JASMINA KOSANOVIĆ
Vile – 14. 1. – 30. 1. 2008.
Vile
Zašto volimo lutke? U čemu leži njihova neodoljiva privlačnost? Od kuda im magična moć? Na suprotnom polu ideala suverenog, slobodnomislećeg pojedinca koji kontrolirajući svoje ponašanje održava svoj moralni i tjelesni integritet, nalazi se ono što utjelovljuje upravo – lutka. Umjesto vlastite slobodne volje, nju određuje manipulacija Drugog: lutka je igračka u rukama igrača, onog koji poteže konce. Svi se sjećamo lutaka ili kojih drugih čovjekolikih igračaka iz svoga djetinjstva, sjećamo se užitka koji nam je pružala njihova apsolutna podložnost: one su nosile haljine koje su se nama sviđale; plesale na glazbu koju smo mi slušale; uvijek su nas strpljivo čekale na mjestu gdje smo ih ostavile; često podnosile najrazličitije torture, nikad ne skidajući s lica osmjeh.
Kada se počeo javljati osjećaj da sami postajemo nečije lutke, bio je to nedvojbeni znak odrastanja: prije nego li slobodni, suvereni pojedinci, postali smo lutke kojima su odjednom počeli upravljati porivi i strasti; odgojni i obrazovni sistemi; društvene institucije i aparati ideološke kontrole; zakoni i javno mnijenje; mode i trendovi; norme i ukusi; stranačke politike i tržišne ekonomije… Drugi nam govore kako da se odijevamo i kako da se ponašamo; što da mislimo i što da radimo; kada smo zdravi, a kada bolesni; jesmo li sretni ili zapravo nesretni; trebamo li se smatrati glupim ili pametnim, uspješnim ili neuspješnim… I koliko god, naravno, odrastamo upravo u mjeri u kojoj smo sposobni suočavati se, prihvaćati i koristiti vlastita društvena i egzistencijalna ograničenja kao polugu slobodnog izbora, s vremena na vrijeme, jedan dio nas tako bi se rado ponovo poigrao s lutkama – zaigrao život kao igru bez obaveze, bez odgovornosti, polaganja računa ili imanja obzira.
Jasminine lutke utjelovljuju upravo to; one su figure potisnute želje. Bez srama, takorekuć iz radosne obijesti, hira, drsko i provokativno spajaju nespojivo: organsku sirovinu i artificijelnu izradu; krajnje oblikovno pojednostavljenje i bogatstvo dekorativne forme; oskudicu i luksuz; unikatnost i prepoznatljivost. Na njihovim tijelima zbijenim u kruškoliku grudu neobuzdano cvatu haljine poput fantazmagoričnog ružičnjaka. Premda pomno iscrtana lica istaknutih očiju i usta imaju izrazit seksualan naboj, njihova su tijela zapravo infantilna; štoviše, drvca što vise kao nadomjestak ruku i nogu potiho sugeriraju stanoviti tjelesni hendikep, čineći ih ranjivim i krhkim. Nemoć njihovih udova, dakako, dopušta da se njihova snaga sva koncentrira u odjeći: raskošni materijali i njihova uslojavanja, preplitanja, međusobna proziranja, preklapanja i prošivanja, tvore vrtoglavo, ekspresivno, ekscesno oblikovno zbivanje. U tom kolopletu boja, krojeva i uzoraka, slobodno se miješaju obilježja povijesnih stilova i natruhe suvremenih modnih trendova; bajkovitih, romantičnih kostima i svakodnevnih odjevnih predmeta – do stupnja na kojem gledamo, a da zapravo nismo sigurni što točno vidimo, i upravo stoga one neodoljivo privlače pažnju. Na Jasmininim lutkama sve je sugerirano, a ništa dorečeno: premda se zovu vile, identitet tih lutaka u konačnosti je neizvjestan, ambivalentan. One imaju vilinska krila, ali zavodljiv pogled; izrazito ženstvene oprave na androginim tijelima; koketan izraz lica i paralizirane udove. Bez obzira jesu li bijele ili crne, njihova je moć ista: one su spoj ili krivo srastanje nevinosti i erotike, fragilnosti i snage; u sebi miješaju vilinsko i demonsko, anđeosko i dijaboličko; one su onkraj dobra i zla, morala i nemorala; one izluđuju neodlučnošču i nestalnošću, kolebljivošću vlastitog identiteta. I, koliko god dekorativne bile, upravo kao takve lutke imaju magijsku moć; one privlače stoga jer krše rigidne zakone koji važe u poretku društvene svakodnevice: svijetu podijeljenom na kulturu i prirodu, umjetnost i zabavu, seksualnost i nevinost, one bezočno suprotstavljaju svoj otrovni koktel, nude slatki grijeh. Poput vile Zvončice, minijaturne i dražesne, ali bezobzirne i bezobrazne, iritiraju, odapinjući strelice u samo srce naših slabosti – mjesto na kojem nasilni, pohlepni i bludni stalno ispitujemo granice društveno dopuštenog, uvijek iznova ili neprestano igrajući igre odrastanja.
Ivana Mance
Jasmina Kosanović rođena je u Zagrebu i živi od 1976., pod krovom zgrade u Petrinjskoj ulici, gdje u svom studiju neprestano stvara nove predmete, likove i oblike. Sveučilišnu diplomu za dizajn odjeće i tekstila dobila je 2000. godine. Već duži niz godina radi kao vanjski suradnik Narodnog sveučilišta Dubrava kao voditelj Male škole primijenjene umjetnosti.
Samostalne izložbe i revije:
2007. Kostimografija – dramski studiji NS Dubrava
2007. Oblak vila – Tigar teatar – asistentica scenografije
2007. Cirkus Šardam -Tigar teatar – asistentica scenografije
2007. Ivica i Marica – Dječje Kazalište Dubrava-asistentica kostimografije
2006. Mozak kostimografija – dramski studiji NS Dubrava
2006. Odabrao Đelo Hađiselimović – Novi život – kazalište slijepih i slabovidnih-asistentica scenografije
2005. Audi fashion week – Zagreb – Modna revija
2005. Kostimografija – Patnje gospodina Mockinpotta – dramski studiji NS Dubrava
2004. Kostimografija – dramski studiji NS Dubrava
2003. Fashion Show, Modna revija – Galerija Matice Hrvatske
2002. Pleasure Room, Modna revija
2002. Patchwork, Modna revija – Galerija Matice Hrvatske
2002. Speira, Izložba bakrenih kapa i cipela; Izložbeni prostor knjižnice Bogdan Ogrizović
2001. Žena-Anđeo, Modna revija; Galerija PU Studentski centar
2000. Performance & Izložba; Magične kape, Galerija PU
1999. Atemon Projekt, multimedijalni projekt, Galerija MM Studentski centa
fotografije s otvorenja izložbe
