MIRJANA TOMAŠEVIĆ DANČEVIĆ

Kako nacrtati osjećaj? – 18. 10. – 5. 12. 2004.

Crtam svoj dnevnik
Biti tiha
Kako nacrtati osjećaj?
Kako ga pročitati?

 M.T.D., 20. listopada 2002.

Mirjanu Tomašević Dančević poznajemo kao osobu koja tragajući za osobnim iskazom neprekidno istražuje vještinu komunikacije i oslobođenje kreativnosti u polju vizualnog jezika i likovnog izražavanja. Dati od sebe sve što je moguće, pa i kada se to čini nemoguće, Mirjanin je credo. Danas pred nas podastire pitanje „Kako nacrtati osjećaj, kako ga ispisati i kako ga opisati?“. Zadatak nije lak; pitanje nije novo i zvuči lapidarno i skoro naivno. Čitava povijest ljudskog izražavanja upinje se pronaći način kako iskazati neiskazivo, a modeli su beskonačni; pretapaju se i traže u poetskim mimikrijama, konstrukcijama metaforama, filozofskim sustavima i znanosti. Mirjana je tražeći odgovor krenula najizravnijim putem; preusmjerila je pažnju prema vlastitoj osjećajnosti i osjetljivosti, uzletima i padovima, koji se u vremenskom tkanju nižu zatvarajući i rastvarajući obzorja, boju i dubinu raspoloženja.

Otvoreno i bez podešavanja vlastite slike, govoreći jezikom likovne supstancije, znakom svojega stanja i njegovim ispisom pretočenim u rije, ponudila nam je u oblik dnevnika ogledalo svojega emocionalnog lika. Beskompromisnim propitkivanjem vlastita bila ocrtala je projekt u kojemu je svoju osjetljivost izložila kao uzorak koji se, iz nadnevka u nadnevak, slijedeći ritam unutrašnjih pulsacija, pretvorio u ispis emocionalne empatije – poistovjećivanja osjećaja s njegovim piktogramom, rječitim odgovorom na postavljeno pitanje.

Mirjana u jesen 2002. počinje ispisivati/iscrtavati dnevnik u kojem se ne pita je li moguće „biti tiha i govoriti dalje“. Crta, a potom poetskim iskazom prvoga lica, svojevrsnim didaskalijama, jezgrovito ispisuje njegovu/svoju emocionalnu anamnezu. Ponekad je slijed, kako sama kaže, obrnut – slika se pomalja iz riječju ispisanoga doživljaja stanja – a ponekad je istovremen. No, preispitivanje i uspostavljanje toga redoslijeda ulazi u domenu analitičkoga, dok se iščitavajući dnevnik mi nalazimo na polju doživljajnoga i spontanog, gdje znak i pjesnički iskaz djeluju jedinstveno i komplementarno. Snubljeni su i nerazdvojivi; djeluju interaktivno i sugestivno na recepciji gledatelja/čitatelja, koji se ne može ograditi diskrecijom prema tako otvorenom govoru autoanalize. Kadikad samo kao dvije-tri riječi a kadikad kao čitava bujica, gdjekad formulirane kao impresije a gdjekad kao precizne dijagnoze, nižu se didaskalije koje opisuju doživljaj i njegov utisak u znaku. Srastajući postupno s tim „rukopisom“, za Mirjanu on prestaje biti dio eksperimenta i postaje dio samoostvarenja i otkrivanja; nju „crtanje-pisanje ogoljuje, ozljeđuje, iscjeljuje“, kako čitamo u zapisu od 18. kolovoza 2003.

Piktogrami – mogu biti nazvani i psihogramima ili ideogramima ispisanog doživljaja – skoro isključuje linijske naravi i uvijek vođeni duktusno, nastaju u trenu i bez kolebanja crnim tušem i kistom na bijelom papiru. Njihov je oblik otvoren, a značenje u slutnji. Usitnjeni se zgusnuti rukopisni ispisi u crtežima pretvara u gestu, češće brzu, trenutnu, koja u jednome potezu i dodiru s plohom započinje i završava, a rjeđe uglatu koja skreće i ima cezure u gibanju. Svaka linija i svaki oblik ima svoju jeku i odraz, svoj komplement i značenje. Kolikogod se kadikad znakovi činili posve definiranima i samodovoljnima, oni su uvijek samo sekvence, tren i bljesak ispisanoga stanja koji s nadnevkom ulaze u memoriju osobnog dnevnika. Oduzmemo li im nadnevak i didaskaliju, oni će pripisati “carstvu lutajućih znakova“, kojima će slučajan netko pridati značenje vlastitim doživljajem.

Mirjanin rukopis ima svoje mijene, svojevrsni unutarnji razvoj, koji se ogleda u njegovoj dinamici i sve većem osvajanju duktusne i tehničke vještine. U množini crteža naslućuju se ponavljanja i tipologije oblika, a u didaskalijama se više puta ponavljaju riječi kodiranih rezonanci koje se svrstavaju u pojmovnik podsvjesnih arhetipova; razlučuju se metafore i njihov crtani adekvat koji nije daleko od uspostavljanja ideogramskog sustava.

Odnjegovana vizualna kultura, opremljena i likovnim darom i iznimnim senzibilitetom, dovodi Mirjanino znakovlje do granice trenja s čitavom lepezom rukopisa – kaligrafijom, arabeskom, amblematičnom cjelovitošću, artbrutovskom gestualnom žestinom, minimalizmom, sublimacijom Zena, ali i spontanom iskrenošću i doslovnošću dječjeg rukopisa. Međutim, ovaj rukopis ništa od toga – nije. Riječ je o posvajanju znaka, o njegovom preimenovanju i imenovanju kroz osobni doživljaj. U kodiranju raspoloženja Mirjana ih „bira“ ili bolje rečeno, oni joj se nameću, a ona ih prihvaća intuicijom ugađajući svojoj riječi i svome stanju. Kontemplacija nadolazi kasnije, u išitavanju. Kreacija je trenutna i nadahnuta, izazvana izloženim i ranjivim senzorima duše.

Mirjana je u „dnevniku“, komplementarno pomirivši riječ i sliku – na neki način objašnjavajući i ukazujući na izvor i poticaj slike – uspostavila tek jednu razinu njegova „čitanja“, onu osobnu, ali koja ne obvezuje, već nas samo upućuje, a potom posve oslobađa. Predočila nam ga je i kao štivo doživljeno u prostornoj dimenziji i kontinuitetu kretanja koji sadrži meki hod i onduliranje, zastajanje i vrtložno poniranje, ubrzavanje ili kruženje. U naravi ove pustolovine nije teško pretpostaviti ukoričenu inačicu ovoga dnevnika, koji se štoviše mogao očekivati i prije izložbe jer generički ovaj eksperiment pripada tome rodu. No, pred nama je otvoreni proces njegova razvoja, a narav njegova rukopisa nadilazi format književnog lista; njemu u ovome trenutku još uvijek treba polje i prostor u kojem će se razlistavati nezaustavljivim ritmom otisaka rastuće samosvijesti.

Paradoksalno, potraga za „tihim govorom“ postaje ulančana eksplozija tihe pobune, rječite i onda kad ostavlja polje slike praznim. Ekstenzije razina čitanja su brojne, pa nije teško u senzibilitetu prepoznati i strujanje ženskog pisma koje prevladavajući u riječi, u univerzalnom jeziku znakova ostaje gotovo neprimjetno, kao tek jedna faseta – ali ne i ključ ove slojevite potrage za pomirenjem – koja se bez zadrške ulijeva u likovni poetski govor.

Danas vidimo Mirjanin znak koji, istisnut iz njezinog emocionalnog stanja, uz njega prianja, a onda ga posvaja, ne pokazujući volju za njegovim oslobođenjem. Možda već sutra pustit će ga iz sidrišta svoje memorije, osloboditi i otisnuti u prostor mutacije njegovih značenja i formalnih preobrazbi jer u ovako otvorenom rukopisu i ispisu, koji iz koraka u korak zadobiva samostalnost, svaki je put otvoren.

Margarita Sveštarov Šimat  

Svoj sam (s)likovni dnevnik započela 20. listopada 2002. kao oblik meni najlakše pristupačne samopomoći u izuzetno zahtjevnoj i krajnje iscrpljujućoj životnoj situaciji . Dnevnik se nastavio kao intimno samoispitivanje i samopodrška, ali i kao paralelno znatiželjno istraživanje odnosa slike, osjećaja i riječi. U svome sam likovnoumjetničkom i teoretskom istraživanju tražila odgovore na slijed pitanja: Kako (sponatno) nacrtati osjećaj? Kako osjećaj iskazan – slikom pročitati? Kako otkrivani ili prepoznati osjećaj izraziti riječima?

Svoj dnevnik u ponešto izmijenjenom obliku nastavljam i dalje.

Mirjana Tomašević Dančević
Zagreb, 4. listopada 2004.

Mirjana Tomašević Dančević rođena je 20. lipnja 1954. u Puli. Profesorica je povijest umjetnosti, engleskog jezika i likovne kulture (diplome Filozofskog a fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu). V.D. je predsjednice HRV InSEA-e (Hrvatsko vijeće Međunarodnog društva za obrazovanje putem umjetnosti). Radi s djecom predškolskog uzrasta i studentima Učiteljske akademije u Zagrebu (Viši predavač, naslovno nastavno znanje). Koautorica je udžbenika/priručnika likovne kulture za učenike/učitelje osnovne škole od 5. do 8. razreda osnovne škole. Autorica je stručnih i popularnih članaka o likovnome i (interdisciplinarnom) jezičnom obrazovanju. Priprema se za nastavak poslijediplomskog studija na doktorskom studiju povijest umjetnosti. Član je HDLU-a od 1983. godine. Od početka rata u Hrvatskoj do ove izložbe nije izlagala.  

Izložbe:
1986. Zagrebački salon 86.
1986. Samostalna izložba u galeriji knjižare Mladost, Zagreb
1988. Salon mladih
1988. Samostalna izložba u Galeriji Studentskog centra, Zagreb: Camina utilia (Upotrebljive pjesme)
1988. XVII. postav recentnih radova članova SHDLU, Split
1990. Samostalna izložba u Studiju galerije Karas, Zagreb, Carmina utilia 2
2004. Samostalna izložba u Galeriji Vladimir Filakovac, Zagre: Kako nacrtati osjećaj?

(iz knjige dojmova)