IVAN RABUZIN
Zabilješke, skice, zapisi – 27. 9. – 7. 12. 1974.
(naslovnica kataloga)
Intimni pogled u radionicu
Zacijelo, neuobičajen pristup jednome naivcu, pa ova postava niti nije prilika da se opetovano piše o Ivanu Rabuzinu kao slikaru pomirbe i općeg sklada. Ipak, naša koncepcija nije ishitrena. Držim da korijene vuče onoga Rabuzinova razmišljanja, kojemu je do punovažne potvrde vremena prije slike. Nemoguće je evocirati sve to vrijeme – umjetnik osobito insistira na vizualnim dojmovima djetinjstva! Ali je moguće pokazati stanovitu pripremu, za koju sam siguran da potkrepljuje poimanje i ocjenu gotova mu djela.
Drugačiji dojam o slikaru što ga eventualno može sugerirati takav izbor istom je neobvezatna impresija, budući da svekoliki materijal neprestano upućuje na konačno djelo (sliku) kao kreaciju hotimične harmonije na svim onim emotivnim i misaonim zasadama, p0o kojima Rabuzin jest ono što jest: umjetnik naivne utopije.
Josip Škunca
Umjesto biografije
Nazivaju nas naivnim i primitivnim slikarima. Ja nisam primitivan čovjek, ali naivan sam bio i prije nego što sam počeo slikati slike. Jer, bio sam uvijek iskren i pošten i zbog toga uvijek iskorištavan. I na temelju takvoga životnoga iskustva mogu s pravom reći: Nije me nimalo briga da li će me danas nazvati naivnim, a sutra nadrealistom. Ja ne brinem brigu o tome gdje će moje slikarstvo završiti, jer prvo treba naslikati istinitost svoje osjećajnosti, a poslije što bude.
Naivnost se ne može naučiti. Ona je prirođena čovjeku ili kao mana ili kao odlika, što je opet ovisno od naše djelatnosti i načina na koji nas druga osoba promatra i osjeća. No, ako smo potišteni, iskren, sigurno će se netko naći i reći nam: naivan je i bedast; jer on je naučen ako će misliti i osjećati, a mi to nismo.
(iz neobjavljenog referata Ivana Rabuzina na hlebinskome simpoziju Naivni 70.)
Umjesto biografije (2)
Likovni kritičari ponekad proriču smrt slikara, to jest da nema više što da kaže ili da ga vrijeme ostavlja.
Ali nitko ne pita za ono vrijeme, koje je prethodilo slikarstvu, o ocijeni toga vremena niko ne govori. Vrijeme upijanja prvih dojmova, u mojem slučaju pejzaža na zamrznutom prostoru. To je i nemoguće, jer dijete ne otkriva tajne svojih osjećaja. Ono šuti i živi u svome djetinjem svijetu, koje postupno iščezava daljnjim utjecajem izvana. Događa se, međutim, da dijete prokrijumčari iz djetinjstva u kasniji dio života neke dijelove ili pak čitav tovar prvih nepomućenih dojmova iz djetinjega svijeta.
I zaista, slikar može slikarski umrijeti onda kad više ne vidi pejzaž u zamrznutom prozoru, onda kada mu se grupice ljudi ne pričinjaju kao cvjetovi što hodaju, kad nestane pred njegovim očima bijeloga zelenila, kad u cvijetu nestane sunca, kad nastupi slijepilo duše i osjećajnosti nestane.
Slikarstvo ne prestaje prestankom slikanja. Ono se gasi u nama ili u nama dalje živi. I ma što se dogodilo s mojim slikarstvom, ja se iskreno nadam da ću svoj iz djetinjstva prokrijumčareni svijet doslikati do kraja, ili na platnu ili u sebi samom.
(iz neobjavljenog referata Ivana Rabuzina na hlebinskome simpoziju Naivni 70.)
Ivan Rabuzin rođen je 1921. godine u Ključu kraj Novog Marofa. Učio je stolarski obrt u Zagrebu i Zemunu, a 1948. pohađa večernji slikarski tečaj. U novomarofskoj tvornici namještaja radi do 1963. godine. Od tada djeluje kao profesionalni slikar. Izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja.
Samostalne izložbe:
1956. Novi Marof, Škola učenika u privredi
1960. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1961. Zagreb, Salon „G“
1963. Pariz, Galerie Mona Lisa
1965. Pariz, Galerie Mona Lisa
1965. Antibes, Galerie Renée Laporte
1967. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1967. Pariz, Galerie Mona Lisa
1968. Antibes, Galerie Renée Laporte
1970. Novi Marof
1970. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1971. Milano, Galleria del milione
1971. Varaždin, Gradski muzej
1972. Bratislava, „III. trijenale insitne umjetnosti“ (retrospektiva)
1972. Dubrovnik, Galerija Sebastijan
1972. Trebnje, Galerija slika
1973. Kopenhagen, Louisiana (retrospektiva)
1973. Oslo, Muzej Sonja Henie (retrospektiva)
1973. Zagreb, „Naivni 73“ (samostalne izIožba)
Važnije skupne izložbe:
1960. Sao Paolo, Galerie Sistina, „Pintores populares Yugoslaves“
1961. Zagreb, Umjetnički paviljon, „60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj“
1962. Čačak, „I. kvadrijenale naivnih umjetnika“
1962. Edinburgh, Škotska nacionalna golerija, „Yugoslav modern primitives“
1962. Lenjingrad, Ermitaž, „Narodnije hudožniki primitivistlji Jugoslavii“
1963. Tunis, Rabot, „Exposition de la peinture contemporaine Yugoslave“
1963. Västeras, „Nutida Jugoslavisk konst“
1963. New York, Gallerie st. Etienne, „Panorama of Yougoslav primitive art“
1964. Rotterdam, Boymans museum, „De lusthof der naiven“
1964. Pariz, Muse d’art moderne, „Le monde naive“
1965. Zagreb, „I. zagrebački salon“
1966. München, Stadtmuseum, „Kunst der naive in Jugoslawien“
1966. Dubrovnik, Između vrata od Ploča, „Naivna umjetnost 66“
1967. Beograd, „III. trijenale likovnih umetnosti“
1967. Pariz, Salon d’automne
1967. Montreal, EXPO 67
1968. Milano, Palazzo Durini, „Mondo del naïfs“
1968. Beč, Künstlerhaus, „Zagreber wochen in Wien“
1969. Bratislava, „II. Trijenale insitne umjetnosti“
1969. Laeval, Musée Henri Rousseau, „Grand peintres naïfs Yugoslavies
1970. Rim, Museo di palazzo Barschi, „I grandi naïfs Jugoslavi“
1970. Zagreb, „Naivni 70“
1971. Pariz, Grand Palais, „Umjetnost na tlu Jugoslavije kroz vjekove“
1971. Zlatar, Galerija izvorne umjetnosti, „Slikari zagorskoga kruga“
1972. Hlebine, galerija naivne umjetnosti, „Naivna umjetnost Jugoslavije“
1972. Bukurešt, Sale ateneului, „Arta naive di Jugoslavia“
1973. Helsinki, „Naivna umjetnost Jugoslavije“
1974. Milano, „Le grande Domenica“
(pozivnica izložbe)
(iz knjige dojmova)
