HANIBAL SALVARO HANI
POROTHERM – 29. 11. – 16. 12. 2004.
NOVA POKRENUTOST
Pogledamo li s pomnjom u curriculum vitae Hanibala Salvara, istaknutoga hrvatskog umjetnika na području kreativne keramike, tada neizbježno evidentiramo da se taj i takav životopis znatno razlikuje od sličnih umjetničkih biografija u nas – to je na djelu neupitna prodornost, pokretljivost koja proizvodi jak dojam, a okrunjena je i odgovarajućim priznanjem.
Naime, Salvaro je čest gost inozemnih muzeja i galerija gdje izlaže i prima nagrade. Dodajemo da mu radove objavljuju u monografijama i stručnim časopisima od Europe do Kanade i SAD-a, od Južne Amerike do Australije.
Naći ćemo još i podatak da u devedesetim godinama izlaže i na kritički vrednovanim izložbama hrvatske skulpture, crteža i akvarela, što je njegov daljnji prodor u području likovnog stvaralaštva.
Nadalje, Salvaro je i utemeljitelj Svjetskog triennala male keramike u Zagrebu, priredbe o kojoj valja reći da je po broju zemalja sudionica najveća izložba suvremene umjetničke keramike na svijetu, a uz to i najveća kulturna priredba međunarodnoga karaktera što je ikad održana u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe.
Triennale je djelovao od 1984. do 1997. godine. Na petom, zadnjem po redu, izlagali su umjetnici iz 67 zemalja. Salvaro je 1986. osmislio i izložbu Suvremene hrvatske keramike u Barceloni, te time prvi sustavno prezentirao hrvatsku keramiku u svijetu. Od 2000. priređuje, pak, redovite međunarodne triennalne izložbe pod nazivom: Keramički tanjuri, Trofejni pehari i Vaze za cvijeće.
U užem smislu umjetničkog djelovanja, u polju kreativne keramike, autor je nadasve zaslužan za otkriće tehnike koju je nazvao tematičke formacije, a istim imenom označio je i ciklus ostvaren u toj tehnici. Naime, oko godine 1977. promatra pojave na visokim temperaturama i ispituje ih kao stupanj snage skrivenih likovnih mogućnosti kod raznih glina. Bio je to svijet osebujno zasnovane tektonike koji zemlju i njezine slojeve priziva dojmljivom teksturom i toplim bojama. Obogativši metje do iznenađujućih dometa, potencija „tematičke formacije“ privlači široku pozornost pa njihova tvorca pozivaju na izložbe diljem Europe i Amerike gdje o toj tehnici drži predavanje i seminare.
S druge strane, u ciklusu Dekonstrukcije (1990.), Hanibal Salvaro radikalno izmiče granice poznatih kompozicionih rješenja. Ono gotovo nezamislivo u keramici – razgradnja uređena objekta, artefakata, da se odvagne naboj dodatne ekspresije – dobiva prepoznatljive obrise noviteta što upućuje na umjetnikov mentalni angažman. U korak s vremenom, u tome segmentu stvaralaštva također prepoznajemo nova vizualna i haptička uzbuđenja. Nakon termičkih formacija, dekonstrukcije čine drugo veliko poglavlje toga opusa koje nalaže drukčije, pooštrene kriterije vrednovanja umjetničke keramike. U takvu vidu u curriculum vitae Hanibala Salvara postaje razvidno da autor izbjegava klišeje i ne robuje utilitarnoj strani kreativne keramike. Njegov rad može biti praktičan, uporabiv, ali i ne mora jer je zaposjeo predjele istinske umjetnosti. Salvaro uvijek teži prihvatljivu, međusobnu povezanu i postojanom načinu likovnoga izražavanja i sve što radi, svi ciklusi i tehnike kojima se služi, samo su određene sredstvo za postizanje cilja, a cilj je likovno izražavanje. Tomu i takvom krugu svakako pripada i plastika s izložbe Hani 2000 u Gradecu koja autora potvrđuje kao zrela kipara postmoderne vokacije. Jedino što ga ovdje eventualno veže za keramiiku jest malo kreacije, ciglana, i sirovina za opeke porotherm. Ostalo je djelo formirano na skulptorski način prstima, letvicama i drugim alatima pa i svojevrsnom destrukcijom kada umjetnik pripravljenu mokru opeku hitne o pod, ili na drugu podlogu.
Najnoviji opus toga agilnog meštra: Porotherm, instalacije i skulpture – predstavljen u Galeriji Vladimir Filakovac – u biti je svojevrsni nastavak ili reinterpretacija izložbe Hani 2000 u Gradecu. Na djelu je opet stvaralačka činjenica Mediteran – prostor snažnih kulturoloških i egzistencijalnih silnica, sada predočen u nizu slobodno shvaćene organičke forme – ai i serija nove umjetnikove pokrenutosti. Naime, iako su izlošci nastali dekonstrukcijom mokrih opeka možemo govoriti kao o nesvakidašnje iskazu elementarnog i nagonskog konstruktivizma kojemu se glina nameće kao imperativ. I to je tipični Salvaro, ne miri se i ne zastaje zadovoljan postignućima, nego svagda iznovice proširuje horizont zanimanja – neumorno traga za vlastitom puninom likovnog izražavanja. Premda je uglavnom poznat kao keramičar, njegovo djelovanje u zadnjih pet godina bjelodano svjedoči o njemu kao autoru kojemu tehnika ili odabir materijala nisu odlučujuća odrednice. Uostalom, nedavno je postavio i instalaciju kuboplana Bijeli Zagreb na Nami Kvatrić i okolnim ulicama. Što je sljedeće?
Josip Škunca
Hanibal Salvaro Hani likovno djeluje od 1958. godine zahvaljujući svojoj sestri Lidiji Salvaro, koja ga uvodi u svijet likovnih umjetnosti. Izlagao je na preko 300 samostalnih i selekcioniranih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu i to u preko 30 zemalja na svim kontinentima. Jedini je hrvatski umjetnik koji je nagrađivan u Faenzi (Italija) i prvi hrvatski umjetnik koji je član Međunarodne akademije za keramiku (AIC) u Ženevi, Švicarska. Radovi su mu publicirani u monografijama i stručnim časopisima diljem svijeta. Djela mu se nalaze u muzejima Sad-a, Japana, Koreje, Italije, Kanade, Njemačke, Egipta, Australije, Rusije, Španjolske i drugdje. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada. Živi i radi u Zagrebu.
(iz knjige dojmova)
