MARICA MAVEC-TOMLJENOVIĆ
Slike i crteži – 22. 12. 1997. – 15. 1. 1998.
Promatrajući slike Marice Mavec-Tomljenović, bilo nedavno naslikane, bilo one starijeg datuma, kao da se uvijek iznova susrećemo s fenomenom „velike realnosti“, s djelima što ostavljaju dojam krajnje jednostavnosti, da ne kažemo prostodušnosti, ali istodobno prodiru do problema bitka, do razmišljanja o egzistenciji i konačnim stvarima. To je ona „velika realnost“, nasuprot „velikoj apstrakciji“ s kojom u konačnici vodi istomu cilju, o kojoj Vasilij Kandinski – u povodu Henrija Rousseaua – kaže da je nastojanje da se iz slike protjera vanjska umjetnička ljuska i da se sadržaj djela utjelovi s jednostavnom (neumjetničkom) reprodukcijom jednostavnoga tvrdog predmeta.
Upravo zbog reprodukcije „umjetničkog“ na minimum, reći će Kandinski, zvuči duh predmeta ponajjače, jer tada vanjska ljepota toliko dobra ukusa više ne može odvraćati. Potpuno i isključivo jednostavno dana vanjska čahura stvari već je odvajanje stvari od praktično-svrhovitog i pospješuje da se javlja zvučnost njegove unutrašnjosti.
Tako hoće i to je svakako opravdanje i Marice Mavec-Tomljenović. No, što bi to vrijedilo da opus o kojemu je riječ nije iskaz osobe bogata unutarnjeg života, koja u zreloj životnoj dobi ćuti neodoljivu želju da svijet svojih ideja i emocija izrazi na slikarski način, da ga otvoreno prenese svojima i potencijalnoj publici? U početku je to vlastiti dom i vrt, zatim susjedstvo pa znameniti punktovi grada Zagreba. Ima i drugih tema, kao što je mrtva priroda s cvijećem, ili pak ženski akt, a sve je ipak prožeto istim svjetonazorom, istom slikarskom duševnošću koja pred konfliktnim situacijama čvrsto zatvara oči da bi ih to šire otvorila pred ljepotom.
Što je to ljepota? Evidencija bića, pojava i stvari u redu i spokoju, u miru i razumijevanju do kojeg dolazimo ponizna srca. Ako se tako postavimo, tada i u običnom nalazimo tajnu i u svakodnevnici metafiziku. Eto poruke toga slikarstva. Sve je tajna kojoj se predajemo čista srca, sve je trajanje – i prošlo i buduće – u kojemu smo opijeni, ili bi to mogli biti, očekivanjem, susretom i davanjem.
Josip Škunca
Katalog:
Crteži
1. Katarinin trg, 1994., tuš/papir, 32×45 cm
2. Crkva Sv. Ivana, 1997., tuš/papir, 35×50 cm
3. Kapelica Majke Božje Sljemenske, 1997., tuš/papir, 35×50 cm
4. Kapelica Sv. Dizmuša, 1997., tuš/papir, 35×50 cm
5. Crkvica Sv. Jurja, 1997., tuš/papir, 35×50 cm
6. Kamenita vrata, 1997., tuš/papir, 35×50 cm
7. Popov toranj, 1997., tuš/papir, 35×50 cm
Slike
1. Proljeće, 1986., ulje/platno, 65×70 cm
2. Tigrica, 1986., ulje/platno, 39×30 cm
3. Sveučilišna biblioteka, 1987., ulje/platno, 71×55 cm
4. Grič, 1987., ulje/platno, 80×60 cm
5. Moji unuci, 1987., ulje/platno, 33×35 cm
6. Crvenooka, 1988., ulje/platno, 35×33 cm
7. Zagrebački kolodvor, 1992., ulje/platno, 63×81 cm
8. Umjetnički paviljon, 1993., ulje/platno, 81×63 cm
9. Naša Krta, 1993., ulje/platno, 27,5×38,5 cm
10. Lela, 1995., ulje/platno, 30×27 cm
11. Tenine ruže, 1996., ulje/platno, 30×34 cm
12. Stara ljekarna, 1996., ulje/platno, 70×50 cm
13. Ljiljani, 1997., ulje/platno, 4Ox49 cm
14. Moj sin, 1997., ulje/platno, 38×49 cm
Marica Mavec-Tomljenović rođena je 1. prosinca 1920. godine u Radeču. Od 1921. živi u Zagrebu. Slika od 1969., a izlaže od 1972 godine. Samostalno je izlagala u Zagrebu i Ljubljani, a sudjelovala je i na velikom broju skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Marica Mavec-Tomljenović živi na Debanićevu brijegu u Zagrebu, koji je za nju svojevrsni čarobni brijeg, jer joj pruža životne i radne uvjete za slikarstvo koje se odlikuje redom i spokojem, mirom i tišinom. To je nekadašnje vincilirsko dobro, nadomak gradu, izdvojeno tek toliko da osigura nužan razmak od urbanog meteža, buke i nečistoće okoliša. Na njemu se slikarica odaje radovima oko cvijeća i voćaka ili slikarskom obrađivanju vlastita vrta. Nije ni čudo da slikarska avantura Marice Mavec-Tomljenović počinje oslikavanjem eksterijera i enterijera kuće-doma, događajima vezanim za intimni prostor, obiteljsku jezgru svijeta, a nastavlja se bajkovitim prikazivanjem skladnih prostora svoga Grada Zagreba. (Čudo hrvatske naive, Zagreb, 1966.)
Samostalne izložbe:
1976. Zagreb, Galerija Dubrava
1982. Zagreb, Galerija Mirko Virius
1983. Ljubljana, Commerce
1988. Zagreb, Galerija Mirko Virius
1991. Zagreb, Galerija Idealni grad
1994. Zagreb, Galerija Mirko Virius
1994. Zagreb, Galerija Idealni grad
1997. Zagreb, Galerija Dubrava
(iz knjige dojmova)
