VLADIMIR GRUBEŠIĆ

Crteži – 14. 12. – 30. 12. 2012.

OGLED O CRTEŽIMA VLADIMIRA GRUBEŠIĆA

„Postoji preobražaj vizualnog crtanja u crtanje rukom.“ Paul Valery

U autobiografskoj bilješci Vladimira Grubešića čitamo da su u selu Praputnjak počele prve godine njegova života i da je u njemu išao u prve razrede pučke škole. Iz istoga teksta saznajemo da je nastavio ško­lovanje u obližnjemu selu Hreljinu smještenu nadomak Bakra u primorskome krajoliku, gdje spoznaje osnovne elemente likovnoga jezika i stječe prva saznanja o likovnoj umjetnosti. A upravo u Hreljinu dječaku se dogodio taj izniman doživljaj koji je u svojim prisjećanjima zabilježio, a mi držimo značajnim za našu tezu o ishodištu njegova stvaralaštva i stoga ga navodimo: „Ovdje sam dobio prve poduke o vrstama li­kovnog izražavanja, priboru i tehnikama. Tu sam se prvi put susreo s likovnom umjetnošću zahvaljujući nastavnici likovnog odgoja, mislim da se zvala profesorica Pezelj, koja je jednostavno svojim vođenjem naukovanja i pristupa umjetnosti otvorila, ili odškrinula svijet umjetnosti.” Naime, valja nam kazati da ova zgoda iz Grubešićevih dječačkih dana zaokuplja našu pozornost najviše zato jer smatramo da se tada rodio crtač i arhitekt Vladimir Grubešić. Također, i zato što se čini da iz slikovita opisa učiteljice i njezine pedagoške metode možemo pojmiti taj prijelomni trenutak u crtačevu djetinjstvu kad je počeo otkrivati likovnu dimenziju prostora kroz svoj duboki doživljaj svijeta koji ga je tada okruživao. A da je taj doživljaj bio izniman u njegovu životu, najbolje govori činjenica što živi u njegovom sjećanju, a i to da ga u tekstu navodi i kao ishodište svojemu profesionalnom radu. Štoviše, u ovome kratkom zapisu možemo primijetiti da se tad zbio i njegov prvi dodir, ili tache, kako bi kazao Focillon, s drukčijim doživljajem prostora, koji je, dakako, više emocionalni nego intelektualni, jer se dječaku otvorio kao začudan likovni fenomen. Međutim, ovaj je događaj vrijedan naše pozornosti i zato jer je pokrenuo i kreativni proces, nesvjesno, ali – pokrenuo ga je, pa je zato i zapamćen u pisanome obliku navodeći nas na tvrdnju da naš autor ima dva rođenja, ono obično, ljudsko, koje je i starije, i ovo neobično, duhovno, koje je mlađe. Naravno, nemamo namjeru okretati stvari i tvrditi da je blizu daleko, a visoko nisko, ili pak da je stvarno nestvarno, ali, držimo, da se iz piščeva zapisa može zaključiti da je taj stvarni događaj iz njegova života i stvarno duhovno rođenje likovnoga stvaraoca Vladimira Grubešića. Pa zato i nastojimo naglasiti taj događaj jer se upravo tada u njegovu mladom biću otvorio novi i nepoznati prostor koji ga je magnetskom snagom privukao i uvukao za cijeli život, kako sam kaže, u svijet umjetnosti. A pokazalo se u našemu pristupu crtačevu i arhitektovu opusu, i u prihvaćanju teza iznesenih u relevantnim tekstovima iz pera vrsnih poznavatelja Grubešićeva stvaralaštva da naša konstatacija nije daleko od istine. Naime, tako smo ga mogli sigurnije slijediti od onih prvih dječačkih koraka na tome putu na kojemu smo susreli i njegova drugog smjerokasca u svijet umjetnosti, Jakova Smokvinu, slikara koji je ostavio vidljiv trag ne samo u Rijeci i Kvarneru, već i u širemu kulturnom kontekstu. A dobro je znano da je slikar bio i ugledni profesor koji je svojem đaku Vladimiru proširio obzor likovnoga izražavanja i učvrstio znanja o priboru i tehnikama te ga dobro opremio za dug i mukotrpan put u svijet umjetnosti. Zbog svega toga možemo konstatirati da je zahvaljujući učiteljici na „odškrinutom svijetu umjetnosti” i učitelju na ovladavanju likovnim tehnikama i utvrđenom znanju o likovnoj umjetnosti i kulturi mladi Grubešić uspješno upisao Arhitektonski fakultet u Zagrebu, gdje njegova intelektualna radoznalost i disciplina crtačke ruke nisu prošli neprimijećeno. Prve je studentove radove na papiru u suptilnim skicama i crtežima brzo snimilo oštro oko profesora Josipa Vanište, a mi­nuciozne crteže i studije, nacrte i tlocrte primijetili su profesori Drago Galić, Mladen Kauzlarić i Vladimir Turina. Ta se značajka vrsnoga crtača i poslije završenoga studija u jasnim obrisima nazirala i u njegovim prvim arhitektonskim ostvarenjima elaboriranim upravo u mediju crteža ostavljajući jasne tragove crtačkoga umijeća. Iako se u tom razdoblju primarno izražava kao arhitekt u čijem likovnom oblikovanju išči­tavamo i prepoznatljiva obilježja prostora iz kojega je krenuo u svijet umjetnosti, primjećujemo da su ta ista obilježja zavičajnoga krajolika implicirana u arhitektonskoj formi rafinirano elaborirana u brojnim crtežima koji otkrivaju i autorovu duboku potrebu da ih najprije oblikuje u crtežu, i da u tom mediju studijski razrađuje svoje trodimenzionalne projekte. Tu je njegovu značajku prepoznao i naglasio Andre Moho­rovičić: „Ponajprije, arhitekt Grubešić svojim podrijetlom, osjećajem i razmišljanjem pripada području u kojem djeluje. Taj je zavičaj krševit gorski pojas što se nadvio nad plavetnim Kvarnerskim zaljevom obru­bljenim obalnim nizom naselja, gradića i gradova zasebnih ambijentalnih obilježja i bogatih tradicijom ruralnog i urbanog života.” Čini se da ova opažanja i tvrdnje vrsnoga znalca hrvatske arhitekture i, dakako, arhitektonskoga opusa Vladimira Grubešića možemo povezati s onom zgodom iz njegova djetinjstva koju smo smatrali potrebnim citirati kako bismo učvrstili stvaralaštvo u ishodišnoj točki iz koje i slijedimo impresivan rast u zdanjima i projektima među kojima su pojedina i paradigmatska ostvarenja suvremene hrvatske arhitekture. U ovom kontekstu uputno je još jednom navesti Mohorovičićeve riječi kojima sa­žima Grubešićevu arhitektonsko oblikovanje na „dvije izvorne komponente – jednu temeljenu na osnovnoj humanoj povijesno-kulturnoj vrijednosti regije i ambijenta, a drugu usmjerenu prema dometima suvre­menih postignuća arhitektonskog stvaralaštva – naš autor u svome kreativnom radu usklađuje, razvija i oplemenjuje.” Ovako preciznom analitičkom opservacijom Grubešićeva likovnog izraza u njegovim arhi­tektonskim djelima Andro Mohorovičić otkriva elemente na kojima su koncipirani i utvrđuje činjenice na kojima su građeni. Na tim su vrijednostima i drugi teoretičari i kritičari nastavili graditi svoje teze prihvaćajući ih kao temeljne odrednice, a i proširujući svojim teorijskim prilozima i kritičkim prosudbama Grubešićeva arhitektonska djela i crtački opus. Međutim, unatoč činjenici što kritički pristupi imaju ra­zličita motrišta, teorijske interpretacije i metodičke postupke, dakle, uza sve različitosti, ipak, svima je poveznica u istom zaključku. A taj uključuje tvrdnju koja kazuje da je Vladimir Grubešić u suvremenoj hr­vatskoj arhitekturi ostvario djela iznimno visoke vrijednosti sintezom povijesnoga kulturnog nasljeđa i ambijentalnog prostora na suvremenim arhitektonskim premisama. Ova zapažanja kritike o autorskim

značajkama u arhitektonskom opusu Vladimira Grubešića prepoznaje se i u zajedničkom isticanju tih njegovih vrijednosti u realiziranim projektima. Kažemo li baš svi kritičari i u svakoj prigodi, ni tad nismo pretjerali jer svi kritičari uvijek ističu poslovne građevine Delte, Jadroagenta, Croatialine u Rijeci kao njegova kapitalna ostvarenja. Isto tako i njegove interpolacije u povijesnoj jezgri Rijeke, kao i onoj u starom Dubrovniku – Pustijerna – često izdvajaju i kao iznimno uspješna ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi. „Svaki je Grubešićev objekt”,piše Tomislav Premerl, „samosvojan i vlastita oblikovna izraza čiji je izvor, naravno, zajednički prepoznatljiv. Njegovo se značenje očituje u dosluhu i suživotu sa živim gradom u virtuoznom situiranju u povijesni kontekst sredine, stvarajući tako i novu svrhovitu funkciju cjelovite urbane strukture… Grubešićevo djelo već danas vidimo kao možda jedini pravi i jedino mogući pristup kompleksnom i vječito aktualnom problemu novih intervencija u starim prostorima.” U toj iznimnoj osjet­ljivosti novog oblikovanja u staroj urbanoj jezgri grada upravo je Grubešić svojim suptilnim postupkom interpolacije kultivirao u produhovljenoj sintezi povijesno nasljeđe sa živim ritmom svakodnevnice u suvre­menim materijalima. „Oni koji poznaju novu arhitekturu Starog riječkog grada”, kako je to primijetio Vladimir Bužančić, „odmah prepoznaju Jadrošped kao djelo Vladimira Grubešića.” Taj zahtjevni i iznimno osjetljivi urbani povijesni kontekst Grubešić je umijećem vrsnoga arhitekta obogatio svojom interpolacijom novim likovnim vrijednostima koje su visoko vrednovane u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi. O tom je njegovu prilogu našoj suvremenoj arhitektonskoj estetici Milan Zinaić zapisao: „U vrlo složenom i problemski osjetljivom prostornom tkivu Staroga grada, uz klasična ostvarenja začetnika i nosioca njegove poslijeratne urbanizacije Igora Emilija, naslućujemo sada još jednog projektanta suvremenih rješenja problema i zadataka programa revitalizacije.” Te se visoke estetske vrijednosti Grubešićeve arhitekture prepoznaju jednako u interpolacijama kao i u novim zdanjima i ističu kao dvije dominantne odrednice njegova stvaralačkog oblikovanja. Upravo te činjenice kritika je i izdvajala kao dragocjene priloge suvremenoj hrvatskoj arhitekturi, koji se pokazuju nezaobilaznima u njezinoj estetskoj i povijesnoj valorizaciji, u kojoj je posebna dionica arhitekta Vladimira Grubešića već sada jasno vidljiva i po svojim autorskim obilježjima. Ta je njegova obilježja precizno opisala Vanda Ekl: „Značajke osobnosti arhitekta Vladimira Grubešića istaknule su se na njegovim gradnjama u uravnoteženju mase i prilagodbe, u vrijednosti gradbenih rješenja, u ostvarenju praktičke funkcionalnosti i ambijentalno-prostornog učinka, u koncepcijskoj dosljednosti.” U našem pokušaju da što zornije prikažemo Grubešićevo stvaralaštvo u arhitekturi i crtežu pozivamo se i na prosudbe kritičara koji ga s različitih aspekta interpretiraju u različitim fazama i u oba medija, a i tijekom dugoga vremenskog razdoblja. Naime, ovdje valja naglasiti tu duboku povezanost arhitekta i crtača i njihovu čvrstu isprepletenost u sačuvanim različitostima u oba medija. Također, valja ponoviti da crtež nije medij u kojemu se arhitekt izražava povremeno i prigodno, zatim još jednom kazati da crtež nije samo pomoćno sredstvo u definiranju arhitektonske forme, dakle, isključivo funkcionalno, već da je, osim svega rečenog, i samostalna likovna disciplina u kojoj se arhitekt izražava kontinuirano ostvarujući vrijedno likovno djelo u mediju crteža s nedvojbenim autorskim značajkama. Grubešićevo respektabilno stvaralaštvo u arhitekturi pregledno je razloženo u vrijednosnom sustavu suvremene arhitekture, dok se njegovo stvaralaštvo u mediju crteža otkriva kao vrlo intrigantna, ali ne i jednako poznata tema koja još nije u cijelosti sagledana pa ni njezin opseg izmjeren. Unatoč tomu možemo kazati da je crtež medij gotovo jednakog značenja u stvaralačkom procesu arhitekta Grubešića i da se ta činjenica iščitava u kontinuiranom radu u crtežu, u kojem je također prostor krajolika ishodišno mjesto. A tu duboku povezanost prostora krajolika u mediju crteža Grubešić je ovako sažeo: „…zapise slagao sam u mapu naročito pejzažnih detalja Tijekom arhitektonskog djelovanja manje grafičke fascinantne prirode priobalja, po otoku Hvaru sa svojim poljima lavande, stijenama i vinogradima… po gromačama bakarskog zaljeva, pa ti kameni grumeni naših obalnih gradića, pa naša povijest građenja prvih prebivališta bilo stanovanja bilo zaštitnih skloništa unutar poljoprivrednih dobara, pa te loze uokvirene kamenim paspartuom.” Iz ovoga crtačeva opisa krajolika možemo slijediti liniju njegove stvaralačke putanje širenjem te velike teme u likovni prostor crteža koji zorno iscrtavaju tu poveznicu. A tu njegovu iskonski crtačku prirodu i čvrstu ukorijenjenost u medij crteža primijetio je Ervin Dubrović: „O pristupu stvaranju najbolje svjedoče njegovi crteži. Najizravniji, najintimniji njegov rad koji započinje i završava kod kuće u večernjim satima, a ne u uredu i u suradnji s mnogobrojnim suradnicima…” Ovako razložena crtačeva osobnost otkriva tu iskonsku prirodu crtača u likovnoj elementarnosti crte kojom oblikuje bit zavičajnog krajolika u prostor svojih crteža. Na tu snagu crtača lucidno je upozorio Ervin Dubrović: „U crtežu je vidio nešto neukroćeno, ono što se rađa u izravnom susretu ruke s olovkom ili kistom i papirom… Grubešić… svoje crteže unaprijed strogo promišlja i oblikuje ih strpljivim radom, mnoštvom preciznih, jednolikih pokreta.” Kad ovdje nastojimo upozoriti na činje­nicu da je crtež medij od golemoga značenja u stvaralaštvu Vladimira Grubešića, tada povlačimo crtu u našem crtežu tekstu kako bismo u njezinu tragu vidjeli crtačev kontinuitet tijekom razdoblja od gotovo pola stoljeća i time ga uskladili s njegovim arhitektonskim djelom. Isto tako, u kronološkom listanju otkriva se da je prostor krajolika velika i gotovo jedina Grubešićeva tema, iz čega je pak razvidno da proble­matizira njegovu slojevitost stvarajući likovne vrijednosti crteža. Ta čvrsta poveznica crteža s krajolikom upućuje i na onu zgodu iz crtačeva djetinjstva kao ishodišnu točku iz koje se i počeo otvarati emocionalni i likovni doživljaj prostora u novu i drukčiju percepciju svijeta koji ga je okruživao. Taj je doživljaj u izvornoj čistoći ostao netaknut tijekom cjelokupnoga stvaralaštva Vladimira Grubešića potvrđujući ispravnost tvrdnje da „postoji preobražaj vizualnog crtanja u crtanje rukom”, kako nas uči Paul Valery. A „preobražaj vizualnog crtanja” dogodio se otkrivanjem likovnih vrijednosti prostora kao duhovnog krajolika koji možemo spoznati „u crtanju rukom” kao vizualnu stvarnost crteža jer ona zaista postoji. Mogli bismo kazati da postoji u egzaktnim crtačevim potezima horizontalnih, uspravnih, kosih i nepravilnih linija koje matematičkom preciznošću pulsiraju crno-sivim ritom u ekranu crteža emitirajući veliku likovnu energiju. U toj dubokoj prožetosti krajolikom crteži Vladimira Grubešića zrcale njegove vrijednosti ne opisujući narativne slojeve i deskriptivne nanose, već produhovljenom strukturom svoje likovne biti crtanu rukom.

Milan Bešlić 

FENOMEN TOČKE I LINIJE U CRTEŽIMA VLADIMIRA GRUBEŠIĆA

Za Vladimira Grubešića, arhitekta iznimna ugleda i kulture, crtež je temelj likovnog stvaranja, nedjeljiv čimbenik u traženju, tumačenju i provjeri, u procesu promišljanja oblika i odnosa. Svim svojim dosadašnjim djelovanjem uronjen je u tradiciju i istodobno otvoren za suvremenost, ali i za nova propitivanja svojih kreativnih pozicija. Otvorenost provjerama dovela ga je do izložbe kojom se potvrđuje kao crtač s istančanim osjećajem za harmoniju i red, za opažanje punine i praznine prostora, detalja i cjeline, za savršeni ustroj svih čimbenika kompozicije. I za temeljitost dugog rada na crtežu.

Nadahnuće pronalazi u prirodi, u izravnoj opservaciji vidljive stvarnosti bakarskih gromača, hvarskih vizura, goranskih šuma, Kornata, Cresa, Učke, Praputnjaka. Motivu pristupa analitički, s idejom da iskaže njegovu skrivenu bit. Da bi to postigao, predmetnost reducira do ruba stvarnosti, gotovo do potpunog dokinuća. Takav postupak odveo ga je u jednostavnost i asketsku suzdržanost te doveo do sažetih, elemen­tarnih, nenarativnih crtačkih zapisa u peru i tušu. Na prvi pogled, crteži su nefigurativni, ali i oni najsažetiji u svom početnom identitetu zadržavaju motiv vezan za objektivnu zbilju.

Njegov pristup crtežu prošao je nekoliko varijacija koje su zavisile o rasterima linija, o gustoći i protežnosti točaka, o prostorima bjelina. Svojom discipliniranom mirnoćom crtačkog zapisa afirmirao je perfekcio­nistički, pomno odmjereni, jasni, čitki i sažeti crtački rukopis. Stroge geometrijske obrasce (poglede iz zraka) s početka osamdesetih, u razdoblju od 1985. do 1995. zamijenio je slobodnijim postupkom točkanja tušem. Pritom podloga, tekstura papira postaje važnim čimbenikom. Motivi gromača ustupaju mjesto motivima površine mora s odrazima, odsjajima i zrcaljenjem u vodi. Kada cijelu plohu podloge ispunja vibran­tna točkasta ili linijska struktura, asocijativna polazišna ishodišta gotovo nestaju, ostaje tek ritam gibanja i dojam ujednačenog pulsiranja energije. A krajem devedesetih dogodila se nova preobrazba pejzažnog motiva simetriranjem i proporcioniranjem ravne linije: motiv je okomitim linijama podijeljen u konstrukcijske jedinice, formacije i polja u kombinaciji sa slobodnim tijekom linija koje se spajaju i razilaze. U gusto tkivo crteža uvlače se bijele plohe praznine pa gustoća i zračnost, zbijene strukture i praznine nastupaju zajedno kao ravnovjesni čimbenici kompozicije.

Većina crteža ističe razvijanje prizora od ruba do ruba, s jasno određenim poljima i čistom idejom o smjeru linija, o njihovom sabiranju ili razilaženju. Samo nekoliko goranskih pejzažnih motiva organizirano je u jednu središnju formu gustog, gotovo neprohodnog šumskog raslinja. Autor, dakle, nije ostao pri zabilježbama stabala pojedinačno, već je orkestrirao čitavu šumu s idejom rasta prema nebu. S druge strane, baš se u središte nekih prizora uvukao fluidan prazan prostor koji začinje temu praznine kao metaprostora ili tamna mrlja u dijagonali koja djeluje poput urezotine. To su osjetilne rezonance. Ali ravna linija, hladna, oštra konstatacija pravocrtnosti, rezultat je mislene spoznaje.

Kolikogod istočkani motivi u svojoj pulsirajućoj energiji izgledali raspršeno, uspostavljaju konkretan odnos s percepcijom motritelja, a crtačka organizacija u očima motritelja predstavlja cjelinu. Pulsiranje točkica daje crtežu organiziranu živost pokreta. Ti su pokreti tihi, ravnomjerni, cizelerski, s određenim optičkim efektima koji aktiviraju percepcije u vizualni doživljaj kretanja svijetlim i tamnim prostorima, mekim udu­bljenjima i uzvišenjima, blagim prijelazima iz zatamnjenih dubina u svijetlija prosijavanja. Kao da postoje dvije sile, ona koja vuče u dubinu (u sjenu) i ona koja razmiče prostor prema svjetlosti. I kao da su autoru važnije nijanse sjena i svjetla i njihovo prostiranje unutar kadra, nego sam kadar. U sintezi poentilizma (gustog točkanja), geometrizma i strogog linijskog odmjeravanja prostora, u ravnovjesju lirske i racionalne naravi autorova kreativnog bića vidimo približavanje nefigurativnom izričaju, ali njegov crtež nikada nije napustio tragove figurativnosti.

Ono školovano geometrijom i već poznato u njegovoj arhitekturi, integrirano je u njegovom crtežu: sklad kompozicijskih odnosa, logična i čista rješenja, ujednačeni ritam punog i praznog, kompaktnih i rastočenih forma, jasnoća strukture i osjećaj za elementarno i rafinirano. U tom kontekstu Grubešićevi crteži nose fragmente iskustva racionalne, analitične i organizirane naravi bliske znanstvenom, vode unutar i izvan arhitekture, ali i preko meditacijskih i kontemplacijskih polja s podlogom koja se iščitava kao potreba za izgovaranjem emocionalnih ritmova, poruka i stanja. Opažamo i neku daleku poveznicu s crtežima Josipa Vanište (njegov profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu), doduše, više u bezglasju prizora, meditacijskoj protežnosti i istinskom osjećanju reda i sklada, nego u nihilizmu i filozofiji egzistencijalizma.

Sažimanje viđenja i izričaja proizlazi iz autorove mirne, sređene i promišljene naravi. Njegov crtež danas je čisti likovni tekst estete koji fenomenom crte i točke, temeljnim sredstvima njegova likovnog izričaja (crtom raščlanjuje, točkanjem sitni i mrvi prizor), stvara brojne mogućnosti strukturne preobrazbe motiva da bi konkretnoj zbilji dao novu, likovnu kvalitetu. Pritom ističe da su jednostavnost i jasnoća ono naj­vrijednije u crtežu, da se tihi prostor crteža temeljen na sabranosti i kontemplaciji može vidjeti i doživjeti samo sabranim i kontemplativnim duhom.

Branka Arh    

Vladimir Grubešić rođen je 19. travnja 1942. godine u Mrzlim Vodicama, malome selu na granici Primorske regije i Gorskoga kotara.
”Ponajprije, arhitekt Grubešić svojim podrijetlom, osjećajem i razmišljanjem pripada području u kojem djeluje. Taj je zavičaj krševit gorski pojas što se nadvio nad plavetnim Kvarnerskim zaljevom obrubljen obalnim nizom naselja, gradića i gradova zasebnih ambijentalnih obilježja i bogatih tradicijom ruralnog i urbanog života. Po curiculumu svojih studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, naš autor bješe orijentiran prema najsuvremenijim europskim arhitektonskim shvaćanjima obilježenim ponajprije skladnom ravnotežom funkcionalnih, konstruktivnih, oblikovnih i humanih komponenata sublimiranih u cjelovitu kreativnom rješenju arhitektonske kompozicije.” (akademik Andrija Mohorovičić, Predgovor Arhitekt V.G.). Djetinjstvo od prvih dana života provodi u Praputnjaku, u kojemu 1948. godine započinje školovanje. Škola koju je tamo pohađao građevina je skromnijega arhitektonskog izraza, smještena uz samu cestu, pristupa neposredno uz kolnu površinu, dograđivana, pregrađivana i nadograđivana. Tijekom svojega rada stvarala je s mukom prostore u kojima su se u brojnim godinama njezina postojanja (od 1864.) odgajala, poučavala i za život spremala mnoga djeca Praputnjaka. Slavili su početke školovanja unutar prostora skromnih klupa, ploča, katedre, hodnika, zahoda… „I sa ostala siromašćina” nije bila zapreka maestralnim dosezima prvašića u životu i profesiji. Sigurno, kraj nas, u tišini, svakodnevno – naš nekadašnji prvašić radi na bibliografskoj obradi glasova školskih prostora Praputnjaka, od početaka do danas. Životna dostignuća i sudbine svakoga pojedinca naša su dostignuća i naše sudbine, naš ponos.
„Ma ča …Praputnjak?
Živjeti djetinjstvo u Praputnjaku i crpsti iskustvo života, znači ne moći se rastati od ovog zapisa, ponovo vrednovati sve zapisano, prepravljati onu misao koja je već izrečena ili napisana, nikad dobra, nikad dovoljno privrženosti; zahvale, ljubavi, odanosti, pohvale. Nositi zapanjujućom hrabrosti tegobe života, potvrđivati svetost života, tražiti u njemu smisao i onda kada nam se čini da ga nema, mogu samo ljudi iznimne snage, koji svojom postojanošću u sadašnjosti potvrđuju – osiguravaju budućnost.” (Zbornik radova Praputnjak 2003.) Četiri razreda, peti, šesti, sedmi i osmi, pohađa u susjednome Hreljinu do 1956. godine. Ovdje sam dobio prve poduke o vrstama likovnog izražavanja, pribora i tehnikama. Tu sam se prvi puta susreo sa likovnom umjetnošću zahvaljujući nastavnici likovnog odgoja gospođi Pezelj koja mi je jednostavno svojim vođenjem naukovanja i pristupom umjetnosti otvorila ili tek odškrinula svijet umjetnosti. 1956. upisuje se u Građevinsku školu – arhitektonski smjer. Maturira 1960. godine te se iste godine upisuje na Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U životopisu za ovu prigodu nije naodmet spomenuti da se vrijedan pristup likovnome odgoju iz osnovne škole nastavlja i u srednjoj. Likovni odgoj vodio mi je akademski slikar prof Jakov Smokvina, koji je uz ugled stečen izložbama i svojim načinom rada naročito u akvarelu, bio i vrstan pedagog pa mi je proširio vidike likovnog izražavanja i uveo me u detaljnije poznavanje povijesti umjetnosti. Tako uz vrijedno naukovanje i spoznaje kroz školovanja likovne umjetnosti pristupio sam prijemnom ispitu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, smjer – CRTANJE. Zanimljiva je epizoda u dvoranu gliptoteke gdje smo trebali olovkom crtežom pokazati vještinu likovnog izražavanja, više u pristupu nego u konačnosti rezultata. Voditelj tog dijela ispita bio je danas akademik Josip Vaništa. Početak, prve moje točke, odmjer visina, odnosi, orijentiri, ekstremiteti na skulpturi, postave na formatu papira očito su privukle pozornost akademika i uz pohvalu potvrdio pristup crtežu. Rezultat je to bio svih prethodnih likovnjaka koji su oblikovali moja saznanja i dijelom poučili rukom materijalizirati viđenu vrednotu – likovnost trenutka. 1965. godine u prosincu obranio je diplomski rad. Mentor je bio prof. Drago Galić, a predsjednik povjerenstva prof. Mladen Kauzlarić. Tijekom arhitektonskoga djelovanja slaže u mapu zapise crtežom, naročito pejzaža – detalja fascinantne prirode priobalja, otoka Hvara s njegovim poljima lavande, stijenama i vinogradima Sv. Nedjelje, gromača bakarskoga zaljeva, kamenih grumeni naših obalnih gradića, naše povijesti građenja prvih prebivališta i stanovanja i zaštitnih skloništa unutar vinograda i loze zarobljene kamenom Primoštena… Arhitektonsko stvaralaštvo nastojao je i javno predstaviti izložbama te sam kaže: Prvu izložbu radova arhitektonskih projekata i realizacija – izvedbe imao sam u Malom salonu u Rijeci od 2. – 15. ožujka 1989. godine. Izložba je bila organizirana povodom dodijeljene mi nagrade grada Rijeke za arhitekturu u 1987. godini. Tom je prigodom prof. dr. Vanda Ekl, povjesničarka umjetnosti na Radiju Zagreb dala izvješće o izložbi na kojoj su uz arhitektonske realizacije objekata bili izloženi i listovi crteža. Zapis naslova PROŠLOST I FUNKCIJA SADAŠNJOSTI uz arhitektonsku analizu zaključila je zapis: „Izloženi crteži u sitnom, suptilnom rasteru, u kojima se prostor dinamično i elastično rastvara i sabire u projekcijama – kao da su na neki način odušak Grubešićevih komunikacija s prostorom. Iako proizlaze iz arhitektonskog ozračja, oni nisu samo pratnja izložaka, već dorečeni sadržaj – pohvala ruci.“ Ta je izložba prenesena je u Galeriju društva arhitekata Hrvatske u Zagrebu iste godine.
Godine 1995. na poziv INTERNATIONAL ART COMPETETION NEW YORK jednu od crteža, koje sam poslao na natječaj bio je prihvaćen i prezentiran na izložbi istog likovnog izričaja na planiranim izložbama. Godine 2003. izložbom u Muzeju grada Rijeke elaborirao sam veći dio mog arhitektonskog stvaralaštva uz isto tako prezentaciju i crteža, kao ne manje važan sadržaj izložbe. Istom prigodom bila je i promocija monografije. Godine 2004. ista izložba prenijeta je u Hrvatski Muzej Arhitekture u Zagrebu pod pokroviteljstvom Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti. Danas nastojim izložbom prikazati crteže koje sam gotovo tijekom 35 godina stvarao s istim nadahnućem kao i arhitekturu. Kroz crteže doživio sam duboke i prisne suživljenosti s ambijentom, s krajem i ljudima, njihovim govorom i pismom, vjerovanjem. Priroda nam daje uvijek nova i bogata polazišta, stijene u planinama ili one pored mora, zeleni masivi i čisti proplanci, drveće razvedenih grana i čvrstih trupova – sve oplodi našu misao. Vrijeme potvrđuje ili dovodi u pitanje vrijednosti. Često su neki plodovi umjetnosti pregaženi i napušteni a drugi prihvaćeni, vremenom im je porasla vrijednost, iako su nastajali tiho i neprimjetno. Na kraju, kakvi su naši tragovi? Jesu li čitki i u budućnosti? Možda smo sumnjama i zdvajanjima ipak stigli na prag nade!

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros