IVAN LACKOVIĆ CROATA
Thanatopolis (Krležin grad smrti) i Blade Petrice Kerempuha – 11. 5. – 1. 6. 1998.
(naslovnica kataloga)
U počast Krleži
Kao treća u nizu izložaba, s kojima ove godine obilježavamo 30. obljetnicu neprekinute djelatnosti Galerije „Dubrava“, našla se izložba Ivana Lackovića Croate pod nazivom „Thanatopolis, Balade“, na kojoj predstavljamo 13 crteža rađenih kao predložak za grafičku mapu „Krležin Thanatopolis“ 1988. te 26 crteža što su poslužili, uz drugih devet, za ilustriranje Krležinih „Balada Petrice Kerempuha“ u izdanju Tipexa u Zagrebu 1996., o 60. obljetnici njihova prvog tiskanja. Knjigu je priredio dr. Stjepko Težak, popratno slovo napisao dr. Joža Skok, a ilustracije su izdane i u zasebnoj mapi. Na izložbi se nalazi i ta mapa.
Vratimo se prvoj grupi crteža što ih je Lacković načinio za mapu serigrafija većeg formata godine 1988. koja nije realizirana i još čeka svoju šansu pod istim ili sličnim naslovom. Sada se prikazuje u javnosti prvi put, a s obzirom na motive koje obrađuju pripadaju krugu autorovih angažiranih ostvarenja kakve smo vidjeli u ciklusu crteža „Dimovi XX. stoljeća“ ili „Europa bez radosti“ odnosno u radovima potaknutim Domovinskim ratom, kao što su mapa serigrafija „Stop the War in Croatia“, ciklus crteža „Strahote rata u Hrvatskoj“, „Mamon naših dana“ i drugo.
Lacković će reći da se cijeli život susrećemo sa smrću i da je čovječji život i život sprovod, jer čovjek sprovodi život i život sprovodi njega do zadnje postaje, s glazbom ili bez glazbe. On, pak, voli one sprovode koji nemaju glazbe, koji prolaze kao vrijeme tiho, s prigušenom sjetom, bez krikova i sa čežnjom za onostranim, velikim prostranstvima, tako kako se očituje nada. A onaj koji se nada nosi u sebi osjećaj nečega lijepog.
Ipak, te godine mu izlazi, kao bibliofilsko izdanje s predgovorom Tonka Maroevića, mapa bakropisa „Krležin thanatopolis“ s podnaslovom: U počast Miroslavu Krleži 1893.–1981. Evo što o Lackovićevom opusu posvećenu velikomu hrvatskom piscu kaže Maroević u toj ediciji, koju je objavila Zbirka „Biškupić“ u biblioteci „Tempora“ svezak 4., u 46 primjeraka (s dvadeset akvarelnih bakropisa u svakome primjerku i s četiri i s četiri originalne minijature u kombiniranoj tehnici, tuš, gvaš):
„Za Lackovića je Krleža tribun poniženih i umorenih, tumač blatne panonske zemlje i njezine kasnobarokne civilizacije, zagovornik „zemljaške“ poetike i suborac Krste Hegedušića, njegova idealnog uzora i jedinog izvornog učitelja – kojemu je također posvetio memorijalnu grafičku mapu. U opusu ovoga pisca prepoznao je seljačku lamentaciju i vojničko prokletstvo, iskustvo nepravde i izazov otpora, puntarski i galženjački duh, a prije svega sočni kajkavski govor svojega zavičaja (žrtvovan također na oltar povijesne nužnosti) Zanijela ga je upravo inkatancija propasti i smrti, tragično osjećanje života, pogled s kraja i konca.
Sam Lacković voli kazati da tko god čita Krležu da ga doživljava drugačije. Njegove „Balade“, na primjer, su pjev u kojemu se nalazi vrijeme, prostor, sudbina i sve ono što čini ljudski život kakav jest. A ilustrirajući „Balade“, napominje, moglo se govoriti alegorijski neoptužujući nikoga, ali donositi i svoje poglede na vrijeme, na politiku, na ljude bez ikakva straha. Zapravo je oslobodio „Balade“ političkih konotacija, zavisti, cinizma, zlobe i inih svojstava te vrste, čak i Petrice Kerempuha, i likovno oblikovao to djelo, kako kaže za naše vrijeme. Krleža je uvijek inspiracija, i za dobronamjerne i za stroge suce, i može ga se tumačiti na razne načine: negdje je melankolik, negdje cinik, negdje revolucionar, a ovdje je riječ o smrti. Njemu posvećuje više djela jer ga poštuje, iako njegov i Krležin svijet nikad ne bi išli zajedno. I Krležin grad smrti je alegorija posvećena čovjeku koji je sam bio kritički pogled na čovjeka.
Josip Škunca
Ivan Lacković Croata slikar je i grafičar rođen 1. siječnja 1932. godine u podravskom selu Batinska. Od 1957. godine taj proslavljeni umjetnik živi u Zagrebu. U ranim djelima Lacković prirodno i iskreno izlaže doživljaj prirode i života u rodnoj Batinskoj. U Zagrebu nastavlja slikati poetske prizore iz zavičaja u temperama i uljima na staklu, a potom sve više njegovi nostalgični zapisi bivaju ostvareni u crtežu. U početku kod Lackovića prevladavaju motivi sa zimskim ugođajima, širokog i mirnog nizanja karakterističnih pojedinosti, kasnije se sve češće javljaju motivi koji imaju simbolično značenje.
(pozivnica izložbe)
(iz knjige dojmova)
