MARIO ČAUŠIĆ

Spacemaker – 29. 9. – 16. 10. 2008.

MOGUĆNOSTI PROSTORA

Područje koje je Mario Čaušić, nakon kraćeg razdoblja propitivanja, odabrao kao polje interesa svojih umjetničkih istraživanja jest, i prema njegovu vlastitu priznanju, usko vezano uz prostor. Bilo da se radi o video radu, koji u, gotovo, nadrealističkom prizvuku kadrira autorov lik u gradskim vizurama, s ogledalom na mjestu lica, u kojem se zrcali izdvojeni urbani prizor istog mjesta, ali promatran iz drugog kuta (Observing the City, 2004.), bilo da se radi o angažiranom pristupu koji propituje problem suvremene urbanizacije na specifičan visokoestetiziran način, pri čemu se opet radi o bizarnom, ali učinkovitom spoju angažiranosti i estetizacije, (videoanimacija Izgubljeno, 2006.) ili da pomicanjem i proširivanjem granica shvaćanja grafičkog medija parodira i smišljeno izvrće konstruktivističku ideju, namjerno nesavršeno izvedene i štoviše iracionalno pomaknute, koncepcije mreže i rešetke. U potonjem slučaju dodatno, kao dio promišljene strategije, zbunjuje promatrača kada linije koje bi trebale činiti doslovno oprostorenu rešetku nisu tehnički pregledne i shvatljive, već su izvedene iz širokih pojaseva, iscrtanih “ekspresionističkim” crno-bijelim kovitlacima. Organičnost njihova crteža “tuče” se s geometrijskom idejom rešetke (koja je ključni dio njezine strukture), uz, dodatni, uvijek intrigantan, eliptičan izraz, čija je zadaća da tek nagovijesti ekspanziju bez kraja (Prostor, 2007.). Ta ista rešetka ponekad se poigrava jasnije figurativnim asocijacijama kao u radu Babel, 2007., kojem je autor, štoviše, dao naziv izrazito nabijen simboličkim značenjem i koji je jedan od njegovih radova s naglašenijom narativnom komponentom. Prostorna instalacija rađena u tehnici visokog tiska u mediapanu na prozirnici, piranezijevski se poigrava “izvitoperenim” prostorom arhitekture, koja u ovom slučaju prikladno za motiv uzima modernu ikonografiju nebodera s neonskim reklamama na vrhu zgrade. Dvije identične okomice nebodera, dobivene inverzijom zrcaljenja, spojene su pod kutom prema unutra. Na taj se način “plašt” zgrade iracionalno udvostručuje i razvija, umjesto da zatvara volumen. Dodatno zbunjuje činjenica negacije i miješanja tradicionalnih grana likovne umjetnosti: ovdje imamo osjećaj da smo se našli pred (predimenzioniranim) grafičkim listom, skulpturom (koju treba obići sa svih strana) i virtualnim prostorom kakve računalne 3D simulacije – sve u jednom. Maniristički momenti izokrenutih odraza, korištenja ideje ogledala, sklonosti k neočekivanim iznenađenjima koja potiču mogućnost maštanja te poigravanja prividima i oprekom virtualno-stvarno (koja u suvremenoj tehnološkoj eri poprima novi naglasak) inače su bliski afinitetima Marija Čaušića te ga smještaju u suvremeni postmoderni kontekst. To je ujedno i osnova za tumačenje i shvaćanje njegova umjetničkog istraživanja, u kojem dvojnost apstrakcija-figuracija te sporadično rabljenje likovno tradicionalne tematike (veduta, arhitektura, interijer) ili pak priklanjanje ironiziranju konstruktivističkog naslijeđa moderne služe tek kao sredstva za provođenje prethodno opisanih istraživanja te ih autor odabire na, gotovo, podsvjesni i automatski poticaj. Pri tome, sam postav izložbe u prostoru galerije kod njega uvijek igra ključnu ulogu te je i ona, kao konačna cjelina, poseban autorski rad.

Na najnovijoj zagrebačkoj izložbi Mario Čaušić predstavlja izbor novih radova. Ono što je za njih, kao cjelinu, zanimljivo primijetiti jest sljedeće: da se ovdje radi o, znakovito za umjetnika, prostornim istraživanjima, da imaju nazive koji ih tumače (ovdje je važno uočiti i autorovu sklonost ka igri s riječima) te da su često osmišljeni u serijama i varijacijama kroz koje propituju ideju mijene te nastajanja i nestajanja (ovisno s koje strane seriju iščitavamo). Radovi In i Out te Spacemaker 1 pripadaju ovoj posljednjoj kategoriji. Umjetnik istu matricu rezbari do neraspoznavanja. Na taj način, dodavanjem reljefa (Mario Čaušić), on “zamućuje” prizor, kao na ekranu čija se slika kvari, ili se pak ona razbistrava odaberemo li krenuti, za zapadnu kulturu nekonvencionalno, s desna na lijevo. Autor ovaj izbor ostavlja slobodnim. Također, ne možemo se ne prisjetiti impresionističkih “serijskih” prikaza istog motiva pri različitim osvjetljenjima. Postupak nije identičan niti identično motiviran, ali naslućuje se postmoderno variranje odjeka (moderno) klasičnih uzora. Uočljivo je i parodiranje “intimističkih” tema interijera i dražesne kućice u eksterijeru. Spacemaker 2 je prostorna instalacija izrađena od paralelnih valovitih perforacija koje se spuštaju iz gornjeg lijevog prema donjem desnom kutu površine. Kvadratna ploha bijelog papira je kroz dvije središnje četvrtine razbijena pravokutnim, horizontalno položenim, sivim poljem. Smišljena da slobodno stoji u prostoru, potiče razmišljanja o mijenama oblika kroz prostorno i vremensko kretanje, viđenih kroz koprenu, koja zamućuje jasan i objektivan pogled te proizvodi zabune i kriva iščitavanja. Rad Dang koristi multiplikaciju kao specifičnu karakteristiku grafičkog medija kako bi promijenio ili bolje reći deformirao virtualni prostor na grafičkom listu (Mario Čaušić). Autor je izrezao više istih otisaka jedne grafike u tanke trake te ih ponovno spojio u jedan novi prostor i razvukao grafiku od približno 50 cm na dužinu od 500 cm. Rad je dodatno definiran specifičnim postavom, koji naglašava prostornost te su autoru na njemu naročito zanimljivi efekti svjetlosti, jer stvaraju specifične teksture i, svojevrsnu, opartističku kvalitetu cjeline (rezanim trakama grafike autor se već ranije poslužio, iako s drugačijim ishodom, u radu Dimenzija, 2007.). Naziv rada Dang želi evocirati zvuk (sam rad se, osim toga, asocijativno može iščitati i kao grafički prikaz kvalitete zvuka) te operira na području sinestezijskog prizivanja “slušanja umjetnine”. Bi_lbo_rd varira isti motiv na dva načina. Identična apstraktna konstrukcija, prošarana okomitim rezbarenjem, u kružnom polju na prvom je dijelu rada horizontalno podijeljena na gornji dio u slijepom tisku (teže čitljiv) i donji u visokom (jasno vidljiv), dok je u drugom ova podjela načinjena po vertikali. Prema riječima Marija Čaušića, dijelovi koji su rađeni u slijepom tisku iz veće udaljenosti postaju nečitki i samim tim gotovo nepostojeći, odnosno nepripadajući ostatku rada. Dok su dijelovi otisnuti u visokom tisku jasni. Rad zapravo nije prikazan u “jasnom” obliku u cijelosti, već parcijalno, ali ipak dovoljno da stvori potpunu mentalnu sliku prostora kod promatrača. Isti postupak primjenjuje i u nazivu rada, gdje izostavljanjem pojedinih slova, promatrač osjeća unutarnji imperativ da svojim vlastitim mentalnim naporom složi lingvističku i smislenu cjelinu, kao što je u navedenom likovnom primjeru morao složiti vizualnu, mentalnim popunjavanjem na osnovi nagovještaja. Na taj način rad propituje psihološko-fiziološke procese ljudske percepcije.

Imajući na umu koncepciju ove izložbe i autorovu umjetničku motivaciju te specifičan pristup njezinoj razradi, gotovo da bismo čitav njegov dosadašnji opus mogli promatrati kao svojevrsnu seriju u kojoj variranjem pristupa problematizira istu ili sličnu, prethodno pojašnjenu, problematiku.

Ivana Rončević

Mario Čaušić rođen je 1972. godine u Osijeku. Godine 2001. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, u klasi profesora Ante Kuduza. Radi kao asistent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Bavi se i multimedijalnim radom. Godine 2000. dobitnik je druge nagrade na IVth Student International Biennale u Skoplju. Iste godine dobio je Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2004. dobitnik je Nagrade Ex aequo na 19. slavonskom biennalu u Osijeku, a 2007. Nagrade UNICA na Festivalu jednominutnog filma u Požegi.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić