PETRA LIDIA ŠEVELJEVIĆ

A ZOO – 8. 2. – 25. 2. 2010. 

PASTORALA DŽUNGLE

“Dok slikam, malo je misli, samo je neka ufuranost kako da maksimalno zanimljivo i meni prihvatljivo iskreiram kompoziciju, smještaj moti va, kombiniranje boja, intenzitet osjećaja i veselja koji mi se prepliću dok realiziram svoju ideju.“ Objašnjenje zvuči zabrinjavajuće jednostavno, lako i bezbrižno, zar ne? Pod pretpostavkom da je takva definicija umjetnosti danas moguća odnosno smislena – za pozavidjeti. Na slikama Petre Lidije Ševeljević sve je nošeno tom lakoćom: boje se u njih utječu poput rijeka u korita, oblici obrazuju kao svijet pod vedrim nebom, planovi miješaju kao špilovi karata. Životinje kroz njih prolaze, u njima se susreću ili mimoilaze; vizure se otvaraju u letu; zbivanje prikazuje efemerno, kao da se u nj zapelo krajičkom oka, izvan fokusa.

Slika je, zapravo, rasterećena zadaće prikazivanja; premda se na njima sasvim očito nalaze prepoznatljivi sadržaji – životinje i pejzaž odnosno pastoralni prizori iz džungle, mimetička je funkcija slike sekundarna odnosno nevažna; dojam izvedbene i semantičke lakoće ne zasniva se na razini prikazivanja, već proizlazi iz rada kombinatorike; svi prikazani sadržaji ujedno su elementi koji se slobodno, o mimetičkoj funkciji neovisno, kombiniraju, kako u kontekstu pojedinačne slike, tako i u kontekstu niza odnosno ciklusa u cjelini. Točnije, integritet prikazanog neprestano se raslojava, cijepa na samostalne, fragmentarne uzorke podložne ponavljanju odnosno variranju. Boja napušta oblik ostavljajući siluetu samu ili se pak u nju nenadano, emancipirano vraća, ispunjavajući lik nekim neovisnim likovnim sadržajem; određeni ton iz jednog se oblika seli u drugi – s referentnog mjesta tigraste šare, premješta se, primjerice, na mjesto neba odnosno mora; ili se ton pak pojavljuje zrcalno: u simetričnoj kompoziciji plava dolazi na analogno mjesto ružičaste odnosno obratno. Ponovljivost elemenata, dakako, uspostavlja se i na razini čitavog ciklusa odnosno niza; od slike do slike sastavni elementi pojedinačnog prikaza transformiraju se u ornamentalni, dekorativni friz koji nastaje kombinacijom i varijacijom repetitivnih sadržajnih jedinica i formalno-likovnih rješenja. Moment rastvaranja referencijalne funkcije slike događa se simultano s uspostavom ludičke, zapravo temeljno formalističke estetike, tako da gubitak mimetičkog uporišta ne uzrokuje osjećaj nelagode, već prpošnosti i oslobođenja. Upravo u tom obratu, dakako, počiva i konceptualni potencijal Petrine slikarske poetike; jer, napuštanje zadatka prikazivanja realnoga prostora ne vodi nigdje drugdje nego li zamišljanju mitskog, arhetipskog krajolika ugode, metaforičkog mjesta egzistencijalne lakoće. Petrina pastoralna džungla tek je kulturološki osuvremenjena manifestacija antičkog toposa locus amoenusa, koji je oduvijek imao i svoju egzotičnu varijantu. Slika prostranstva naseljenih divljim životinjama ni kada, dakako, nije slika realno postojećeg mjesta; ideja prirode i prirodnog okoliša kao stanja egzistencijalne lagode nužno dolazi u paru sa stanjem nelagode u kulturi odnosno nepo sredno ovisi o binarnoj opreci kulture i prirode u kojoj je svaka strana strukturalno ovisna o nasuprotnoj. Naglašeni izostanak bilo kakvih tragova potisnute nelagode, uključujući i nela godu u sustavu svijeta suvremene umjetnosti, umjetničku poziciju Petre Lidije Ševeljević obilježava kao upadljivo eskapističku. Potpuno okrenuta imaginarnom, bez ikakvih referencijalnih pretenzija na stvarnost odnosno svijet određen povijesnim ovdje i sada, bez ikakve želje za uspostavom kritičke svijesti kao dominantne zadaće umjetnosti danas, njena se pozicija može tumačiti ne samo simptomatičnom, nego, nehotično, čak subverzivnom. Uporno odbijanje ozbiljnosti u vlastitom umjetničkom izričaju, neskriveni infantilizam estetskog užitka, na jednoj univerzalnoj, vrlo općenitoj razini cirkusantski relativizira uporišta društvene moći s pozicija metafizičke vedrine odnosno bezbrižnosti lude na vješalima, namećući, makar neizravno, obvezu propitivanja modela društveno odgovornog ponašanja u umjetnosti danas.

Ivana Mance

Petra Lidia Ševeljević rođena je 1976. godine u Zagrebu. Godine 2000. diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Igora Rončevića. Kao stipendist boravila je u Budimpešti na Akademiji primijenjenih umjetnosti 1999. godine. Od 2007. godine polazi poslijediplomski studij slikarstva u Zagrebu, a mentor joj je prof. Igor Rončević. Izlagala je na 13 samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Djeluje u Zagrebu kao samostalni umjetnik i likovni animator.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić