MIRJANA VAJDIĆ

Topografsko-botaničke karte – 28. 2. – 17. 3. 2011. 

Topografsko-botaničke karte

Iako se u suvremenom hrvatskom slikarstvu u posljednjih nekoliko godina znakovit broj slikara mlađe i srednje generacije vratio temi kontinentalnog i mediteranskog pejzaža, veliki raspon stilskog određenja kretao se od povratka klasičnom (neo)realizmu i hiperrealizmu, do stilskih inačica proizašlih iz nasljeđa geometrijske i lirske apstrakcije, s cijelom skalom naglašavanja ili reduciranja ekspresivnih elemenata – od geste do kolorita. Malo je, međutim, slikara pejzaž interpretiralo iz ptičje perspektive, a nitko do sada nije eksperimentirao s tako specifičnim stilskim amalgamom poput slikarice Mirjane Vajdić.

Njezini pejzaži, doživljeni na čestim planinarenjima po slovenskim Alpama u različito doba godine, više podsjećaju na originalne topografske karte, s precizno označenim slojevima terena, jezerima, rijekama, pašnjacima i planinarskim putevima. Na prvi pogled potpuno impersonalni, bez lako odgonetljiva emotivnog uživljavanja autorice, alpski pejzaži asociraju nas čak na odjek tradicije post-slikarske apstrakcije, gdje se nakon dugotrajnog iscrpljivanja u maniri apstraktnog i postapstraktnog ekspresionizma, umjetnici vraćaju vizualno i emotivno utišanom, odnosno, emotivno prisebnijem slikarstvu. Pejzaži Mirajne Vajdić u tom smislu više se bave delikatnim mijenama sunca i svjetla na određenim dijelovima alpskog (triglavskog) pejzaža i tek se kroz lagane mijene kolorita i svjetla na stijenama, raslinju i vodi, može zapaziti autoričina emotivna involviranost. Iluzija dubine na slikama postignuta je pomnim kombiniranjem svijetlih i tamnih dijelova pejzaža, raspodjelom koja ujedno tvori kompozicijski okvir slike, ali i važne točke koje kompozicijski drže sve energetske silnice polja slike u vizualnoj ravnoteži. Tek detaljnijim promatranjem ovih pejzaža prepoznat ćemo kako se slikarica upustila u inventivno kombiniranje, povezivanje i suprotstavljanje konkavnih i konveksnih, ovalnih, okruglih i vijugavih oblika prirode na sasvim osobit način, koji će kod promatrača dovesti u pitanje stupanj egzaktnog prijenosa viđene i proživljene prirode, bez obzira što je autorica mnoge dijelove planinskog pejzaža fotografski memorirala. Upravo taj element kreativne slobode i delikatna kombiniranja svijetlih i tamnih, velikih i malih masa na slici, odnosno elemenata kompozicije, daje ovom slikarstvu nužnu dimenziju umjetničke spontanosti i kombinatorike, razigranosti i varijabilnosti koja nepredvidljivo i intrigirajuće vodi pogled promatrača po slici. Uostalom, nakon ove osebujne faze u slikarskom prenošenju pajzaža, za Mirajnu Vajdić sve su mogućnosti otvorene – i ponovni povratak pejzažu magičnog realizma, kao i skok u polje totalne kolorističke apstrakcije.

Iva Körbler

Godine 1798., mladi William Wordsworth prohodao je dolinom Wye u Walesu i, suočivši se sa silama prirode, doživio stanje transcendencije. U tome trenutku rođen je meditativni izraz koji će trajno prožeti njegovu poeziju. Dvjestotinjak godina kasnije, tijekom trodnevnog pješačenja Julijskim Alpama, Mirjana Vajdić doživljava istovjetan preobražaj, nakon kojeg stvara slikarski ciklus topografsko-botaničkih karata. U zapisu o tome iskustvu, ona spominje doživljaj duhovnog pročišćenja koje nastupa uslijed zaborava gradske sredine, poznatih joj ljudi i vlastite uloge. Nadilaženjem osobnog, napušta se i uobičajeni kut gledanja: život se motri iz zračne perspektive, a čovjek sam sebi postaje tek »crvena stanica« koja se kreće. Upotreba zemljovida s upisanom izohipsom kao formalnog ishodišta pejzaža, jasan je iskaz žudnje za općom istinom, pored koje se odričemo uvjerenja da je naš život mjera svih stvari.

U suvremenom društvu umjetnik je svojevrsni šaman. Opisujući čin slikanja, Mirjana Vajdić spominje povratak proživljene tjelesne senzacije: pod stopala vraća mekoću trave, u dlanove vlažan strah. Slično je iskustvo morao prolaziti i slikar dordonjskih i kantabrijskih spilja kada je obnavljao svoje sjećanje. Stoga se moderna tragačica s pravom pita ne uspostavlja li svojim činima sponu s dalekim pretcima.

Iako se služi tradicionalnom likovnom tehnikom, Mirjana Vajdić metodološki pripada skupini walking umjetnika, poput Richarda Longa i Hamisha Fultona. Fultonovo trodnevno pješačenje škotskom vrleti Ben Arkle i Longovo markiranje nepalske putanje kamenjem u svojoj su biti srodni umjetničkom svjetonazoru Vajdićeve. Kročenje krajolikom u konačnici postaje sredstvo transcendencije, a njegovo predočavanje u galerijskom prostoru samo je inkarniranje je proživljenog iskustva. Za razliku od britanskih umjetnika koji koriste tekst i fotografiju kao sredstva dokumentiranja svojih akcija, Mirjana Vajdić posegnula je za inačicom trećeg oruđa land art-a: zemljopisnom kartom, nastojeći predočiti, parafrazirat ću Fultona, magični hod, hod preobražaja.

U ljeto 1798., neumorni hodač Wordsworth je uslijed svojeg prolaska velškom dolinom zapisao: … jer (Priroda) zna poučit / Um što u nama skrit je, zna ozarit / Ljepotom ga i mirom, i nahranit / Mislima vrlim, pa ni zao jezik, / Brz sud, ni podsmjeh ljudi sebičnih, / Ni pozdravi bez blagosti, ni svi / Susreti mučni svagdašnjeg života, / Neće nas svladat ili nam pomutit / Vjeru da sve što vidimo puno / Blagoslova je.1

Motus vita est. Natura est deus in rebus.

Leila Mehulić

Popis izloženih radova:
1. Karta No. 1, 2010., akril/platno, 80×100 cm
2. Karta No. 2, 2008., akril/platno, 80×120 cm
3. Karta No. 3, 2009., akril/platno, 80×120 cm
4. Karta No. 4, 2008., akril/platno, 80×120 cm
5. Karta No.5, 2008., akril/platno, 80×120 cm
6. Karta No. 6, 2010., akril/platno, 80×120 cm
7. Karta No. 7, 2008., akril/platno, 80×120 cm
8. Karta No. 8, 2008., akril/platno, 80×120 cm
9. Karta No. 9, 2009., akril/platno, 80×120 cm
10. Karta No. 10, 2009., akril/platno, 80×100 cm
11. Karta No. 11, 2009., akril/platno, 80×120 cm
12. Karta No. 12, 2009., akril/platno, 80×100 cm
13. Karta No. 13, 2009., akril/platno, 80×120 cm
14. Karta No. 14, 2009., akril/platno, 80×120 cm
15. Karta No. 15, 2009., akril/platno, 80×120 cm
16. Karta No. 16, 2010., akril/platno, 80×120 cm
17. Karta No. 17, 2010., akril/platno, 80×120 cm

Mirjana Vajdić rođena je 1958. godine u Zagrebu, gdje je završila srednju Arhitektonsku školu i Višu građevinsku školu. Crta i slika u doba školovanja kao i u doba desetogodišnjeg rada u arhitektonskom birou. Skupno počinje izlagati 1985., a samostalno od 1989. godine. Od 1991. godine slikarstvo je njezina glavna preokupacija. Sudjelovala je na brojnim kolonijama i skupnim izložbama humanitarnog karaktera. Njena djela nalaze se u privatnim zbirkama u Njemačkoj i Americi.

Samostalne izložbe:
1989. Galerija Kemikalija, Zagreb
1990. Kafe galerija Mrkva, Zagreb
1991. Palainovka, Zagreb
1994. Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb
1994. Galerija Ina, Zagreb
1995. Galerija Chromos, Zagreb
1996. Galerija Brodarski institut, Zagreb
1997. Domovinski muzej u vjetrenjači, Esens, Njemačka
1997. Dvorac Sielhof Neuharilingersiel, Njemačka
2002. Europski dom, Zagreb
2006. Galerija Kristofor Stanković, Zagreb
2007. Knjižnica August Cesarec, Zagreb
2011. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

fotografije s otvorenja izložbe