MATO I MILAN GENERALIĆ
21. 1. – 5. 2. 1988.
Milan Generalić, Krave na vodi, 1987., ulje/staklo, 70×80 cm
MILAN GENERALIĆ
Svaka je umjetnost konfrontacija sa stvarnošću bez obzira daje li prednost kritičkom odnosu prema svakodnevici ili je samo konstatira ili pak znači bijeg iz realnosti u područja subjektivnog i intuitivnog. Naivna je umjetnost još jedna prilika da pojedinci koje snaga talenta navodi na iskaz njihove intime, stvore vlastiti svijet, vlastitu stvarnost u zamjenu za onu iz koje se povlače prihvaćajući se boje i kista. Intenzitet umjetničkih emocija ostavlja tragove materijalizirane u slici ili kipu čija je snaga sposobna da u promatrača izazove pojavu duševnih stanja potrebnih za povratak na ono iskonsko, ljudsko, dječje i »naivno« svojstveno čovjeku a toliko zanemareno u današnjoj suludoj trci za uvijek neuhvatljivim vremenom.
Udovoljavajući primarnoj čovjekovoj potrebi za izrazom, naivni umjetnici stvaraju djela u kojima je emotivni moment uvijek primarniji od intelektualnog. Upravo tako stvara i Milan Generalić. Njegovi su pejzaži umjetnik sam, njegov svijet stvoren u neposrednom kontaktu s prirodom, ali stvoren po vlastitoj mjeri, svijet koji u promatraču budi radosnu nadu o ponovnom skladu čovjeka s prirodom.
Malo je koji od umjetnika vezan toliko korjenitim vezama za kraj iz kojeg je ponikao. Nostalgija često djeluje inspirativno, ali tek neposredna prisutnost ljudi, zemlje i prirode čiji smo sastavni dio dovodi do rođenja umjetničkog djela koje posjeduje izražajnu snagu i šarm pejzaža Milana Generalića.
Sama činjenica da nosi prezime tako poznato medu stvaraocima i poštovaocima naivnog izraza, obavezivala je Milana Generalića od trenutka kada se kao dijete prihvatio kista. Međutim, čak ni breme popularnosti slavnog strica i već afirmiranog oca i bratića Josipa nisu na umjetnika njegove snage i temperamenta mogli djelovati drugačije nego kao poticaj originalnosti koja traži svoj vlastiti put i samosvojni izraz. Za razliku od autora koji svoj » naivni « image pokušavaju stvarati na temelju seljačke neobrazovanosti i izoliranosti, Milan Generalić završava školu primijenjenih umjetnosti na odsjeku za slikarstvo u Zagrebu i tako postaje vjeran dokaz da naivnoj umjetnosti tako svojstvena spontanost ne leži u “manuelnoj nespretnosti izraza” već u specifičnom raspoloženju i nadahnuću umjetnika.
Slike Milana Generalića ne opisuju hlebinske krajolike, ne pretendiraju da budu konstatacije, imitacija ili poduka. Minuciozna razrada detalja na figuralnim scenama ili pejzažu istovremeno je pažljiva izgradnja vlastitog, precizno osmišljenog, lirskog svijeta u kojem je svaka travka, list ili čovjek stvoren radi postizanja harmonije i ritma na slici, u oku i duhu umjetnika i gledaoca. Sve se to odvija u prostoru u kojem je najčešće naglašen prvi plan da bi se potencirala bit teme koja je ostvarenje autorovog stava, osjećaja i pogleda na svijet.
Zelena je omiljena boja Milana Generalića. Na njegovim pejzažima nalazimo je u stotinama nijansi od kojih svaka pridonosi stvaranju vizualno doživljene, poetske atmosfere prisutne u ovim djelima u mjeri i na način svojstven samo jednom umjetniku. Rodin je to definirao ovako: “Najvažnije je biti uzbuđen, voljeti, nadati se, drhtati, živjeti… Treba prvo biti čovjek, a tek onda umjetnik«. Pred slikama Milana Generalića do kraja srno uvjereni u ispravnost toga stava.
Oka Ričko
Milan Generalić, Ljeto, 1987., ulje/staklo, 60×80 cm
Milan Generalić rodio se 18. ožujka 1950. god. u Hlebinama. Tehnici slikanja na staklu poučava ga njegov stric Ivan Generalić, a bratić Josip Generalić pomaže mu svojim savjetima. Milčekova prva ulja na staklu nastaju 1961. godine. Početkom šezdesetih njeguje i tehniku slikanja na platnu i crtež – osnovu slikarske tehnike. Godine 1969. završava školu Primijenjene umjetnosti u Zagrebu na odsjeku za slikarstvo. Nakon završetka školovanja vraća se u Hlebine gdje i danas živi i radi pretežno u tehnici ulja na staklu. U novije vrijeme privlači ga i drvorez kao grafička tehnika. Sudionik je najznačajnijih kolektivnih i mnogih samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Samostalne izložbe:
1969. Hlebine, Galerije Hlebine
1969. Zagreb, Kula Lotrščak
1975. Milano, Art Gallery
1981. München, Galerie Hell und Hell
1982. Wien, Alstadt-Galerie
1982. Westberlin, Galerie Wölffler
1982. New York, Jare Art Galleries
1985. Graz, Kulturhaus
1985. Mattersburg, Stadtmuseum
1985. Salzburg, Rupertinum
1987. Hlebine, Galerija Hlebine
Skupne izložbe:
1963. Koprivnica, Muzej grada Koprivnica
1965. Strumica, Rabotnički univerzitet Strumica
1969. Dubrovnik, Umjetnička galerija
1970. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, „NAIVI 70“
1970. Firenza, Galleria d’arte Arno
1970. Bremen, Galerie Khoury
1971. Zagreb, Umjetnički paviljon, Zagrebački salon
1972. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1973. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 73,“
1973. Ljubljana, Galerija moderne umjetnosti
1974. Mainz, Rathaus
1975. Zagreb, Umjetnički paviljon, Zagrebački salon
1975. Graz, Kulturhaus
1975. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 75“
1975. Wien, Museum des 20. Jahrhunderts
1976. Graz, Wien, Salzburg, Klagenfurt – izložba „Fenster zum Menschen“
1977. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, „NAIVI 72“
1977. Hlebine, Galerija Hlebine, Hlebinski krug
1977. Glogovnica, O.Š. Glogovnica, izložba „Virius stiže u Glogovnicu i ostali za njim”
1978. Hlebine, Galerija Hlebine, „Šestoro autora“
1978. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1978. Stuttgart, Informationszentrum der SFRJ München, Gallerie Hell und Hell
1978. Köln, Galerie Orangerie
1979. Hlebine, Galerija Hlebine, „Izložba mladih autora“
1979. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 79“
1979. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1979. Amsterdam, Galerie Hamer
1980. Hlebine, Galerija Hlebine, „Crtež hlebinskog kruga“
1980. München, Galerie Hell und Hell
1980. Palm Beach, Jaro Art Galleries
1980. New York, Yaro Art Galleries
1981. Koprivnica, Dječji dom Koprivnica
1983. Hlebine, Galerija Hlebine, „Alternativa 83“
1983. München, Gallerie Hell and Hell, „Drei Generationen naiver Kunst“
1983. Zagreb, Starogradska vijećnica Sarajevo, Colegium artisticum
1983. New York, Kulturno-informativni centar SFRJ
1984. Zagreb, Umjetnički paviljon, Zagrebački salon
1984. Opatija, IzIožbeni paviljon „Juraj Šporer“
1986. Manheim, Stuttgart, München – Kunstlerkolonie ZILIK
Milan Generalić, Krave, 1966., ulje/platno, 45×68 cm
Milan Generalić, Maškare, 1970., tempera/papir, 43×59 cm
MATO GENERALIĆ
Mato Generalić, Žena moli, 1985., drvo, visina 50 cm
U širokim krugovima publike naiva je često bila sinonim za slikarstvo hlebinskog kruga. Međutim, niti se naivno slikarstvo ograničava samo na Hlebine, (dapače), niti se naivna manira očituje isključivo u tome dvodimenzionalnom mediju.
Bogata tradicija podravskog drvorezbarstva Čitav je niz godina oštro determinirala početne interese majstora-seljaka. Dominirala je vještina obrade materijala bez osobnog pečata autora, da bi se trajna umjetnička vrijednost počela formirati tek u trenutnu kad fizička aktivnost plastičke obrade amorfnog materijala biva oplemenjena svjesnim doživljajem osobne duhovnosti i estetske realnosti. U tom je času zanatska vještina nadvladana stanjem duha u vjernom iskazu vlastite ličnosti u umjetničkom djelu.
Iako se tek 1965. god. Mato Generalić prvi puta pojavljuje pred javnošću, on se već pedesetih godina druži s dlijetom i drvom. Činjenica da nakon afirmacije slikara Generalića jedan drugi Generalić traži svoj put u sasvim drugom likovnom mediju, govori u prilog skulptura Mate Generalića kao izraza čistog stvaralačkog poriva i umjetničkog žara. Njegov osebujan svijet stvara forme karakteristične samo za jednog umjetnika, koje su projekcija ne samo njegove manuelne vještine već i tokova njegove duše. Sposobnošću nezatomljenog instinkta čovjeka bliskog prirodi, zemlji i ljudima svojim jezikom uočava i izražava umjetnik ograničenosti ovog tehniziranog svijeta i civilizacije, otuđenje i usamljenost čovjeka.
Vrijeme formiranja tehničke vještine i svladavanja materijala prisutno je u radu Mate Generalića krajem pedesetih godina. Kreativnost je potisnuta u drugi plan, a projekcije ideja kao da čekaju da sazri forma pod dlijetom umjetnika, da bi se šezdesetih godina oslobodile i razvile, a rezultat toga procesa je najzrelije razdoblje rada Mate Generalića. Tada nastaju figure ljudi i životinja, samostalni likovi, dvije ili više figura fizički povezanih jedinstvom drvenog oblutka i duhovnim vezama snažnog naboja. Nastaju snažne i oštre forme, izražajne figure kratkih i čvrstih nogu s određenom dozom ekspresije, iako svoj vrhunac Mato Generalić daje u neposrednoj opservaciji životinjskog svijeta. Jednostavnost forme prilagođene materijalu iznosi u prvi plan estetsku vrijednost djela, ali i njegovu narativnu poruku. U tom periodu šezdesetih godina Mato Generalić tezi k stvaranju »prizora«. Upravo u tom narativnom momentu korespondira, ne samo njegovo djelo nego i skulptura hlebinskog kruga uopće, s naivnim slikarstvom.
Za rane radove Mate Generalića toliko karakteristična težnja za stvaranjem narativnog prizora, sedamdesetih se godina postupno povlači. Figure se oslobađaju, “teatralizacija” se gubi u ime prostornosti, ali i dalje njegova djela zadržavaju izrazite fabulativne karakteristike. Gotovo svaka od ovih figura nosi simbol karakterističan za podravsku zemlju, idiličan seljački život i sveprisutnost prirode. Ti simboli, smješteni u centar jedne više ili manje nesimetrične kompozicije, koji se od grube površine s vidljivim oštrim potezima dlijeta izdvajaju detaljnom obradom, naglašeni najviše upravo svojim dimenzijama, stoje u zamjenu za priču narativne kompozicije.
»Teatralizacija« prizora iz šezdesetih godina, donekle napuštena u razdoblju sedamdesetih, od 1980. god. ponovo postaje dominantnom u djelima koja teze k stvaranju scene. Tematika ostaje ista: trenuci svakodnevice zadržani u materijalu, tipovi ljudi bez osnovnih karakteristika i traga duhovnih stanja. Za razliku od ranijih radova u kojima Mato Generalić određenu dozu ekspresije ostvaruje dubokim i oštrim urezima u materijalu, grubom površinom i naglašavanjem detalja bitnih za priču, recentnija djela nose ekspresivni naboj ostvaren na drugi način – izdužena lica s pečatom pijanstva, materinstva ili religioznog zanosa nose u svojim formama određeni psihološki naboj s očitovanjem emocije i karakterističnog duhovnog stanja.
U svojim je djelima Mato Generalić stvorio vlastiti svijet bez pravila i sistema u kojem vladaju samo zakoni prirode. To su, uostalom, jedini zakoni koji nikoga ne sputavaju već osiguravaju slobodu emocija i temperamenta kao jedinu garanciju sreće današnjem osamljenom čovjeku.
Oka Ričko
(Iz članka: “Kiparstvo Mate Generalića«, Podravski zbornik 86)
Mato Generalić, Bik, 1968., drvo, visina 53 cm
Mato Generalić rođen je 7. listopada 1920. god. u Hlebinama gdje pohađa i osnovnu školu. 1950. godine. Počinje se baviti kiparstvom. Kao materijal koristi se isključivo drvom sljedeći tradiciju podravskih rezbara. Prvi puta samostalno izlaže 1971. god. u hlebinskoj Galeriji. Inspiraciju za svoja djela crpi iz neposredne opservacije rodnoga sela l ljudi uz određene psihološke pretpostavke pogotovo likova iz posljednjih stvaralačkih godina. Naročito dobra rješenja nalazi u tretiranju životinjskih kompozicija. U svojoj autobiografiji Mato Generalić piše: “Najveći poticaj za rad mi je dao Josip Generalić koji je prvi uočio da imam smisla za obradu drveta”. Preminuo je u Zagrebu, 1985. godine.
Samostalne izložbe:
1971. Hlebine, Galerije Hlebine
1975. Milano, Art Gallery
1978. Karlovac, Zorin dom
1979. Graz, Kulturhaus
1979. Villach, Rathaus
1981. München, Galerie Hell und Hell
1985. Graz, Kulturhaus
1985. Mattersburg, Stadtmuseum
1985. Salzburg, Rupertinum
1987. Hlebine, Galerija Hlebine
Skupne izložbe:
1965. Strumica, Rabotnički univerzitet
1966. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1967. Dubrovnik, Umjetnička galerija – Palača sindikata
1968. Mexiko City, Museo de arte moderno
1969. Muskegon / Mich., Hackney Art Gallery
1969. Williamsburg / Virginia, A. A. Rockfeller Folk Art Collection
1970. Wyoming, University of Wyoming Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, „NAIVI 70“
1971. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1972. Hlebine, Galerija Hlebine, „Naivni umjetnici Jugoslavije“
1972. Recklinghausen, Kunsthalle
1973. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 73“
1973. Ljubljana, Galerija moderne umjetnosti
1974. Mainz, Rathaus
1974. Svetozarevo, Salon naivnih umjetnika Jugoslavije
1974. Ernestinovo
1974. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1975. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 75“
1975. Graz, Kulturhaus
1975. Wien, Museum des 20. Jahrhunderts
1975. Eisendstadt, Landesgalerie im Schloss Esterhazy
1976. Graz, Wien, Salzburg, Klagenfurt – izložba „Fenster zu Menschen“
1976. London, Camden Art Center
1976. Paris, Galeries nationales du Grand Palais
1977. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, „NAIVI 77“
1977. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1977. Hlebine, Galerija Hlebine, Hlebinski krug
1977. Beograd, Galerija „11. april“
1977. Haarlem, Frans Hals Museum
1977. Glogovnica, O.S. ,Glogovnica, izložba „Virius stiže u Glogovnicu“
1977. Chicago, Chicago Public Library
1977. Pittsburgh / Pennsylvania, Museum of Art
1978. Stuttgart, Informationszentrum der SFRJ München
1978. Zlatar, Galerija izvorne umjetnosti
1978. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1979. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 79“
1980. Koprivnica, Muzej grada Koprivnica
1981. Trebnje, Galerija likovnih samorastnikov
1981. Hlebine, Galerija Hlebine, „Hlebinska jesen 79“
1981. Koprivnica, Dječji dom
1982. Hlebine, Galerija Hlebine, Skulptura hlebinskog kruga
1984. Eisenstadt, Burgenländisches Landesmuseum
(iz knjige dojmova)
