IZRAŽAJ NAIVNIH

10. 2. – 27. 2. 1986.
 

JERKO BIŠKO 

Iz ciklusa Mali pejzaž i Pejzaž

Izvorno stvaralaštvo Jerka Biška

Upravo se navršava petnaest godina od prve samostalne izložbe Jerka Biška u Zagrebu (1971.) i od tada on je stalno prisutan na izložbama slikara samouka širom naše zemlje a i u inozemstvu. Svojim suptilnim, originalnim i imaginativnim pejzažima uključio se u suvremeno slikarsko stvaralaštvo upravo u razdoblju koje je, zahvaljujući i spoznajama likovne kritike i teorije, omogućilo da izvorni umjetnici iz svojih suženih prostora djelovanja prijeđu slavodobitno na domaću i međunarodnu likovnu scenu. Na općem planu slikarskog stvaralaštva univerzalna morfologija bila je razbijena i postala je sociološki i psihološki neodrživa, dok su očita fragmentacija i labilnost slike svijeta omogućile afirmaciju i konstatiranje naivnog poimanja kao posebnog strujanja unutar suvremene umjetničke prakse. U tom je kontekstu i izvorna stilistika Jerka Biška prihvaćena s naglašenom blagonaklonošću kritike, što dokazuje da je senzibilnost društvenog ambijenta dozrela do stupnja s kojeg se opus Biškovih imaginarnih i poetičnih pejzažnih vizija vrednovao kao jedna od vitalnih komponenata modernog likovnog života. Poznati i vrlo kritični Radoslav Putar priznaje našem umjetniku da je njegov rad značajan za našu sredinu i da mu moramo prilaziti pažljivo i s pogledom na cijeli horizont pitanja koja su tu prisutna… Bitan je njegov zaključak da će djelo Jerka Biška u budućnosti biti na jednakoj vagi s onih učenih slikara. Na ovoj izložbi slikar se odlučio da konfrontira tri relativno divergentne skupine radova, i to ne samo s oblikom na tehnološki postupak nego i na različite vidove građenja pejzažnih aluzija bez oslona na koji konkretni doživljaj prirode i na neposredno percipiranje i transformaciju objektivne realnosti, primjerice na devet crteža tušem iz 1985. godine i šest akvarela velikog formata. Crteži predstavljaju Biška kao fantasta sklonog utopističkim vizijama, simpatičnog čudaka koji prede finim linearnim tkivom, poput čipke ili veza, neke neobične, fantazmagoričke planinske krajolike u sugestivnom rasporedu dubinskih slojeva. U supstratu tih apstrahiranih, a dobrim dijelom i čisto apstraktnih struktura naslućujemo gorštačko-primorsku i jadransko-mediteransku podlogu, jer oblici jasno asociraju no planinske masive, slobodne plohe nizinskih predjela usječenih između njih i areale razlivenih voda. U zamagljenom zrcalu svijesti i sjecanja nataložile su se u djetinjstvu topografske struktura zavičaja, nejasno definirane ali zatravljujuće, pa ih imaginacija zrelog čovjeka, rekao bih urbaniziranog naivca izvlači iz tih ponora duha i pretače u slike autohtonom i osebujnom morfološkom strukturom stiliziranih i nazubljenih linija. uvijek u usporednim nizovima, ili, u slučaju spomenutih velikih slika u akvarelu, u plošnim partikulama boje (ovaj put vertikalno paralelnim), podsjećajući na tkivo mozaika. Kompozicijski sustav tih paralelnih zona lučnog oblika, ispunjenih izduženim mrljama boje, neodoljivo me podsjećaju na vijence duhanskih listova izloženih toplini sunčanog dana. Tako nam se izloženi dio opusa Jerka Biška pričinja kao sentimentalni romantizam u kojem jedna naivna svijest pokušava prizvati neka zaboravljena sjećanja uzdižući svoju regresivnu, ili bolje reci nostalgičnu projekciju do statusa individualiziranog oblikovnog postupka, Na ovim i na ranijim slikama Jerka Biška pejzaž je reduciran na golu topografsku konfiguraciju tla bez elemenata naracije, bez anegdote, bez ljudskog lika, bez stabala i raslinja, bez elemenata stvarnog života. To dakle nije svakidašnjica, niti se slikareva misao odvija u njoj. Njegove invencije i likovne predodžbe niču u vlastitom svijetu samotarstva (možda i otuđenosti), čežnje za daljinama, maštanju o gradnji prostranstva, svečane pozornice priroda na kojoj se još nije pojavio ni život ni čovjek sam. Takvi kosmički krajolici, oplemenjeni samo bojom i atmosferskim ugođajem, pružaju mogućnost neiscrpnog variranja motiva i kompozicijskih struktura, što bi moglo predstavljati potencijalnu opasnost zapadanja u maniristički shematizam.

Nove perspektive nagovještava, međutim šesnaest minijaturistički interpretiranih vizura približne prepoznatljivih kompleksnih sadržaja okoliša u kojem čovjek prebiva i živi, kultivirajući po vlastitoj želji topografsku reljefnost tla. Ovim ciklusom Biško je potvrdio da napreduje u svom majstorstvu da slikajući razmišlja i komibinira, da gradi i usavršava nove linearne, plastične i dubinske odnose iskorištavajući svoje petnaestogodišnje iskustvo za dublju problematizaciju svoje opsesije prema holueinantnim i maštom kreiranim pejzažnim prospektima. Očito je umjetnik nagonski naslutio dotrajalost vlastitih starih prototipa i opasnost njihova pretvaranja u stereotipe. Uz to je, nesumnjivo, osjetio i opću klimu vraćanja slikarstva novoj slici, zapravo duhu logičnijeg integriranja forme i sadržaja. Osjećamo da u ovom trenutku Biško zgušnjava rastere crteža, sve više mjesto prepusta slikovnim površinama, osvježuje i pojačava kromatizam motiva i stremi tvarnijoj prirodi. Smanjivanjem formata oslikane površine došlo je do sažimanja invencije, do monumentalizacije kompozicijskih struktura kao cjeline i do izrazitije prisutnosti likovne naracije. Prototip idioma oblikovanja postupno prerasta u prirodniju sugestiju perspektivnog produbljavanja motiva, analitčinijeg strukturiranja površina i funkcionalnog uvođenja aluzivnih naznaka raslinja i prirodnih sadržaja krajolika kao elemenata ambijentalne karakterizacije. Još uvijek ovo slikarstvo imaginarnih pejzaža ne omogućuje vrednovanje prema motivskoj širini, ali je očita likovna vrijednost ovog ciklusa slika u visokom stupnju unutrašnje koherencije motiva. Novo ikonološko i stilsko usmjerenje Jerka Biška predstavlja nesumnjivo pozitivnu inovaciju u okviru vlastitih izražajnih mogućnosti i duhovne strukture koja determinira njegovu vizualnu imaginaciju. Radi se ne samo o pomaku nego o izrazitom rastvaranju i napredovanju.

Vinko Zlamalik

 

Crtač pejzažnoga pletiva

Evo, napokon, Jerka Biška kao crtača nekoga pejzažnog pletiva – samosvojne niske linija koja sredozemni okoliš crljenice, kamenjara, makije i mora pretvara u arabesku ruralne jednostavnosti i naivne maste. Pri tome je važno napomenuti da je ovaj hercegovački autodidakt nepatvorene poezije, koja se hrani priprostim srcem i nostalgičnim prikazivanjem slike zavičaja, prispio do crteža obrnutim redom. Najprije je slikao uljem, potom je otkrio akvarel, nastavio je pastelom, a završio na peru (rapidografu). Kao da je sve to vrijeme nagonski težio ka strukturalnoj osnovi krajolika – upravo je tako postupno razgrađivao prvotnu kompaktnu sliku neobičnih traka oranica i opisnosti ambijenta. Sada je Biško efektno zaokružio dojam o svojoj umjetnosti. On nam već ne govori samo o licu mediteranskoga krajobraza, nego i o njegovoj biti, zapretenoj u shemi konstitutivnih crta.

Josip Škunca

Jerko Biško rođen je 5. srpnja 1937. godine u Čitluku kraj Posušja. lzlaže od 1971. godine. Samouk. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Član je Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske. Djeluje kao profesionalni slikar.

Samostalne izložbe:
1971. Zagreb, Salon TD Gornji Grad
1975. Zagreb, Klub samoupravljača
1975. Beograd, Galerija RU Đuro Salaj
1981. Zagreb, Galerija Dubrava (s Mirkom Borščak)
1982. Primošten, Hotel Slava
1984. Zagreb, Galerija Lorščak
1984. Karlovac, Galerija ZILIK
1985. Zagreb, Galerija Ravnice
1985. Krapinske Toplice, Galerija Zlatko Baloković
1985. Varaždinske Toplice, Zavičajni muzej Varaždinske Toplice
1986. Zagreb, Galerija Dubrava (s Marijom Hegedušić-Radoš)

Katalog:
1. – 16. Iz ciklusa Mali pejzaž, 1986., tuš/pero, 15×20 cm
17. – 28. Iz ciklusa Pejzaš, 1986., akvarel, 50×70 cm

 

MARIJA RADOŠ-HEGEDUŠIĆ

Ulja na staklu

Tragom hlebinske škole

Ponikla u srcu hlebinske škole, okružena neodoljivim zračenjem Ivana Generalića i drugih stvaralaca iz užega l šireg miljea podravskog bazena oko glasovitih Hlebina, Marija Radoš-Hegedušić jednostavno je jednoga dana – kada su joj to, po vlastitim riječima, dozvolile životne prilike – počela slikati. Naravski, uljenim bojama na pozadini stakla i u maniri spomenute škole. Zbilo se to potkraj šezdesetih godina, i poetikom sedamdesetih, kada je naša naiva nezadrživo prodrla u svijet, a ljudi su govorili: gle, jugoslavensko čudo. Marija je postala jedna od onih, koji su ovjekovječili ljepotu seoske običnosti i kraja, progovorivši o istinama velike realnosti šarmom predontološke spoznaje — na način, do tada nezabilježen, osebujno kultivirane slike tragom Generalića starijeg. Uklopila se je u školu prirodno i lako, našavši svoje mjesto medu sebi sličnima.

Josip Škunca

Marija Radoš-Hegedušić rođena je u Hlebinama 1922. godine. Završila je pučku školu. Slika od 1969. godine. Samouk. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Član je Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske.

Samostalne izložbe:
1973. Zagreb, Društveni centar žena
1974. Zagreb, Klub samoupravljača
1974. Hilden, Naiv art saloon (s Ivkom Matina-Marinković)
1978. Komiža, Galerija Đuro Tiljak
1978. Forte dei marni, Centro artistico cultulare „Urania“
1979. Milano, Centro artistico culturale ,,Uraniadue“
1980. Eugene (Oregon), Gallery Hours
1985. Zagreb, Galerija Dubrava (s Jerkom Biškom)

Katalog:
1. Goričke kleti, 1981., ulje/staklo, 50×40 cm
2. Polazak k polnoćki, 1984., ulje/staklo, 38×30 cm
3. Zima u selu, 1984., ulje/staklo, 30×32 cm
4. Dogovaranje, 1984., ulje/staklo, 30×22 cm
5. Moj klematis, 1984., ulje/staklo, 38×28 cm
6. Proljeće, 1985., ulje/staklo, 40×30 cm
7. Ljeto, 1984., ulje/staklo, 40×30 cm
8. Jesen, 1984., ulje/staklo, 40×30 cm
9. Zima, 1984., ulje/staklo, 40×30 cm
10. Dvorište u zimi, 1985., ulje/staklo, 40×30 cm
11. Zimski pejzaž, 1985., ulje/staklo, 30×22 cm
12. Hibiscus, 1985., ulje/staklo, 30×22 cm
13. Šareno cvijeće, 1985., ulje/staklo, 30×22 cm
14. Gorički bogec, 1985., ulje/staklo, 50×40 cm


(iz knjige dojmova)

Skip to content