IVAN LACKOVIĆ CROATA

HOMMAGE Á LACKOVIĆ – 20. 12. 2004. – 15. 1. 2005.

Ivan Lacković Croata (1931. – 2004.)

Ivan Lacković Croata hrvatski je slikar samouk, klasik Hlebinske škole i naše naive, te jedan od najeminentnijih crtača svjetske naive. Rođen je 27. prosinca 1931. u Batinskoj, u Podravini. Nakon završene pučke škole, radi u domaćinstvu i na polju, potom se zapošljava u šumskom gospodarstvu kao manuelni radnik. Njegovi najraniji crteži potječu iz 1952, prve slike iz 1956. U Zagreb dolazi 1957., radi kao pismonoša i istodobno pohađa večernju školu, što mu omogućava da postane poštanskim službenikom. Godine 1962. upoznaje Krstu Hegedušića i otad povremeno radi u njegovoj Majstorskoj radionici. To je i doba kad počinje izlagati. Godine 1968. napušta rad na pošti i profesionalno se počinje baviti slikarstvom. Od 1992. do 2001. zastupnik je u Hrvatskom saboru. Umro je u Zagrebu 29. kolovoza 2004.

Početkom šezdesetih Lacković usavršava crteže i tehniku slikanja na staklu te se usredotočuje na nekoliko motiva kojima ostaje vjeran do danas – u prvom redu to su pejzaži, njegove najtipičnije i najosebujnije preokupacije. U ovog umjetnika, međutim, krajolik nije geografski konkretan, to je svagda pjesnički zapis ispunjen brojnim elementima podravskoga ravničarskog pejzaža – ogoljelim stablima, šibljem, travkama, cvjetovima, malim gnijezdima, jatima crnih ptica itd. Slika pusta i izdužena, razvučena sela zametena u snijeg i tišinu, sutonskog, melankoličnog ugođaja, gdje je sve prepuno lirskih, romantičnih naboja. S vremenom sve manje stvara na temelju neposredna gledanja i sve se više prisjeća: memorijska slika postaje njegovim ishodišnim načelom.

Od sedamdesetih godina, Lacković se sve više služi alegorijama i simbolikom te uznastoji na prikazu fantastičnog. Nakon toga stvara i djela s jakim nagnućem prema apstraktnom: od lirskog, romantičnog i arkadijskog, okreće se irealnom, sa simboličkim nabojima; od instinktivnog pristupa, što ga je karakteriziralo u početku, sve većma kroči prema intelektualnom.

Lacković je autor brojnih grafičkih mapa i bibliofilskih knjiga. Priređeno mu je više od dvije stotine samostalnih izložaba, a sudjelovao je i na velikom broju skupnih, medu njima mnogim prestižnim smotrama hrvatske i svjetske naive. O njegovu je djelu objavljeno 12 monografija. Od njegovih najzapaženijih uspjeha valja izdvojiti nagrade na 2. trijenalu savremenog jugoslovenskog crteža u Somboru 1966. i na 2. zagrebačkoj izIožbi jugoslavenskog crteža u Kabinetu grafike u Zagrebu 1969, te nagradu Međunarodnog žirija na izložbi I Naïfs u Luganu 1973.

Lackovićevi crteži

Rijetko je tko u hrvatskoj umjetnosti i svjetskoj naivi crtao toliko ustrajno kao Lacković, nitko nije, poput njega, najveći dio svoje stvaralačke energije unio u crtež te crtež unio u osnovu svojega cjelokupnog interesa i svjetonazora, cijeloga duhovnog bića.

Prvo razdoblje Lackovićeva crtačkog umijeća, koje traje do 1962, od prvih radova do prvih izlaganja, doba je formiranja i sazrijevanja. Razdoblje je to realističke i deskriptivne metode, kada autor crta isključivo viđeno, “po prirodi”, te iznalazi niz osobnih prototipskih rješenja. Već se u to doba služi jednostavnom, jasnom i tankom crtom kao osnovnim izražajnim sredstvom, predočujući sve plošno i bez sjenčanja.

Nakon susreta s Krstom Hegedušićem, 1962. godine,počinje pojednostavnjivati forme i sintetizirati, oslobađa se narativnosti, usitnjavanja i detaljističkog iscrtkavanja. Od tada Lacković izravno crta tušem na papiru, bez predloška i bez mogućnosti ispravaka i brisanja. Sve većma napušta i lokalnu prepoznatljivost, te sve više stvara izmaštane predjele, usredotočujući se na čisti ugođaj.

Od 1964. nastaju brojna crtačka remek-djela: u pejzažima vladaju harmonija i mir, posvuda se otkriva ljepota Prirode. U tomu raspoznajemo snažan autorov idealizam. Nekoliko godina kasnije umjetnik počinje izdvajati pojedine segmente krajolika – bezlisna stabla, grmlje s cvijećem ili plodine – te na njih usredotočuje svu pozornost. Nakon toga počinje prikazivati i ono što je sitno samo po sebi, u zbilji jedva vidljivo. Najčešće se radi o vegetaciji: travi, malim cvjetovima i sitnim plodinama istrgnutih iz širih krajolika, oblikovanih minijaturnom točnošću i osjetljivom suptilnošću. Poput haiku pjesnika, Lacković upozorava na značaj i ljepotu običnog, svakodnevnog, malenog, neznatnog. Otkriva smisao i bit svega postojećeg u latici cvijeta, vlati trave, paukovoj mreži, grančici, kapi rose. U tom mikrosvijetu slikar nagoviješta cijeli Svemir. Crta ono što vidi u sebi, a ne pred sobom, što se nazire iza zatvorena oka.

*

Sredinom šezdesetih godina narativnost gotovo u potpunosti nestaje s Lackovićevih crteža i umjetnik počinje sve svoditi na čisti ugođaj: lirika apsolutno prevladava. Pogled s povišena mjesta, na čemu gradi većinu pejzažnih veduta, omogućuje mu dubinski zahvat, do dalekih i vrlo dalekih horizonata, gdje su i veliko i malo predočeni kristalno jasno. U crtežu U trnju (1966) vidimo četiri horizontalna plana, gotovo odijeljena sloja – u prvom su sasušeno cvijeće i bunar, crtački vrlo uspješno riješeni (osobito crni u drugom je selo s pretežno bijelim krovovima, u trećem šuma (u vidu “tamne zone”, s najsitnije iscrtkanim deblima i granama, međusobno gusto isprepletenim) s nizom sitnih kućeraka, u četvrtom je planu nebo (bjelina papira). Florealni elementi, suho sitno raslinje i drveće nježnog crtovlja, zadiru u svaki od spomenutih slojeva, isprepliću se s njima i obavijaju ih u svim smjerovima, pa se na taj način uspostavlja potpuno jedinstvo djela. Shvati li se da Lacković kompoziciji pristupa globalno, postaje jasno da stanovite narativne partije nastaju naknadno, kao obogaćivanje, u vidu što cjelovitijeg definiranja pojedinih dijelova crteža. U naznačenom se radu takvi detalji očituju u srednjoj lijevoj zoni – sa štagljom, košom za kukuruz, krušnom peći, rasutim bučama i stogom kukuruzovine na maloj livadi.

U ovom crtežu nema ničega što bi realizmom narušavalo apsolutno lirski sklad, autor je izostavio čak i ljudske figure, kako bi postigao što savršeniju harmoniju. On se dakle oslobađa lokalnih obilježja i narativnosti, i stvara viziju idealnog krajolika (i sela). Uspostavlja takav sustav oblika u kojemu je spokojan i sretan, gdje opstoje isključivo harmonija, mir i ljepota. Upravo je u tomu i sadržana bit Lackovićeva idealizma. U sadržajnom smislu ti crteži znače lirizam, belkanto i larpurlartizam doveden do paroksizma. Svjedočeći o ljepoti postojanja,umjetnik svjedoči ujedno o blagosti i dobroti – i u tomu otkrivamo značajke njegova istinskog panteizma.Tiha sela, slike mira i kontemplacije, poprimaju i osobinu svetosti. S obzirom da to sela učestalo predočuju krajnje sažeta i zbita, omeđena (raslinjem) prebivališta – nerijetko smještena u središte elipse odnosno kruga – mogu se odčitati i kao “ograđeni vrt”, koji je u prenesenom smislu – slika raja. U najsavršenijim takvim crtežima Lacković ne prikazuje ni čovjeka ni životinju, kako apsolutni sklad Prirode ničim ne bi bio poremećen.

Takvom idealnom slikom svijeta on je stvorio prototip krajolika, vlastiu siglu, znak i simbol raspoznavanja. Čak i kad će nakon nekoliko godina ustrajavanja u tom vidu namjerno razbiti takav harmonični ustroj, on će se, u krhotinama, održati u umjetnikovim djelima sve do dana današnjeg.

*

Crtež Selo (1968) u tragu je umjetnikovih klasičnih pejzažnih zahvata druge polovice šezdesetih godina i možda jedan od njegovih najboljih krajobraza uopće. Očit je izraziti horizontalni kompozicijski tretman, a i ovdje je osnovna značajka pogled s povišena i udaljena mjesta, tako da gotovo nema razlike u predočavanju velikih i sitnih elemenata, jer je sve ujednačeno. Apsolutna harmonija ostvaruje se dakle unaprijed zadanim kompozicijskim postupkom: nema oblika koji bi se nametnuo dimenzijama ili položajem (mjestom u kontekstu crteža). U horizontalno razvedeno i blago brežuljkasto zemljište, ispunjeno drvećem i malim grafizmima vegetacije, utkane su sitne kuće, stogovi kukuruzovine, drvene ograde to po jedno raspelo i bunar. Usitnjenost i nenametljivost svega prikazanog, kao i veliko pojednostavnjivanje i sažimanje, ostvaruju savršeni sklad ovog djela. Maksimalnu koherentnost pospješuje i grupiranje arhitektonskih oblika, dakle najvećih formi, u donju trećinu vedute, što znatno olakšava gornje dijelove kompozicije. Kohezija se ostvaruje učinkovitošću stanovitih centripetalnih silnica: svi se arhitektonski oblici slijevaju prema raspelu i maloj praznini u kojoj dominira već spomenuti bunar. Sklad ostvaruju najtanje crte; radi se dakako o čistom linearnom stilu. I ovo rješenje, kao i većina ostalih umjetnikovih crteža tog razdoblja, sadrži sve značajke arkadijske slike svijeta. Ako se u povodu Lackovićevih krajobraza spominje “čipkasti karakter”, onda, vjerojatno, ne postoji crtež u kome je to paradigmatskije izraženo nego u opisanom.

Constable je izjavio da u životu nikad nije vidio nešto rano. Upravo takvo vjerovanje kao da je i u osnovi stvaralaštva Ivana Lackovića – jer on gotovo programatski sve ne-lijepo pretvara u lijepo. Selo je u biti blato, mûk krava, pijuk peradi, zadah staja, pojam težine i muke življenja – što sve u djelima našeg slikara izostaje. U Lackovića je robusna seoska arhitektura učinjena otmjenom i skladnih je proporcija, kao što je i raslinje usklađeno do idealnih srazmjera. Pritom u umjetnikov vidokrug interesa nikad ne ulazi moderno selo, nego ono davnih dana – i to kako po oblicima kuća, izgledu puteva i alata, tako i ljudskoj odjeći, prikazu njihove djelatnosti i običaja. Sve je to u svezi s ranije izmijenjenim stvaralačkim procesom: Lackovićevi crteži nakon 1962. nisu naime više rezultat pažljiva i pronicljiva promatranja realiteta, nego gotovo u potpunosti posljedak autorova fenomenalna pamćenja. A kao u svakom prisjećanju, tako su i u njega prisutni procesi pojednostavnjivanja i reduciranja, što će reći i apstrahiranja. To je u Lackovića tako radikalno da se u arhitektonskim oblicima i raslinstvu gube individualna obilježja to smo stalno suočeni s – nadindividualnim. Drugim riječima, Ivan Lacković sve svodi na svoju umjetničku – poetsku – mjeru, i to je razlog zašto se u njegovim djelima radi o idealiziranoj slici svijeta. On dakle pojavnost ne zahvaća realistički nego poetski: slikara ne zanima istina viđenja nego istina ljepote.

Lackovićeva sklonost crtežu neprijeporno je nagonska, ali predstavlja i svjesni odabir. Ingres je svojedobno rekao da je crtež “poštenje umjetnosti”, misleći pritom na neposrednost koja je u njegovoj osnovi, jer on u pravilu nastaje u jednom dahu, od pobude do ostvarenja ovdje je kraći put nego u bilo kojoj drugoj slikarskoj disciplini. No Lackovićev crte ne nastaje samo nagonski, on je i racionalno ustrojen. Umjetnik disciplinira svoj izraz, pa i ovdje možemo prizvati Ingresa, jer u našeg slikara, baš kao i u velikog Francuza, crte je svagda, kako bi to rekao Elie Faure, plamen pod ledom.

*

Visoka vrijednost Lackovićevih crteža nastalih krajem šezdesetih godina završava jednim od umjetnikovih najsugestivnijih i najlirskijih ostvarenja – Starom šumom II (1970). Tu se slikar usredotočuje na jedno jedino drvo, izdvojivši ga veličinom i mjestom. Ovo dakle više nije nizanje mnoštva naizgled istovrijednih elemenata, kao što je to često ranije činio, nego se koncentrira samo na jedan, najbitniji. Glavne novine ogledaju se prvenstveno u kompozicijskom ustroju i ritmizaciji: nestalo je okomita drveća, sve je ukošeno, savinuto, dijagonalno. Većina se stabala nagnula udesno, ali je umjetnik osjetio kako se takvom ritmu valja suprotstaviti, kako ga mora neutralizirati, pa je mnoge grane i grančice nagnuo ulijevo. Osim toga, u lijevom kutu pojavilo se malo drvo potpuno povinuto ulijevo, kao jasna ritmička protuteža najvećem i najpotentnijem obliku. Time je uspio zatvoriti kompoziciju u poluoval. Premda ovdje nije riječ o simetričnom ostvarenju, suprotstavljeni smjerovi (i ritmovi) ostvaruju snažnu tektoniku, koju dodatno pospješuju prepleti grana, grančica, travki, rijetki listovi i cvjetovi u najdonjoj zoni. Crtač finom punktacijom, najsitnijim točkicama,majstorski oživljava najveća debla, osobito ono najbliže i najveće, time ostvaruje plasticitet bez naznake sjena, bez šatiranja. Već su uočene izvjesne Lackovičeve paralele s Waldingerom, što se očituju u duhovnoj srodnosti i sličnoj zaokupljenosti ova dva umjetnika, osobito vidljivo u opsjednutosti krajobrazima i raslinjem. Uostalom, nije li Ivan Lacković i ovdje, u Staroj šumi  II, u donjim dijelovima crteža očitovao upravo botaničku revnost u iscrtavanju raznovrsna bilja, i ne nalazimo li slične značajke u nizu Waldingerovih crteža i studija?

Znani Amielov aforizam da je pejzaž stanje duha u Staroj šumi II dolazi do punog izražaja: Lacković crta ovdje ono što vidi u sebi, a ne pred sobom, crta što vidi zatvorenih očiju. Kako stoga u tom i takvim djelima razotkrivamo najdublje slojeve umjetnikove osobnosti, možemo ustvrditi da su slikarovi krajobrazi njegovi psihogrami. Zahvaljujući njima, otkrivamo sva tipična svojstva ovog pjesnika crte: profinjenu senzibilnost i jaku melankoliju. Crteži poput ovog svjedoče dakle više o autoru nego onom što prikazuju: umjetnik više izražava svoj unutarnji i intiman stav prema predočenom, nego što se bavi vjerodostojnošću prikazanih elemenata. Stoga i možemo tvrditi da je Lackovićev odnos prema pejzažnim vedutama krajnje osoban i pounutren. Ponovimo, crtač ne prikazuje krajolik kao topografski nego kao pjesnički zapis. Stara šuma II možemo stoga najbolje objasniti parafrazirajući Unamuna: to je romantično osjećanje života. Promatrajući suha stabla i njihovo golo granje, prisjećamo se također kako su takvi oblici i sjetna ozračja naveli Krunu Prijatelja da Lackovića povezuje s ranim Venecijancima, Gentileom i Giovannijem Bellinijem, Carlom Crivellijem napokon, našim Jurjem Čulinovićem. Svim promotorima avangarde usprkos, Lacković se drznuo pokazati da nije presahnula vjera u čovjekovu povezanost s Prirodom – i da ona ostaje neiscrpnim vrelom nadahnuća.

*

Tijekom 1971. javlja se u Lackovića bitno nova tematika, to počinje dominacija novoga kompozicijskog ustroja crteža. Djela prestaju biti romantična i klasična, nestaje idealne Arkadije i otpočinje prevlast demonskog i fantazmagoričnog. Arealno ustupa mjesto irealnom. Umjetnik se sve većma služi alegorijama i simbolikom: više se ne radi o crtežima pamćenja, nego o osobnom i konzistentnom konceptualizmu. U sadržajnom smislu trijumfiraju beznadnost, odumiranje i smrt. Prizori su dramatični, tragični – često ironični – i gotovo svagda ezoterični. Uskoro će nahrupiti astrološki i erotski motivi. Radi se o pobjedi podsvjesnog i onostranog. Ako je do početka sedamdesetih slikar bio prvenstveno sanjar, lirski svjedok Podravine, sada postaje angažiranim crtačem, koji svjedoči o tragičnom vremenu. Simboli mu nisu uvijek lako prepoznatljivi, nisu svagda ni komunikativni – što rađa stanoviti hermetizam. Lacković često govori ezopovski, spaja srednjovjekovlje i suvremenost, starom ikonografijom svjedoči o novom dobu.

Iz crteža nestaje simetričnosti, čvrste tektonike i sveopćeg sklada. Umjesto pejzaža, sve su prisutnije ljudske spodobe. Umjetnik je dakle svjesno razbio svoj romantčno-klasični ustroj, ne bi li našao nove putove izražajnosti. Elementi simbolike i fantastike javljali su se, istina, povremeno već od početka šezdesetih, no njihovu punu prisutnost nalazimo, eto, cijelo desetljeće kasnije. Instinktivno se u Lackovića prometnulo u racionalno.

Paradigmatski su primjeri tih novih nagnuća dva crteža iz 1979. – O tempora i O mores – koji predstavljaju vjerojatno ponajbolja i najtipičnija umjetnikova rješenja tih novih značajki. Umjesto dotadašnjih horizontalno položenih i horizontalno razvedenih djela, Lacković ustrajava na vertikalama i dijagonalnim silnicama. I u ovim su crtežima prisutni njegovi uobičajeni elementi – ljudski likovi i krajolik – međutim oni se pojavljuju u novom kontekstu i s novim načinom predstavljanja.

Već sami nazivi svjedoče o bitno izmijenjenom karakteru. Prizivanje znane Ciceronove maksime govori kako se autor više ne želi kriti iza krinki svojih likova (što je dotad često činio), nego otvoreno svjedoči o ustroju svijeta u kojem živimo. Ranije prikrivene alegorije preobrazile su se u izravno kritičko mišljenje i protest. Simbolizam, dakako, ne otkrivamo samo u naslovu djela, nego ponajprije u koncepciji: podjednako u rasapu pejzaža i obezglavljenim ljudskim (anđeoskim?) likovima. Pritom razmrvljeni krajolik asocira rasap svijeta, a figure bez glava govore o slomu svih etičkih načela i vrijednosti. Lackovićeva djela postaju svjedoci umjetnikovih egzistencijalnih

Vladimir Crnković
(fragmenti veće cjeline)

(iz knjige dojmova)