JAGOR BUČAN

Urbani krajolik – 21. 2. – 11. 3. 2000.

(naslovnica kataloga)

Urbani krajolik

Svaki ikada izgovoreni jezik na neki je način povezivao ili povezuje riječi koje označavaju „smjer“ i „smisao“. Ono naime, što u našem iskustvu pokazuje znakove usmjerenosti, čitamo u vidu nekog značenja. Na banalnoj razini tezu je moguće odmah potkrijepiti: engleski ili njemački jezik, primjerice, izravno dovode u vezu poimanja „desnog“ i „ispravnog“, dok je kineski nešto zahtjevniji izjednačavajući pojam „središnjeg“ s moralnom idejom političke organizacije. Vizualni jezik likovnosti razotkriva nam, pak, svoju dvostruku prirodu, koja se analizom likovnog djela ukazuje u vidu paradoksa. Ispitajmo ovaj slučaj na primjeru slikarstva Jagora Bučana.

Bučanove slike više ili manje redovito nastaju temeljem doživljaja nekog predmetnog motiva, objekta ili situacije koja se nalazi neposredno pred slikarom, ili je zaustavljena u vidu upamćene impresije. Taj se motiv tijekom slikarskog čina razlaže na likovne elemente, gubi svoje predmetno porijeklo, te se najposlije iznova slaže u tkivo danas već gotovo apstraktne slike. Kada bi naš slikar, recimo, slijepo preuzeo značenjska pravila govornog jezika, te u prvom redu njihovu iskustvenu primjenu, našao bi se u svojevrsnoj zamci. Utvrdio bi, naime, kako se motiv nalazi „ispred“ njega, stvarno ili u pamćenju, te da se na neki način razlikuje od svoje neposredne okoline.

Slijedom toga Bučan bi možda uspio dati svojemu motivu ime, ali ne i stvarati sliku. Suština paradoksa leži u činjenici da logičko prepoznavanje motiva počiva na poziciji trenutne situacije. Značenjski uzevši, trenutna je situacija uvijek određena izborom samo jednog u ponuđenim parovima osnovnih prostornih usmjerenja: ona može biti samo lijeva ili desna, gornja ili donja, postavljena naprijed ili natrag. Ovdje nije teško zaključiti kako iz toga proizašlo pridavanje značenja možda može opisati neposredno iskustvo nekog događaja, ali ne i njegovu cjelinu. Kao slikar, Bučan lako intuira ovu pravilnost, te gradi sliku koristeći se istovremenom upotrebom svih prostornih usmjerenja u cilju savladavanja mnoštva ponuđenih, ali i uvijek jednoznačnih rješenja. Kako?

Značenjski sustav smjerova u slici počiva na intencionalnom činu vjere da je cjelina moguća, dakle otprije postojeća, i ostvariva kroz istovremenu prisutnost nasuprotnih značenjskih fokusa, simboliziranih elementima forme: linija, svijetlo i tamno, ili toplo i hladno, opisuje jedan mali kozmos. Cjelovitost toga kozmosa očituje se kao „prisutnost“ u cjelini slike, svijest o postojanju koje ne podliježe pritisku lijevog ili desnog, ruba ili sredine. Ono što se pritom stvara u formatu slike besmisleno je uspoređivati s bilo čime izvan slikara samog, pa tako i sa samim motivom, ma koliko on služio kao predilekcija cijelom postupku.

U našem slučaju slika je Bučan, potaknut motivom na prepoznavanje smjerova vlastitog značenja. Kakav je onda Bučan? Možemo li reći nešto o njemu kazujući kako je njegova slika armirana snažnom strukturnom rešetkom, ispunjenom mnoštvom, sitnih dodira i izmjena značenja tvrdog i mekog? Govorimo li nešto slikaru tvrdeći kako bi neki raniji Bučan ucjelovio svoju prisutnost putem ravnomjernog rasporeda finih gravitacionih centara diljem slike, intimno se skrivajući u svakom njezinom kvadrantu?

Konačno, što ako primijetimo kako ovaj novi Bučan pred nama reducira događanja, stvarajući jasno čitljive (da li već pomalo i dramatske?) kontraste punog i praznog? Motiv Bučana nesumnjivo je krenuo pravcem sažimanja jednog lika, razotkrivanjem, stvarnom objavom forme koja aktualizira i ogoljuje značenje vlastitih rubova prema jednom tek naznačenom izvanjskom ništavilu, ne dirajući (još uvijek) bogatstvo i metamorfičnost nutrine. Već sutra, može biti, ovaj će proces poprimiti dimenzije konačnog istiskivanja jednog jedinog lika u slici, ali kakav će on biti, i kojim jezikom će usmjeriti svoje značenje, iz ove pozicije nije nam sagledivo. Ipak, mi koji nismo Bučan nalazimo se samo „ispred“ jednog motiva, motiva stvarnog slikarstva, u prisutnosti kojega bi zapravo trebalo šutjeti.

Vladimir Rismondo ml.

Jagor Bučan rođen je 1968. godine u Zagrebu. Diplomirao je 1992. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na slikarskom odjelu u klasi profesora Vailija Josipa jordana. Iste godine dobitnik je Nagrade Zagrebačke banke za najbolji diplomski rad na slikarskom odsjeku. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Član je HDLU-a. Asistent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1995. Galerija Sv. Ivan Zelina, Zelina
1996. Galerija Egipatskog centra za međunarodnu suradnju, Kairo
1997. Galerija Forum, Zagreb
1998. Galerija Arsenal, Hvar
1998. Galerija Sv. Jeronim, Stari Grad
2000. Salon Izidor Kršnjavi, Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, Zagreb
2000. Galerija Dubrava, Zagreb

Skupne izložbe:
1992. Galerija Vladimir Nazor, Zagreb, Izložba studenata ALU
1992. Galerija Studentski centar, Zagreb, Izložba studenata ALU
1992. Zagrebačka banka, Zagreb, Izložba nagrađenih diplomanata
1994. Galerija Sv. Ivan Zelina, Zelina, „Hrvatski umjetnici“
1995. Galerija Matice iseljenika, Zagreb
1995. HDLU Split, Biennale malog formata
1996. Galerija Ulrich, Zagreb, „Portret“
1996. Galerija Sv. Ivan Zelina, Zelina, „Slika u vinu“
1997. Muzejski prostor, Split, Festival akvarela
1997. Dom HDLU, Zagreb, „ALU 1907-1997“
1997. Zagrebačka banka, Zagreb „Pet godina kasnije“, lzložba nagrađenih diplomanata
1997. Akvarelistička kolonija „Sava“, (16. saziv­ – 1995.) Muzej Brodskog Posavlja, Slavonski Brod
1998. Hrvatski trienale akvarela, Karlovac, Sla­vonski Brod
1998. Galerija Ulrich, Zagreb, „Iz ateliera“
1999. Attack, Zagreb, „Zaboravljeno selo“
1999. Dom HDLU, Zagreb, Triennale crteža
1999. HDLU Split, Biennale malog formata
1999. HVU „Petar Zrinski“, Zagreb, II. Svjetske vojne igre

Nagrade:
1992. Nagrada Zagrebačke banke za najbolji diplomski rad na slikarskom odsjeku

(pozivnica izložbe)

(iz knjige dojmova)