IVAN LACKOVIĆ CROATA
U čast prirode – 13. 4. – 39. 4. 1989.
U ČAST PRIRODE
O Ivanu Lackoviću Croati napisana je biblioteka članaka i kritika, zapisaka i knjiga, te se čini da je o ovome velikanu naivne umjetnosti sve rečeno, iako možda nije jer mu je opus još otvoren. Tome u prilog svjedoči i njegova najnovija knjiga, „Magma mater“, u kojoj dodiruje kozmičke vrtloge i metamorfoze, ili propituje civilizacijska vrela o iskustvu egzistencije na primjerima Ninive i Ivanova „Otkrivenja“ na samom pragu apstraktnog jezika, koji je mnoge zbunio.
Nije li u koloriranim crtežima toga izdanja uronio u srž oblika, prisvojio mutantne prijelaze i otkrio ekspresivnu vrijednost mrlje i boje? No, prisjetimo se da smo ga upoznali i kao angažirana suvremenika, zaokupljena stvarima kontroverzna XX. stoljeća, a ne samo kao prvaka arkadijskih kantata licem okrenuta prema već daleku podravskom zavičaju, u kojem i dalje žudno ispija okrepljujuće sokove tla i pamćenja. Misao naime leti, ali su korijeni magnetično pouzdani – tamo čeka blaga priroda, okoliš u kojem su kuće topla gnijezda.
Lacković je, dakako, neumoran putnik profinjene ruke u polju najneočekivanijih crtačkih prijedloga koji se otisnuo u prostranstvo bez granica, ali i dostatno mudar da se dade poučiti od stvaralačke prirode, u kojoj se sve razvija svojim redom. Zato je u ambijentu rodne grude svagda dijete prirode ili čuđenje u prirodi: neka bezazlena prisutnost s vjetrom i travama, pticama ili potokom, i strahopoštovanje spram tamnih šuma i nedohvatna plava obzorja. Vječiti sanjač koji se obnavlja usred mijena i prolaznosti, zaštićen od Sizifove uzaludnosti i osjećaja apsurda, jer je napokon filozofski stopljen s krajem, s rječitom šutnjom i oblacima. Tada se prolaznost lakše podnosi. Malo je veliko a srce se predaje bližnjima i nebosklonu, ilovači i tišini.
U mapi „U čast prirodi“ na djelu je upravo ovaj Lacković koji se prepušta sjetnoj poeziji djetinjstva ili čeznuća za izgubljenim rajem. Ispisao je pjesmu tugaljiva krajolika i raskoljene mladosti. Izgubio se čovjek s Lackovićeva puta, suha grana je otpala, osušio se grm. Snjegovi će pokriti tragove prijatelja, sve će biti mirno i bijelo, izbrisat će proljeće, ljeto i jesen. Vratit će se zima, a onda opet proljeće – tako da se priroda obnavlja, a s njom i crno-bijelo inje Lackovićeva crteža: u tragovima vremena, na putu prema ljudskosti, svaki djelić ponovo živi.
Očekuje li to priroda mjesečevu svijetlost i mjesečara koji će rukom poremetiti sjaj noćnih zvijezda? Gdje to nestaje seoski puteljak u praznini? Kamo nas vodi crna Lackovićeva crta? Sve je slutnja i samo dodir djetinjeg sna, sve teče i sve se vraća…
* * *
Nedavno je Lacković u razgovoru rekao da čovjek nikada nije dokraja definiran, da ni on sam ne zna što će s vremenom izaći iz njegove duše, očiju, prstiju. „Nepoznato me vodi i ne znam svoje slikarstvo sutra. To – uvijek nepoznato – me zapravo najviše uzbuđuje. Ljepota je u nepoznatom putu.“ Međutim, jedno je sigurno: njegovo djelo posvećeno prirodi i jednostavnu življenju ozarenu predanim sudioništvom i toplinom, bila je i ostaje jezgra njegove umjetnosti, pune najproćućenijih uzleta. „U čast prirode“ izbrušen je kamečak toga osebujna mozaika.
Josip Škunca
Grafička mapa „U čast prirode“ Ivana Lackovića Croate izrađena je u Zagrebu, travnja 1989. godine, a sadrži četiri grafička lista otisnuta u 122 primjeraka u tehnici svilotiska na bijelom 200 g papiru. Listovi su formata 350×500 mm, potpisani i numerirani arapskim brojkama od 1 do 90, rimskim brojkama od I do XXX. Dva primjerka obilježena su oznakama A i B. Trideset primjeraka, označenih rimskim brojkama, te primjerke A i B umjetnik je obojio akvarelom. Primjerak broj 1/90 namijenjen je Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Predgovor je mapi napisao Josip Škunca, biografiju slikara sastavio, mapu uredio i grafički oblikovao Božo Biškupić. Grafički listovi izvedeni su u Atelijeru Binder, a tekst otisnut u Sveučilišnoj nakladi Liber u Zagrebu. Izdavač je Narodno sveučilište „Otokar Keršovani“ (Galerija „Dubrava“), Zagreb.
(iz knjige dojmova)
