HANIBAL SALVARO

Tri eksperimentalne teme –  7. 5. – 23. 5. 1992.

Tri eksperimentalne teme

Radovi Hanibala Salvara koje smo formalno povezali na izložbi pod nazivom Tri eksperimentalne teme, nastali su između 1987. i 1992. godine a pripadaju trima načinima istog problemskog polja – polja destrukcije. O jednom načinu možemo kazati da je to na djelu razgrađivanje artefakata vatrom, o drugom rušenje normalne strukturne vatrom i lomom, a trećemu pak da je posrijedi uništenje bacanjem na pod. Dakako, sva tri načina valja shvatiti u funkciji procesa umjetničke preoblike koji traje već više od stoljeća – u djelovanju modernizma koji preživjela shvaćanja nadomješćuju putovima novih likovnih otkrića.

U mediju umjetničke keramike Hanibal Salvaro jedan je od jamačno glavnih i ponajboljih pokretača tih i takvih zbivanja, a poglavito u odsječku koji je označen nastojanjem za autonomnošću ili čistoćom djela.

Ustvrdimo li da je majstorova destrukcija vatrom ostvarena u ozračju opet porođena zanimanja za informel – za stil kojemu je više od izraženosti boje i same tvari negoli do neke u djelu utemeljene predodžbe – nećemo pogriješiti, a slično ćemo ustanoviti i o načinu destrukcije lomom i vatrom. Naime, u tomu potonjemu slučaju još se znatnije nego u prvom potvrđuju poželjni postupci informela – autor u djelo uvodi ne-keramički materijal, kamen od glinenca, kremena i tinjca, i time zasniva još viši stupanj neodoljive materičnosti, proširuje odsjaj telurnog u prožimanju zemlje i kamena.

U trećoj pak destrukciji oblik pečene zemlje definira se bacanje mokre nepečene cigle na pod radionice. Radovi su iz te skupine nastali su koncem 1991. i početkom 1992. godine, te su očito potaknuti ratnim strahotama u Hrvatskoj. Možemo zamisliti autora kad se odlučuje na taj čin u časovima pomiješanih osjećaja, kad bol i bijes rastu u raspoloženje bizarne akcije koja – unatoč svemu – odiše nepomućenim plemenitim držanje da je kreacija jača od razaranja, a pouzdanje u čovjeka od mržnje i ništavila.

Da bismo bolje pojmili izložen opus i okolnosti u kojima je stvoren, podsjetiti nam se i na to da je riječ o osebujnu nastavku, doradbi, preradbi ili inačici Salvarova predbježno realiziranoga ciklusa koji poznajemo kao Terrmičke formacije. Destrukcije, naime, s njim čine logičan sustav. U Termičkim formacijama naglasak je na presjeku geoloških slojeva,  Destrukcijama na površini oblikovane keramike, a u oba ciklusa na viđenju bravuroznih valera i osjetnih dodira, koje samo maštovit umjetnik uvijek iznovice iz pasivnih pomagala prizivlje u okrepljujuću zbilju estetskog postojanja.

Josip Škunca

Katalog djela:
1. – 20. Tri eksperimentalne teme, destrukcija lomom i vatrom, destrukcija bacanjem na pod, 1987.-1992.

Hanibal Salvaro rođen je 7. svibnja 1935. godine. Keramikom se bavi od 1958. godine. Član je Udruženja li­kovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvat­ske, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Međunarodne akademije za keramiku u Ženevi.

Samostalno izlaže od 1962. godine U popisu važnijih sa­mostalnih izložaba Hanibal Salvaro evidentira 37 važnijih priredaba u Rovinju, Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Novom Sadu, Karlovcu, Splitu, Prištini, Čačku i Sisku, te u Beču (Galerija Junge Generati­on, 1966.), Oextepecu (Kongres WCC, 1976.), Osa­ka (Shinn Kapino Gallery, 1981.) i Milanu (Galerija Lyda Levi, 1983.).

Skupno izlaže od 1961. godine Sudjelovao je na mnogim kolektivnim izložbama u zemlji i svijetu, među os­talima i na Međunarodnom natjecanju umjetničke keramike u Faenzi (1964., 1968., 1969., 1976., 1977., 1978., 1979., 1981., 1983., 1984.) na Međunarodnom biennalu umjetničke keramike u Vallaurisu (1976., 1978., 1982.). Međunarodnom natječaju umjetničke keramike u Gualdo Tadinu (1978., 1979., 1980., 1982., 1983.), Svjetskom triennale male keramike u Zagrebu (1984., 1987., 1990., te na drugim najugled­nijim priredbama u Zagrebu, Tbilisiju, Kijevu, Be­ogradu, Rovinju, Aranđelovcu, Gdanjsku, Suboti­ci, Göteborgu, Malmöu, Lillehammeru, Aagorgu, Helsinkiju, Sopotu, Nr. Kremsu, Bathu, Londonu, Dublinu, Deumeu, Nagoyi, Bostonu, Rocky Reac­hu, Seattleu, Smithvilleu, Barceloni, Slavonskom Brodu, Minu, Frechenu, Auxerreu, Madridu, Bu­dimpešti, Linzu, Zaprešiću, Ljubljani i Grazu. U popisu važnijih skupnih izložaba Hanibal Salvaro, evidentira 87 važnijih priredaba.

Nagrađivan je među ostalim u Cerviji (Coppa in palio, 1967.), Rovinju (La Batana, 1967., Grisia, 1973., 1983.), Faenzi (Premix Lions, 1977., Srebrna plaketa, 1981.), Gualdo Tadinu (Zlatna medalja, 1979., Prva nagrada, 1983.), Beogradu i Subotici (Velika nagrada, 1983.) i Zagrebu (Nagrada Skop­lje, 1984.). Djela u javnim prostorima nalaze mu se u Zagrebu (Hotel Zagreb Intercontinental, Hotel Plava Laguna, Starogradska vijećnica), Rovinju (Valalta) i Sisku (Društveni dom INE), u javnim ko­lekcijama u Rovinju, Zagrebu, Beogradu, Faenzi, Smithvilleu, Bloomfieldu, Nashvilleu, Skoplju, Čačku, Prištini i Gualdo Tadinu.

(iz knjige dojmova)