MIROSLAV ŠUTEJ

BLOW UP – 3. 2. – 28. 2. 2004.

Šutejev „Blow up“

„Budući da crtež kao namjera ne pozna kraj, a kao tvar mora ostati blizak zbilji, on svoja izražajna sredstva improvizira prema potrebi“, zaključuje Jean Clair. Ovom će iznimno zanimljivom opservacijom o klasičnoj likovnoj tehnici, zagovarajući i pomičući ju, ujedno i precizirati njene osobine i funkcionalnost, te ukazati na prirodu i razine značenjskih „polja“ crteža.

Francuski teoretičar posebno će naglasiti i vrste govora kojima se crtež služi, napose onaj o „napipavanju“ kao jednom od karakterističnijih, koji „…uvijek dodiruje neobrađeno tlo“. Taj neposredni dodir sa zbiljom, s vidljivim (ali i s doživljajnim!) svijetom što ga okružuje – zapravo sve što vidi! – upravo će u crtežu umjetnik ostvariti kao najneposredniji dodir.

Pred crtežima Miroslava Šuteja ove se napomene nameću kao nužne i poticajne u interpretaciji njegova golema opusa, u kojemu pojedini mu crteži imaju antologijsku vrijednost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Spomenuti tek jedan ili dva, kao u ovoj prigodi, znači otvoriti veliku temu o Šutejevu plodnom stvaralačkom djelu.

No, pred nama su dva rada napravljena prema crtežima iz Šutejevih studentskih dana. Naime, tehnikom povećavanja prenio je u drugi medij crteže datirane u 1957. godinu.

Crtežima, međutim nije zajednička samo godina i crtačeva ruka koja već tada fascinira iznimnim umijećem i vještinom, već ih povezuje i motiv. Na jednom je crtežu glava dječaka, a na drugom ženska glava, oba rađena istim materijalom – prešanim ugljenom. Iz tih crteža rađenih mladom rukom studenata na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu emanira snažna kompozicija koncipirana na čvrstom i klasičnom „rimovanju“ svijetla i sjene. U tom dijalogu crnoga i bijeloga ovi crteži govore onom iskonskom snagom duha koja im i daje neposrednost, prirodnost i elementarnost izraza o kojoj je govorio citirani teoretičar. Iz crne plohe, čvrsto i sigurno, svjetlom modelira glave dječaka i žene u snažne forme. Zašto Šutej, pitamo se, nakon toliko desetljeća uzima ta dva crteža i hoće ih prenijeti u drugi medij povećavajući ih? Nedvojbeno je riječ o decidiranom autorovu izboru koji, rabeći postupak poznat u fotografiji, sada ih nastoji promijeniti uvećavanjem. Koristeći proces povećavanja, autor je htio vidjeti isti crtež u drugom mediju ne mijenjajući ga i ne intervenirajući u njemu drukčije osim dimenzijama.

Je li procesom povećanja prenio isti crtež ili je drugim, dakako većim mjerama, isto postalo drugačije i novo? Prenoseći crteže iz 1957. godine u drugi medij 2004. godine postupkom i tehnikom posve drugačijom nastoji promisliti njihovu vrijednost. Dok je u ranim crtežima izravni i neposredni dodir s materijalima i crtačevom rukom, sada se, upravo ta izvornost i autentičnost crteža ne dira, već se autentičnost ostavlja i provjerava u drugom mediju., koji nema dodirnih točaka s onim prvotnim i izvornim. Uvečavajući crteže u drugom mediju autor je htio i sugerirati drugačiji pristup svojim starim crtežima. Komentirajući ih u procesu povećavanja izdvojio je i apostrofirao među tolikim crtežima. Njegov izbor nije slučajan, a namjera mu je promišljena i cilja najviše na drugačije sagledavanje i novi pristup starim crtežima. I, dakako, stara, a evo, uvijek nova, uvijek iz početka, „studentska“ radoznalost Šutejeva duha koja je njegovo stvaralaštvo tako snažno odredila i određuje.

I ovim, novim postupkom povećavanja starih crteža u novom i drugačijem mediju, izazov je kojega je Šutej morao istraživati. Uvećavanje crteža ponukalo nas je na pitanje: što se promijenilo? Uvećan je i promijenjen crtež ili medij!? Postavljajući nam ova pitanja, Šutej je ponudio i odgovore.

Milan Bešlić       

Miroslav Šutej rođen je 29. travnja 1936. u Dugoj Reci. Školovanje je počeo na za­grebačkoj Školi primijenjene umjetnosti nastavivši ga na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao u grafičkoj klasi profesora Marija Detonija 1961. godine. Bio je suradnik Majstorske radioni­ce Krste Hegedušića (1961.-1963.), a kao stipendist francuske vlade boravio je 1964./65. u Parizu. Samostalno izlaže od godine 1962. godine prire­dio je oko 150 samostalnih izložaba (Za­greb, Genova, Lausanne, Venecija, Bre­men, Krakow, Haarlem, Split, Bologna, New York, Nahau, Trento, Soest, Dub­rovnik, Ljubljana, Köln, Liege, Badenbei, Wien, Precaen, Wildeshausen, Beograd, Hag, Gelsenkirche, Pariz, Rijeka, Helsin­ki, Madrid, Moskva, Nyon, Berlin, Vicen­za, Sarajevo, Bruxelles, Shanghai, Skoplje, Rotterdam, Kreuzlingen, Šibe­nik, Klagenfurt, Mestre itd.). Na skupnim izložbama sudjeluje od 1960. godine. Od 1963. sudjeluje na međuna­rodnim grafičkim biennalima u Ljubljana, Tokiju, Krakowu, Bradfordu, Mulhousu, Frechenu, Grenchenu, Liégeu, Vancou­veru. Godine 1963. sudjelovao na Bien­nalu mladih u Parizu, gdje je nagrađen I. nagradom za slikarstvo; potom je sudje­lovao na međunarodnim biennalima: Ve­necija, Sao Paulo, Nürnberg, Rijeka, Aleksandrija te na triennalima crteža u Wraclawu i drugdje. lzlagao je e na vise od 900 izložaba naše umjetnosti u zemlji i inozemstvu te na mnogobrojnim skupinama međunarodnim tematskim, reprezentativnim i selek­tivnim izložbama u svijetu, a za svoj rad dobio je šezdesetak nagrada. Djela mu se nalaze u privatnim zbirkama, muzejima i galerijama u Europi, Americi i Aziji. Redoviti je profesor na Akademiji li­kovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1990. izabran je za člana – suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnos­ti.


(iz knjige dojmova)

Skip to content