VINKO FIŠTER

Radovi na papiru – 25. 9. – 18. 10. 2006.

DINAMIČKE STRUKTURE…
(ili Prostorna predočavanja)

I. Zemljorisi

Pred nama su detaljni prikazi zemljine (ili nekog drugog planeta ili mjeseca) izbrazdane površine. Potrebno je orijentirati se. Odrediti smjerove, strane svijeta, ružu vjetrova. Poput putnika u nepoznatoj zemlji slijedimo različite prirodne puteve: usjeke, doline i sljemena koja nam pokazuju zemljovidi te iste, možda već napuštene ili još nenaseljene. gorovite zemlje. Slobodno možemo bluditi između umreženih reljefnih odraza izoliranih područja – gdje nas svaka uočena različitost uvjerava u staro-novu sličnost – slobodno kako bismo spoznali da smo izgubljeni u prostoru…

Ravnoteža uporabljenih elemenata – kvadrata, štapica zadebljalih krajeva, pokojeg križića – na iluzioniranoj ispupčenoj površini koja se rasprostire u dvije-tri nijanse, uvodi dopunsku, u odnosu na postojeću rasternu mrežu pojačanu koordinaciju. Takvim stranim, apliciranim elementima, koji se pojavljuju u središtima polja ili na sjecištima linija, nametnuto je uvođenje izvanjskoga uređenja. Zasebno, ali uvijek na središnjemu dijelu vodoravne osnovice, pojavljuje se monolitna jedinica (u različitom stupnju urušenosti}, a unutar nje fragmenti oslobođena rukopisa – to je kompleks u interakciji s okolinom. Međusobni prodori su oštri: ako ne sasvim pomireni, a ono usklađeni ponajviše koloritom.

Doista, kakva je to kartografija s kojom nas suočava autor? Pokazuje li nam kako iz zemljinih formi dolazi forma sama: iz geo-morfologije  (znaci, zemljinih oblika) proiziazi geo-metrija (mjerenje zemlje)? Pa ipak, u svijetu ljudskom djelatnošću – umom i rukom – generiranih slika. vrijedi i obratno. Kombinacija je to mape kao slike i mape kao znaka: piktografski i shematski elementi objedinjeni su u tenzijama ispunjenoj, koherentnoj kompoziciji. Horograf je ustupio mjesto kartografu i tako je izglađena hrapavost krajolika.

II. Prostorne digresije

Nema naznaka zbiljskoga okoliša, jedini trag prirodnog u iskrzanim je rubovima naslojenih dijelova. Sve drugo je mehaničko, hladne ljepote, savršenstva artificijelnosti. Monotonu izmjenu polja i magnetskih silnica različitih frekvencija remeti tek pojava slikovnih ulomaka na slici. Dinamička ravnoteža naprosto je eksplicitna. Raspored sastavnica, obrada odabranih motiva kao i njihova izvedba, odražavaju estetiku gestualnog konstruktivizma koju odlikuju harmonijski periodični obrati što nastaju i rastu poput fraze, popraćeni karakterističnim ritmičkim cezurama, ponajprije u strukturalnom razmještaju arhitektonike. Kompozicije iz ovoga ciklusa zamišljene su u trostavačnoj cikličkoj formi čime evociraju tradicionalnu klasičnu skladbu: energični \ brzi ritam kao i blistavo živo finale uokviruju s obiju strana sporiji, razrjeđeniji srednji dio. Dakako, može i obratno: u svrhu kontrastno uvesti umjerene dijelove, oivičiti blažim tempom energičnost žarišnoga središta. Upravo značajke odabranih geometrijskih motiva, skladnost i melodičnost što vladaju posvuda te postojano i precizno intoniranje boja, pridaju promatranim varijacijama jedinstven kolorit, živopisno bogatstvo i izražajnost. I u ovom slučaju autor pokazuje iznimno majstorstvo konstruirajući varijacijsku formu kao jedinstvenu

cjelinu izgrađenu na postojanom \ neprekidnom razvoju. Da, mi prisustvujemo kontrapunktnom obrascu i oprostorenom zrcalnom kanonu. Usporedba s glazbom se nameće. Razrađuju se postupci: rastvaraju se varijacije u prostornim odlomcima i prenosi se čitava tema u viši registar. Ostvareno je – usložnjenom polifonijskom (dvo/troglasnom) razradom u širokom tonskom rasponu – njeno preosmišljavanje.

III. Interpolacije (Troslojnici)

U trećem ciklusu nalazimo sklad disparatnih elemenata zagonetna podrijetla. I ako nisu nastale ex nihilo, te su pregledno strukturirane kompozicije poput rebusa nekoga zaboravljenog vremena. Pravilne trokute prate magličasti oblaci,  nagorena,  nepravilna  plastika  kaširana  u  pojasu  zahvaćenom kovitlacom rotirajućih klastera, u snažnom je dinamičkom kontrastu prema apartnome miru obojane svjetlosti. Autor je u fuziji materije i oblika, geste (doima se kako je tu kaosu dopustio vise maha, ali opet strogo ograničena dosega) i tektonike otvorio tranziciju spontaniteta u intimitet, od ekstatičnog rukopisa do gonetanja osobnim simboličkim rječnikom. A naša zapitanost raste pred rastvorenim zidovima: kakve su to igre u kojima nastaju novi svjetovi? l bez konačnog odgovora na to pitanje dopustimo si sudjelovanje u stvaraočevu užitku u razrađenim formama. u predočavanju slojeva dubina. u primjeni projekcija predmeta na plohu (odnosno u tranziciji od čvrstih do plosnatih figura), u maglicama koje istodobno privlače i otpuštaju sastavne čestice u svim mogućim smjerovima. To je čist zanos umjetnika.

***

U  tri  skice  potaknute  trima  ciklusima  govorim  o  autoru  koji  nas  suočava  s čudnom kartografijom, koji majstorski konstruira varijacijsku formu kao jedinstvenu cjelinu te koji je u fuziji materije i oblika, geste i tektonike otvorio tranziciju spontaniteta u intimitet. Riječ je svaki put o Vinku Fišteru. Likovnom umjetniku koji se usporedno bavi crtežom. grafikom, slikarstvom i skulpturom na vrio sustavan način te pritom dosljedno izgrađuje svoj izraz. Djela mu se uvijek odlikuju konstruktivističkom promišljenošću i preglednom izvedbom visoke razine. Bez obzira radi li se o slikama-objektima (a Fišter od 1972. – kako to navodi Enciklopedija likovnih umjetnosti – izrađuje prostorna djela s dvostrukom slikom u kojoj su svjetlost i sjena sastavni dio kompozicije) ili o reinterpretaciji renesansne umjetnosti, njegova je produkcija uvijek originalna te je kao takva i prosuđivana od svih likovnih kritičara koji su se bavili dosadašnjim opusom Vinka Fištera. Na aktualnoj izložbi prikazana su tri recentna ciklusa, ostvarena kombiniranom tehnikom na papiru. Riječ je o ciklusima Zemljorisi, Prostorne digresije i Interpolacije (Troslojnici). Njima se ponovno potvrđuje kao nadasve ustrajan istraživač prostora slike (odnosno metoda predočavanja prostora u slikarstvu) čija djela pobuđuju zanimanje te su i misaono vrio poticajna. Drugi ključ čitanja i tumačenja Fišterova rada možemo pronaći u odnosu reda i ne-reda. s konstantnom nadmoći prvoga načela spomenutog para pomoću kojega u kontroliranom organiziranom kaosu – očitovanom u povremenim i sporadičnim gestualnim segmentima – ostvaruje začudne kombinacije suzdržane istančanosti i naglašena sklada.

Nikola Albaneže

  Popis izloženih radova:
  1. – 10. Zemljorisi I – X, 2003., kombinirana tehnika/papir, 62×88 cm
11. – 20. Prostorne digrecije I – X, 2004./2005., kombinirana tehnika/papir, 70×100 cm
21. – 30. Inerpolacije (Troslojknici) I – X, 2006., kombinirana tehnika/papir, 100×70 cm

Vinko Fišter rođen je 8. ožujka 1945. u Kućancu, pokraj Zagreba. Školu primijenjene umjetnosti, slikarski odjel, završio je 1966. u Zagrebu. Godine 1968. počinje izlagati, a 1969. postaje članom (ULUH-a) HDLU-a, te kao slobodni umjetnik i članom (ZUH-a) HZSU-a 1971. godine. Kao stipendist Fonda za unapređivanje kulturne djelatnosti 1972. godine boravi u Parizu. Sudjelovao je na preko 250  izložbi u zemlji i inozemstvu, a samostalno je izlagao 27 puta. Dobitnik je sedam nacionalnih i osam međunarodnih nagrada. Radi kontinuirano cikluse slika, crteža, grafika, skulptura i prostornih objekata. 

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić

(iz knjige dojmova)