ZLATKO KAUZLARIĆ ATAČ
Izbor iz scenografskog opusa – 23. 1. – 5. 2. 1995.
(naslovnica kataloga)
Nakon dugih dogovaranja konačno atelijer umjetnikov na Akademiji u Ilici. Na ulazu Bothege dočekao me velika slika razapetog Krista u trapericama. A iz napregnutih platna motrili su šutke u mene portreti. „Gledale su oči začuđenih pajaca, čovjeka što tako slomljeno korača – pjevao je nekad Ljubo Wiesner. Naslonjene na zid nepoznate ljepotice nacrtane nemirnom linijom meštrove ruke senzualno ovjekovječuje žensku ljepotu. A gore na katu u maloj sobi položene jedna iznad druge leže scenografije i fotosi nezaboravnih predstava iz povijesti naše Talije. U izvjesnom sam smislu dobro došao prisilivši vrlog meštra da uvede malo sistematiziranog reda među crteže, table, fotose, kartone predstava kojih je kako reče bilo oko 90. Uz svako scenografsko rješenje tu je i fotografija s predstave kao ideja i ostvarenje.
Kauzlarić je umjetnik velike imaginacije čije su ideje tekle u slapovima. A onda na jednom detalju iznenadno kaže: „Vidite, ovdje sam imitirao, ili ukrao, samog sebe, jer tu sam ideju upotrebio već na drugom mjestu“… Pomislih, kako su to radili i velikani. Mozart na primjer svoju melodiju „Non piu andrai farfalone amoroso“ nakon Figara upotrebljava i u Don Giovanniju. Mislim da je Atač svjestan kako su mu scenografije gotove formule za redatelje. On im zapravo olakšava posao. Vrag bi znao ne kucaju li mu zbog toga mnogi i na vrata. Doduše, dao im je scenska gotova rješenja, ali istovremeno ih je i sapeo. Ulovio ih je u svoju mrežu. Kao da im je rekao: „U redu, ali sada ćete plesti kako ja sviram.“
Stara Zagrebačka scenografska škola definirala je svoju filozofiju u traženju „formule“ za svako djelo. Bilo je to likovno rješenje kroz određenu stilsku čistoću koja prikazuje i povezuje sve prizore jednog dijela.
Atač od ovih premisa odlazi dalje. On je apsolvirao formulu i pronašao, svoju, novu i drugačiju. Njegova je formula pronaći likovni odraz psihološke preokupacije onih fenomena koje će publika gledati kao predstavu. On će na primjer razgovarajući sa redateljem za predstavu „Kralj Edip“ pronaći rješenje u obliku velike kocke na sceni. Gornji dio je prostor sa zlatnim parketom kao prostorom vlasti i grijeha dok će ispod biti brojni ulazi u kocku kroz koje će prolaziti korusi ili izlaziti kao kraljeva savjest.
To su pravila i uzmaka više nema, ali s druge strane ova zadana pravila i inspiriraju. Svaka Atačeva formula imade svoje simbole. Međutim to nisu hladne konstrukcije već predivna poezija forme, boje, svijetla koja svojim efektima inspirira gledaoca. (Vidi igru oblaka u operi „Turandot“).
Sve smo inscenacije iz gornjeg kata prenijeli u atelijeru dolje. Sjedeći na kauču gledali smo položene iz gornjeg kata prenijeli atelijeru dolje. Sjedeći na kauču gledali smo položene na podu scenografije, jednu za drugom i sjećali se slavnih predstava naših kazališta. Putovali smo kroz povijest hrvatskog glumišta.
Došli smo tako i do predstave „Mjera za mjeru“. U jednoj svojoj studiji o tome će napisati Petar Selem da je to „vraćanje u neki intrauterinski svijet kojom aktivira dominantu, vagine ženskog spolovila. Tu se i vrlo intenzivno zbiva ono ulaženje u scenu kao u neki unutarnji svijet , kao u neki svijet dubine, gdje su rađanje i nestajanje. Jasno da je u tim scenama Atač najintenzivnije scenografski odigrao igru rastvaranja prostora. Kroz vaginu se kao figuru na tlu ponire u „Mjeri za mjeru“. Sve što je u takvom svijetu scene pripadno miče se, pokreće, tlo je trbuh koji se nadiže, rastvara, koji će se možda i raspuknuti, koji u sebi uvlači i iz sebe izbacuje, koji dramaturški trajno ne samo u igri sudjeluje već i zadaje!“
Hajemo dalje …“putujemo tako kroz kartone u davno umrle na daskama svjetove „koji život čine“.
VJEŽBANJE ŽIVOTA
Prazna soba u primorskom kamenjaru vizualiziranom tako da se ambijent odmakao od verizma dematerijalizirano kroz poliester. Redatelju je ponuđena prazna soba kroz koju prolaze vrijeme i ljudi od sredine 19. do sredine 20. stoljeća.
BORIS GODUNOV
Tri konveksna elementa na temu manastira i bizantinske arhitekture koji se okrećući otvaraju u poliptih uvodeći nas u enterijere kremaljskih carskih odaja i pimenove ćelije.
ROMAN O LONDONU
— oko 50 promjena na sceni u kojima pojednostavljenje ide do krajnjih konzekvenci u kojima će element biti dovoljan da definira prostor igre. Križ sa pozlaćenim mrtvim vojnicima je hram, a perforacija na jednom zidu asocira posljedicu bombardiranja nekog grada.
NIKOLA ŠUBIĆ ZRINSKI
Kuriozum: to su prve kompjutorske skice za scenografiju.
PUT U RAJ
U LOGORU
… su dva Krležina djela u kojima 1987. godine Atač vizionarski anticipira prizore rata koji će nas zadesiti par godina kasnije. (Završna scena Puta u raju bila je početna scena predstave U logoru).
TURNDOT
Stepenice koje se gibaju, jedna elastična skalinada koju okreće rotaciona bina, poput zmaja kineskog, stvara uvijek nove prostore drevnom Pekingu i okrutnoj princezi.
MOJSIJE
PRAZOR
Što, više nema prostora za pisanje? Dobro. Zaključimo dakle:
Zlatko Kauzlarić-Atač (umjetnik je velike imaginacije. Inovator u našoj hrvatskoj scenografiji. O njemu se ne može improvizirano pisati jer sve to zahtjeva ozbiljnu studiju.
Nek bude ovo prva skica.
Antun Celio Cega
Na izložbi su prezentirana djela iz scenografija za predstave:
1. Puccini: „Turandot“
2. Sofoklo: „Edip na vlasti“
3. Radica: „Prazor“
4. Krleža: „Banket u Blitvi“
5. Fabrio: „Vježbanje života“
6. Musorgsi: „Boris Godunov“
7. Zajc: „Nikola Šubić Zrinski
8. Ibsen: „Kuća lutaka“
9. Rossini: „Mojsije“
10. Krleža: „Put raj“
11. Krleža: „U logoru“
Zlatko Kauzlarić Atač rodio se 30. 6. 1945. godine u Koprivnici. Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu, u klasi profesora Miljenka Stančića 1968. godine. Bio je suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića od 1968. do 1944. godine. Bio je član grupe „Biafra“ od 1970. do 1978. godine. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Osim slikanjem i crtanjem, bavi se i scenografijom. Radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
(iz knjige dojmova)
