MIROSLAV ŠUTEJ
BLOW UP – 3. 2. – 28. 2. 2004.
Šutejev „Blow up“
„Budući da crtež kao namjera ne pozna kraj, a kao tvar mora ostati blizak zbilji, on svoja izražajna sredstva improvizira prema potrebi“, zaključuje Jean Clair. Ovom će iznimno zanimljivom opservacijom o klasičnoj likovnoj tehnici, zagovarajući i pomičući ju, ujedno i precizirati njene osobine i funkcionalnost, te ukazati na prirodu i razine značenjskih „polja“ crteža.
Francuski teoretičar posebno će naglasiti i vrste govora kojima se crtež služi, napose onaj o „napipavanju“ kao jednom od karakterističnijih, koji „…uvijek dodiruje neobrađeno tlo“. Taj neposredni dodir sa zbiljom, s vidljivim (ali i s doživljajnim!) svijetom što ga okružuje – zapravo sve što vidi! – upravo će u crtežu umjetnik ostvariti kao najneposredniji dodir.
Pred crtežima Miroslava Šuteja ove se napomene nameću kao nužne i poticajne u interpretaciji njegova golema opusa, u kojemu pojedini mu crteži imaju antologijsku vrijednost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Spomenuti tek jedan ili dva, kao u ovoj prigodi, znači otvoriti veliku temu o Šutejevu plodnom stvaralačkom djelu.
No, pred nama su dva rada napravljena prema crtežima iz Šutejevih studentskih dana. Naime, tehnikom povećavanja prenio je u drugi medij crteže datirane u 1957. godinu.
Crtežima, međutim nije zajednička samo godina i crtačeva ruka koja već tada fascinira iznimnim umijećem i vještinom, već ih povezuje i motiv. Na jednom je crtežu glava dječaka, a na drugom ženska glava, oba rađena istim materijalom – prešanim ugljenom. Iz tih crteža rađenih mladom rukom studenata na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu emanira snažna kompozicija koncipirana na čvrstom i klasičnom „rimovanju“ svijetla i sjene. U tom dijalogu crnoga i bijeloga ovi crteži govore onom iskonskom snagom duha koja im i daje neposrednost, prirodnost i elementarnost izraza o kojoj je govorio citirani teoretičar. Iz crne plohe, čvrsto i sigurno, svjetlom modelira glave dječaka i žene u snažne forme. Zašto Šutej, pitamo se, nakon toliko desetljeća uzima ta dva crteža i hoće ih prenijeti u drugi medij povećavajući ih? Nedvojbeno je riječ o decidiranom autorovu izboru koji, rabeći postupak poznat u fotografiji, sada ih nastoji promijeniti uvećavanjem. Koristeći proces povećavanja, autor je htio vidjeti isti crtež u drugom mediju ne mijenjajući ga i ne intervenirajući u njemu drukčije osim dimenzijama.
Je li procesom povećanja prenio isti crtež ili je drugim, dakako većim mjerama, isto postalo drugačije i novo? Prenoseći crteže iz 1957. godine u drugi medij 2004. godine postupkom i tehnikom posve drugačijom nastoji promisliti njihovu vrijednost. Dok je u ranim crtežima izravni i neposredni dodir s materijalima i crtačevom rukom, sada se, upravo ta izvornost i autentičnost crteža ne dira, već se autentičnost ostavlja i provjerava u drugom mediju., koji nema dodirnih točaka s onim prvotnim i izvornim. Uvečavajući crteže u drugom mediju autor je htio i sugerirati drugačiji pristup svojim starim crtežima. Komentirajući ih u procesu povećavanja izdvojio je i apostrofirao među tolikim crtežima. Njegov izbor nije slučajan, a namjera mu je promišljena i cilja najviše na drugačije sagledavanje i novi pristup starim crtežima. I, dakako, stara, a evo, uvijek nova, uvijek iz početka, „studentska“ radoznalost Šutejeva duha koja je njegovo stvaralaštvo tako snažno odredila i određuje.
I ovim, novim postupkom povećavanja starih crteža u novom i drugačijem mediju, izazov je kojega je Šutej morao istraživati. Uvećavanje crteža ponukalo nas je na pitanje: što se promijenilo? Uvećan je i promijenjen crtež ili medij!? Postavljajući nam ova pitanja, Šutej je ponudio i odgovore.
Milan Bešlić
Miroslav Šutej rođen je 29. travnja 1936. u Dugoj Reci. Školovanje je počeo na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti nastavivši ga na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao u grafičkoj klasi profesora Marija Detonija 1961. godine. Bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića (1961.-1963.), a kao stipendist francuske vlade boravio je 1964./65. u Parizu. Samostalno izlaže od godine 1962. godine priredio je oko 150 samostalnih izložaba (Zagreb, Genova, Lausanne, Venecija, Bremen, Krakow, Haarlem, Split, Bologna, New York, Nahau, Trento, Soest, Dubrovnik, Ljubljana, Köln, Liege, Badenbei, Wien, Precaen, Wildeshausen, Beograd, Hag, Gelsenkirche, Pariz, Rijeka, Helsinki, Madrid, Moskva, Nyon, Berlin, Vicenza, Sarajevo, Bruxelles, Shanghai, Skoplje, Rotterdam, Kreuzlingen, Šibenik, Klagenfurt, Mestre itd.). Na skupnim izložbama sudjeluje od 1960. godine. Od 1963. sudjeluje na međunarodnim grafičkim biennalima u Ljubljana, Tokiju, Krakowu, Bradfordu, Mulhousu, Frechenu, Grenchenu, Liégeu, Vancouveru. Godine 1963. sudjelovao na Biennalu mladih u Parizu, gdje je nagrađen I. nagradom za slikarstvo; potom je sudjelovao na međunarodnim biennalima: Venecija, Sao Paulo, Nürnberg, Rijeka, Aleksandrija te na triennalima crteža u Wraclawu i drugdje. lzlagao je e na vise od 900 izložaba naše umjetnosti u zemlji i inozemstvu te na mnogobrojnim skupinama međunarodnim tematskim, reprezentativnim i selektivnim izložbama u svijetu, a za svoj rad dobio je šezdesetak nagrada. Djela mu se nalaze u privatnim zbirkama, muzejima i galerijama u Europi, Americi i Aziji. Redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1990. izabran je za člana – suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
(iz knjige dojmova)
