoga tiska, bakropis, zaokupit će ga intenzivnije istom oko osamdeset i treće, kad se povezuje s istaknutim zagrebačkim grafičarom lvicom Šiškom, kod kojega radi u ateljeu. Pomaže mu i Hamo Čavrk. Uz njih dvojicu on će svladati rad na preši i druge poslove u stvarima pripreme i tiskanja grafičkih listova.

Posljednjih godina rado štampa crno-bijelu serigrafiju, na kojoj kasnije slika akvarelom.

Svi izloženi listovi u Galeriji “Dubrava” nastali su lani i ove godine, ne računajući još mnoge druge listove, što ih je proljetos postavio na zapaženim izložbama u Muzeju revolucije naroda Hrvatske i Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu. Oni svjedoče nov intenzitet Generalićeve grafičke produkcije i zasebnost obradbe: doslikavanje rukom, Kao da mu je grafika, pokraj akvarela i ulja, postala nužnim sredstvom iskaza, bez kojeg se više ne može. To će se još najbolje pokazati u osamostaljivanju temata što ih realizira u grafici: niti su skinuti s ranijih slika, niti su mišljeni kao predložak za neku eventualnu sliku na staklu.

Teme izviru iz njegove dvojake inspiracije: iz zaokupljenosti zemljom i ruralnim okolišem, iz kojeg potječe, odnosno iz angažmana koji se očituje u djelima “crne faze” – artefaktima planetarnih relacija, sa zagađenom prirodom, ratnim bezumljem, ili seksualnom patologijom kao ogorčenom tematskom reakcijom autora na izazove vremena.

Uz Ivana Lackovića Croatu i Ivana Rabuzina, Josip Generalić je treći umjetnik naivnoga izvorišta od imena, koji tretira neku tehniku duboka tiska kao integralno, a ne usputno sredstvo likovnoga jezika, srodivši se s njim do tehnički uvažavajuće ravni. Ona poetička, naime, nikada i nije dolazila pod znak pitanja. Bila je od početka autentičan izraz svoga tvorca.

Josip Škunca

 
Slikarska fenomenologija Josipa Generalića Gene

Prvo (zrelo) vrijeme (1965.-1972./75.) i do sada neiscrpljeno u Josipu, i postojeće (trenutno “tek” potisnuto) u svim, mnogim modifikacijama – nazvao bih vremenom kao temom Prirode i Čovjeka. Kod Gene to je subjektivna a ne objektivna relacija. To Vrijeme je običajno, erotski aluzivno, vitalističko, vinorodno, k sreći zatrčano, lovačko i svadbeno. Ono je ribolovno, muško-žensko, od nekog od aktera i “otvoreno”- i “prikriveno” zapitno! Znači i ono je sasvim autobiografsko.

Drugo vrijeme (od 1973./75. do danas, i danas) je temat Čovjeka Simbola, Čovjeka Transformacije, Čovjeka stanja. Sada dojučerašnji različit, blagi, duhovito samoironični . . . idilično “tvrdi” nadrealizam, kao neka “fluidna priča” istinskije viđene Stvarnosti, ustupa mjesto prvenstva i iskaza – iskazu vidovnjaštva Zbilje. I tu nema iznimke: svejedno da li je riječ o Josipovim izvanrednim grafikama (mapa serigrafija s predgovorom Vladimira Malekovića, sitotisku “Prsten od zmije”, ili o seriji u suhoj igli, bakropisu, iz 1986.), ili crtežima – otkrićima: ugljenom, kombiniranom tehnikom, akvarelima (tj. u slikama na papiru), i – naravno – slikama na staklu.

Ipak, riječ je o toku kojeg Zbilja i nadalje samo bogati i koji, zato, i nadalje traži svoje majstorsko, svoje imaginantno i svoje ispovjedno vrijeme. A, ono je i ovo od jučer i ovo od danas, i te uvijek ono intimno nemilosrdno (i u dobrotama). Razlistano je već i u ovim još i nedovršenim i još nezapočetim zapisima nemira. Nemira bez predaha sudbinski zasnovanog i zaduženog zvanim i odabranim životom. Životom samo kao slikarstvom, i slikarstvom samo kao životom. Životom zatravljenog umjetnika, Životom = Djelom kao osobitim prokletstvom, kako je o sebi, i sebi sličnima, govorio Thomas Mann.

Vlado Bužančić
(Iz predgovora u katalogu izložbe u Muzeju revolucije naroda Hrvatske, u Zagrebu, i Umjetničkome paviljonu “Juraj Šporer”, u Opatiji, 1986.)

Josip Generalić rođen je 19. veljače 1936. u Hlebinama. Završio učiteljsku školu (Koprivnica, Križevci), diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Bio je učitelj i nastavnik u Virju, Hlebinama i Zagrebu. Nastanjuje se u Zagrebu 1960. Prvi put izlaže od 1954. u Križevcima (Dom JNA) sa OKLJD-om “Vladimir Nazor”. Prvi put samostalno izlaže 1959. godine u Koprivnici (Muzej grada Koprivnice). Prva monografija o Josipu Generaliću izišla je 1972. u Zagrebu. Autori su: Mario de Micheli, Josip Depolo, dr. Boris Kelemen i Anatole Jakovsky. Knjigu je izdao “Spektar”. Godine 1984. objelodanjuje mapu serigrafija “Prsten od zmije” s predgovorom Vladimira Malekovića (izdavač: LIKUM, Zagreb). Na III bijenalu jugoslavenske naivne umjetnosti u Svetozarevu dobiva Veliku nagradu bijenala, 1985, a ove godine sudjeluje na jubilarnom, X. saboru izvornih umjetnika Jugoslavije u Zlataru. Izlagao je širom svijeta. Sudjelovao je na više od 900 skupnih, otvorio je vise od 100 samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Izložba u Galeriji »Dubrava« već mu je 110. samostalna priredba. Njegova djela se nalaze u mnogim galerijama i muzejima: u Muzeju Henrija Rousseaua u Lavalu, u Muzeju međunarodne naivne umjetnosti Anatola Jakovskog u Nici, u Muzeju naivne umjetnosti Maxa Fournyja u Parizu, u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu, i drugdje, te u privatnim zbirkama. Radovi su mu reproducirani u mnogim monografijama, enciklopedijama i leksikonima jugoslavenske i svjetske naive. Živi i radi u Zagrebu.

Katalog:
1. – 29. Grafički listovi, 1984., 1985. i 1986; serigrafije, akvarelirane serigrafije; bakropisi, akvarelirani bakropisi, mapa Prsten od zmije

(iz knjige dojmova)