DRAGICA LONČARIĆ

MINIMUS ET MAXIMUS – 28. 2. – 18. 3. 2005.

Minimus et  maximus / Drugo i treće lice Dragice Lončarić

U posljednjih desetak godina, akvareli Dragice Lončarić nametnuli su se kao iznimna vrijednost naše suvremene likovnosti. U tim se djelima ništa ne događa, tu nema priče, deskripcija je posve izostala, sve je svedeno na čiste ugođaje, na atmosferske čarolije, na zbivanja u velikim zonama neba i među oblacima. Već je uočen evidentni minimalizam i intimizam tih radova, te njihov osobiti slikarski rafinman: sa samo nekoliko „mrlja“ boje umjetnica uspijeva ostvariti istinsku pikturalnu senzaciju.

Riječ je o čistim pejzažima: u donjem dijelu zamjetljiv je tanki sloj zemlje – ravnice, polja ili brežuljkastog krajolika – na obzorju obrisi kakvog crkvenog tornja ili kuće, pokatkad i krošnja drveća, a sve je ostalo nebo, visoko, široko i duboko, prostrano i beskrajno nebo s oblacima. Umjetnica kao da se posvetila predočavanju isključivo goleme prostornosti. Stoga je gotovo dokinula realije, prepoznatljivo ne samo da svodi na minimum, nego i ono što je preostalo od krajolika uglavnom eliminira; ništa u tim radovima nije očvrsnuto u konzistentnim obrisima, sve se rasplinjava, sve je samo nagovještaj, slutnja. Zbog tog radikalnog sažimanja i reduciranja, ukida i bilo kakvo mjesno i vremensko određenje, te se približava samom rubu apstraktnog predočavanja. Ne zanima je lice nego duh viđenog. Zagledavši se u nebo, kao da zaboravlja zemaljsko. Stoga to nisu konkretne, zemljopisne slike, ti su akvareli u biti metafore, u njima je sve pounutreno: riječ je o psihogramima same umjetnice.

Čarolije u nebu i zraku, u atmosferi, usredotočenost isključivo na svjetlosne efekte, uz vrlo osebujna osvjetljenja, te specifičnu i reduciranu kromatiku, dolaze ovdje do maksimalnog izražaja. Zapaža se gotovo nepogrešiv osjećaj za kolorističke nijanse, nema tu mnogo boje, na djelu su tek dva ili tri prevladavajuća tona s brojnim nijansama. Dragica Lončarić služi se kromatikom gotovo na rubu monokronizma; sve svodi uglavnom na tople smeđe i crvenkaste tonove. Te ranojutarnje ili sutonske scene, sunčanog ili olujnog neba, krajolici u magli ili kiši, rano ili kasnojesenski pejzaži, prepuni su romantičnih naboja. Sve je u njima usredotočeno na ugođaj, sve je nabreklo od plime osjećaja. Ima tu i lirike i dramatike, ima i melankolije, kao što ima i iskonske životodajnosti.

Umjesto staroholandske i rembrandtovske komponente, koje smo otkrivali u uljima na staklu ove umjetnice, u ovim akvarelima, često minijaturama od po samo nekoliko centimetara, ona kao da se zatravila turnerovskim iskustvima: jedva nazirajućim obrisima i potpunom rasplinutošću svega predočenog. Želimo li nadalje uspoređivati, mogli bismo otkriti stanovitu srodnost s Vaništinim simplificizmom i njegovim osebujnim minimalizmom. Vjerojatno više nesvjesno nego svjesno, Dragica Lončarić prihvatila je motto Josipa Vanište da je izostavljanje važnije od onoga što se unosi u djelo. Upravo to izostavljanje i pojačava apstraktnost njezinih slika, njihov purizam i sintezni dojam.   

Rukopis joj je u potpunom suglasju s akvarelnom tehnikom: sve je fluidno, prozračno, lazurno, nježno, intimno. To je čista pikturalna magija, gdje „zvuk boje“ ima odlučujuću ulogu. I upravo je stoga ove radove moguće usporediti – radi njihove osebujne melodike, delikatnog lirizma, spleena – s Debussijevom glazbom. Nije li simptomatično da je Dragica Lončarić mnoge svoje slike nazvala nokturnima, a podsjetimo se, jedna od najznamenitijih Debussijevih skladbi zove se – Nokturno. I dalje, zar melankoličnost tih slika ne priziva zvukove Debussijeve simfonijske poeme Le mer? Naposljetku, u ovim akvarelima sve je jedva naznačeno, često nedovršeno, i ovdje, kao i u skladbama francuskog velikana, sve je prepuno krajnje profinjene osjećajnosti.

*

Rođena u Hlebinama, Dragica Lončarić bila je gotovo predodređena što će i kako slikati. I doista, na staklima kojima se izražavala gotovo punih dvadeset pet godina, i gdje je ostvarila također iznimnu virtuoznost, sretali smo brojne tematske i stilsko-morfološke značajke Hlebinske škole, fenomena uz koji je stasala. Najviše i najuspješnije bavila se pejzažima, s ostvarenom iluzijom dubine i širine, gdje smo također vidjeli uranjanje svega predočenoga u atmosferu. I tu se već usredotočila na luminizam, na stvaranje ugođaja, i tu je već dolazilo do sažimanja na bitno i dokidanja naracije. Usprkos tomu, zasitila se shema, te je odlučila mijenjati svoje stvaralaštvo. Prvu transformaciju ostvarila je u akvarelima. A kada je potom još smanjila formate, te počela slikati akvarele na samo nekoliko četvornih centimetara papira, uz rasplinutost svega predočenoga i u rješenjima gotovo na rubu apstrakcije, polučila je istinski osobna djela. Tu su prividno nestale sve veze sa zavičajnim Hlebinama, i u tom smo ciklusu otvorili novo lice ove umjetnice.

*

Novu izmjenu, novu metamorfozu, i to još radikalniju, uočavamo u njezinu stvaralaštvu od početka 2001. godine. Umjetnica se otad gotovo posvema posvetila slikanju detalja raznovrsnih cvjetova – cvjetnih čaški, latica, tučaka i samo ponekog lista. Te u naravi sićušne oblike višestruko uvećava, gotovo do gigantskih srazmjera, vršeći brojna sažimanja i eliminiranja; oni postaju sada i jedini protagonisti njezinih slika. Dok je u akvarelima predočavala beskrajnost krajolika i golemo nebo na malim ili minijaturnim papirima, u ovim se novim radovima bavi malim ili čisto sićušnim cvjetovima naslikanim na velikim, čak golemim površinama, od jednog do nekoliko metara četvornih. Pritom je promijenila i tehniku: slika, isključivo uljem na platnu.     

U privatnom životu Dragice Lončarić cvijeće je oduvijek imalo važnu ulogu: u zavičajnim Hlebinama to bijahu cvjetovi u urednim gredicama koje su okruživale ulaz u roditeljsku kuću, ili cvjetovi u teglama smješteni podno podno kuću, ili cvjetovi podno prozora i uza stepeništa. U njezinom životnom i radnom prostoru u Zagrebu, cvijeće ispunjava brojne vaze ili je, u sasušenom obliku, dio mnogobrojnih ukrasnih aranžmana, itd. Od sredine osamdesetih, ona počinje i slikati cvijeće unutar klasičnih i uobičajenih kompozicija mrtvih priroda. To je započelo u vrijeme višemjesečnog boravka u Johannesburgu, kada se zatravila ljepotom egzotičnog raslinja, a nastavila povratkom u domovinu. No, trebalo je proći punih petnaestak godina kako bi se od prikaza uobičajenog cvjetnog aranžmana usredotočila na predočavanje samo jednog izdvojenog detalja cvijeta. A kada se to desilo, cvjetovi su u njezinim slikama počeli poprimati nova i višeslojna značenja.

Naravno, novine se nisu desile samo na platnu tematike i tehnike; radikalnije mijene otkrivamo i u koloritu te sadržaju i porukama slika. Umjetnica se sada služi sve ograničenijim brojem boja, pritom koristi velike površine jedne te iste boje, a u najradikalnijim rješenjima, koja su njezina najuspješnija djela tog neovisnog ciklusa, sve je svela na odnose samo dvije do tri boje. Primjerice, u cvijetu maka vidimo samo crvenu i crnu boju, s tek ponekom nijansom svjetlije ili tamnije crvene.

Dok se u prvim primjerima te nove tematike nazirao prostor unutar kojeg cvijet (isprva i više cvjetova) postoji, s vremenom u potpunosti napušta prikazivanje okolne prostornosti. Ne bavi se više ni cjelinom latice ili tučka, nego se usredotočuje samo na neke njihove detalje, čime prikazani dijelovi gube voluminoznost, a prostor unutar kojeg prirodno postaje više uopće nije naznačen. Time predočeno zadobiva novo značenje, a radikalnim pogledom iz bliza pospješuje i nove sadržaje slike. U tom ciklusu Dragica Lončarić sve svodi na znakove odnosno simbole.

Odavno je već uočeno kako neki cvjetovi posjeduju jaku erotsku aluzivnost. Kada je umjetnica i sama postala toga svjesna, počela je u svom stvaralaštvu na tomu ustrajavati. Ako se u početku zagledavala u cvijeće bez primisli i cvjetne je motive tumačila doslovno i narativno, otkrićem njihove višeznačnosti i onostranosti počela je to tendenciozno prakticirati. Osim samih oblika, u tomu joj služi i kolorit. Primjerice, velike crvene latice maka za nju nisu samo oblici točno određenog cvijeta, u prenesenom značenju to nije samo oblik ženskog spolnog organa, nego, s obzirom na boju, to su također znakovi i simboli koji izražavaju žudnju, strast (i požar strasti), ekstazu; simboli krvi i srca, u višem smislu principa života. U tim djelima stoga i valja sve odčitavati u višeznačnom i simboličkom ključu. (Za razliku od crvenih makova, bijeli ljiljani, primjerice, simboli su nevinosti, čistoće, nježnosti itd.)

U tim slikama prepoznajemo iskustva nekih fotografskih stremljenja s početka 20. stoljeća, od Stieglitza i Steichena do Paula Stranda, itd. Objektiv fotografske kamere unazad osamdesetak godina približio je i ono što obično ljudsko oko ne registrira. Nadalje, u ovim djelima Dragice Lončarić otkrivamo blizinu i s nekim rješenjima američke kultne slikarice Georgie O´Keeffe. Srodnosti s uvaženom Amerikankom, međutim, mogu se tumačiti i činjenicom što se obje slikarice inspiriraju istim cvjetovima: orhidejama, perunikama, ljiljanima, kalama, makovima, itd.

Koncentracija na te nove teme, u Dragice Lončarić otkrivamo fascinaciju modernizmom, kao i njezin osobni modernizam. Time je posvjedočila izmijenjeno i novo, treće stvaralačko lice. Pokazala je odlučnost i hrabrost: napustila je ustaljena (i uspješna) rješenja te se otisnula u nepoznato i neizvjesno, posvjedočivši svoj istinski stvaralački nerv.

U tom ciklusu, kako je lijepo već zapazila Božica Jelušić, zavladale „oslobođene energije Erosa“; piše ova pjesnikinja i o opijenosti čulima, hedonističkim zanosima, vulvastim laticama, falusoidnim tučkovima, itd.

Dok je u akvarelima Dragice Lončarić prisutan pogled iz daleka, u ovom se ciklusu cvjetova ona služi prvenstveno pogledom iz bliza. Dok se u akvarelima sve rasplinjava, u ovim slikama uljem na platnu svi oblici imaju konzistentne, čvrste obrise i forme. Pritom njihova jednostavnost, čistoća i odsutnost bilo kakve narativnosti pospješuju njihovu izrazitu monumentalnost. Dok se u akvarelima bavila vibracijom atmosfere, sada se bavi taktilnošću naslikane površine; nestalo je sfumata i kolorističkih nijansa te se sve zaledilo i svelo na samo  nekoliko boja. Dok se u akvarelima bavila ugođajima, sada uznastoji na fizičkoj realnosti, tvarnosti, asocijativnosti, prenesenim značenjima i simbolici. Ako smo uz njezine akvarele spominjali svezu s muzikom i Dubussijem, uz ovaj novi ciklus mogli bismo apostrofirati Whitmanove Vlati trave. I Dragica Lončarić, kao i Walt Whitman, u svakoj, pa i najsitnijoj biljci vidi naime pojavu životne istinitosti i dovoljan razlog da se istinski živi.

Vladimir Crnković

Dragica Lončarić rođena je 25. lipnja 1956. u Hlebinama, u Podravini. Nakon završene osmogodišnje škole, u Zagrebu pohađa Školu primijenjene umjetnosti, smjer unutarnje arhitekture. Prve slike radi 1967., a izlaže od 1969 godine. U biti samouka, godine 1977. usavršava tehniku slikanja na staklu, iznalazi osebujne motive, pejzažnu motiviku zagasitih i tamnih gama, te se usredotočila na osebujni luminizam. Tada i postaje profesionalnom slikaricom. U razdoblju 1980/82. očituje znatne izmjene u svom stvaralaštvu: sve svodi na bitno, ukida naraciju, pejzaž je osnovni nosilac napetosti djela. Uznastoji na predočavanju ugođaja, ponajprije melankoličnih sadržaja. Slike joj postaje tamnije, slijedimo razvoj od difuznoga prema partikularnom svjetlu; duktus je pritom sve slobodniji i vidljiviji. Za jednogodišnjeg boravka u Johannesburgu, 1985/86., paleta joj se rasvjetljava; uz pejzaže, od tog vremena slika i mrtve prirode. Od kraja osamdesetih učestalo slika akvarele, koje kritika visoko cijeni radi krajnje sažetosti te posvemašnje koncentracije na ugođaje. U tim djelima ništa nije očvrsnuto u konzistentnim obrisima, sve se rasplinjava i sve je samo nagovještaj, slutnja; sve je fluidno, prozračno, lazurno, nježeno, intimno. Početkom 2001. bitno mijena svoje stvaralaštvo: počinje slikati cvjetove, koncentrira se gotovo u potpunosti na predočavanje cvjetnih detalja – latica, tučkova i lišća – s nizom simboličkih, erotskih konotacija; pritom sve slika na velikim, čak golemim platnima. Mijenja i tehniku, otada radi gotovo isključivo uljem na platnu. Medu najznačjnija postignuća Dragice Lončarić valja ubrojiti: suradnju s Galerie Charlotte iz Münchena (od 1977. godine), što rezultira s više samostalnih nastupa u toj ustanovi te višekratnim sudjelovanjem na znanim sajmovima umjetnina u Kölnu (Art Cologne) i Düsseldorfu („Internationaler Kunstmarkt“), „Prix du public“ na međunarodnoj izložbi „Prix Suisse de peinture naive“ u Galerie Pro Arte, Kasper, u Morgesu 1980., te izlaganje u prestižnoj The Everard Read Gallery u Johannesburgu od 1985 godine. Slijedi sudjelovame na izložbama „Akvarel u suvremenom naivnom slikarstvu“, Galerija Virius, Zagreb 1988., „Hrvatska naivna umjetnost, 60 godina poslije“, Muzejsko-­galerijski centar, Zagreb 1992., a od 1996. djela su joj u stalnom postavu Muzeja Charlotte Zander u Bönnigheimu. Godine 1998. sudjeluje na izložbi „25 Jahre, Jubiläums-Ausstellung“, Galerie Hell, u Münchenu, na kraju bilježimo suradnju s Hrvatskim muzejom naivne umjetnosti, što tijekom proljeća 2000. rezultira uključivanjem njezinih slika u postav Muzeja te, dvije godine kasnije, samostalnom izložbom akvarela. Godine 2003. slike su joj uključene kao dio scenografskog rješenja predstave „Vaginini monolozi“, američke spisateljice Eve Ensler, u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu. Dragica Lončarić član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog društva naivnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i stvara u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
Munchen, Galerie Charlotte 1977., 1979. , 1990. – Amsterdam, Galerie Hamer 1978. – Breda, Galerie Guignol 1978. – Hlebine, Galerija 1979., 1984. – Zagreb, Galerija Mirko Virius 1979., 1982., 1990. – Göttingen, Altstadt-Galerie 1980. – Morges, Galerie Pro Arte, Kasper 1981., 1988. – Koprivnica, Podravka 1982., 1996. – Dugo Selo, Dom JNA 1982. – Wien, Altstadt-Galerie 1983. – Zagreb, Galerija Buljat 1984. – Zagreb, Galerija Dubrava (Dragica Lončarić, Nada Švegović Budaj) 1984. – Johannesburg, The Everard Read Gallery 1986. – Đurđevac, Galerija Stari grad (Akvareli) 1989., 1994. – Bielefeld, Volksbank, Westfälische Galerie 1992. – Zaprešić, Galerija Matije Skurjenija 1996. – München, Galerie Hell 1997. – Wien, Das Burgenländisch-kroatisches Zentrum 1998. – Pazin, Muzej grada Pazina (Akvareli) 2000. – Poreč, Galerija Zuccato 2000. – Zagreb, Hrvatski muzej naivne umjetnosti (Akvareli) 2002. – Varaždin, Dora Art 2003. – Zaprešić, Galerija Razvid (Akvareli) 2004.

Osnovna literature:
Božica Jelušić: „Nova imena u Hlebinskoj slikarskoj školi“, „Ruke“, br.18, „Glas Podravine“, Koprivnica 1978. – Marijan Špoljar: „Izložba mladih autora“, katalog istoimene izložbe, Galerija Hlebine 1979. – Josip Depolo: „Dragica Lonjariić“, katalog, Galerija Hlebine 1979. – Dragutin Feletar: „Smeđe game Dragice Lončarić“, „Glas Podravine“, Koprivnica 21. 9. 1979. – Božica Jelušić: „Žene ’81“, katalog istoimene izložbe, Galerija Hlebine 1981. – Alan Ekl: „Nos gospođe Charlotte“, Polet, Zagreb 25. 11. 1981. – Božica Jelušić: „Slike su psihogrami“, Oko, Zagreb 18. 3. 1982. – Božica Jelušić: „Prepoznavanje suštine“, Odjek, br. 15-16, Sarajevo 1. 8. 1982. – Vladimir Crnković: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerija Mirko Virius, Zagreb, Podravka, Koprivnica 1982. – Ive Šimat Banov: „Dragica Lončarić, katalog, Dom JNA, Dugo Selo 1982. – Tonko Maroević: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerija Buljat, Zagreb 1984. – Ive Šimat Banov: „Tragom poetske mašte“, Vjesnik, Zagreb 17. 3. 1984. – Vladimir Crnković, Marijan Špoljar, Igor Zidić: „Dragica Lončarić“, predgovori katalogu samostalne izložbe, Galerija Dubrava, Zagreb 1984. – Božica Jelušić: „Žestina postojanja“, predgovor katalogu samostalne izlozbe, Galerija Stari grad, Đurđevac 1989. – Grgo Gamulin: „Iz puste zemlje“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Virius, Zagreb 1990. – Božica Jelušić: „Svjetlo u tamnoj melankoličnoj gami“, „Vjesnik“, Zagreb 5. 12. 1990. – Josip Depolo: „Slikanje izvan standarda“, „Vjesnik“, Zagreb 10. 12. 1990. – Barbara Emde: „Dragica Lončarić“, katalog, Galerie Charlotte, München 1990. – Božica Jelušić: „Latice kao krilatice“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Stari grad, Đurđevac 1994. – Željka Zdelar: „Dragica Lončarić, katalog, Galerija Matije Skurjenija, Zaprešić 1996. – Grgo Gamulin: „Prema teoriji naivne umjetnosti / Studije, eseji, kritike, prikazi, polemike 1961.-1990.“, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 1999. – Vladimir Crnković: „O akvarelima Dragice Lončarić“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Muzej grade Pazina, Pazin 2000. – Branko Mrkušić: „Kreacijski odzvuk zvonke poetike“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Zuccato, Poreč 2000. – Dorotea Jendrić: „S kistom u prirodi“, „Večernji list“, Zagreb 24. 7. 2000. – Josip Depolo: „Studije i eseji, kritike i zapisi, polemike 1954.-1985. i 1986.-1999.“, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 2001. – Vladimir Crnković: „O akvarelima Dragice Lončarić“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 2002. – Josip Škunca: Čarolije u visinama, „Vjesnik“, Zagreb 26. 7. 2002. – Vladimir Crnković: „Studije i eseji, recenzije i zapisi, interpretacije 1997.-2001.“, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 2002. – Božica Jelušić: „Stvarnost, tvarnost, kvarnost“, katalog predstave „Vaginini monolozi“, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb 21. 2. 2003. – Božica Jelušić: „Carstvo nevinosti“, predgovor katalogu samostalne izložbe, Galerija Dora Art, Varaždin 2003. – Božica Jelušić: „Dragica Lončarić, Srce je usamljeni lovac“, „Glas Podravine i Prigorja“, Koprivnica 22. 8. 2003. – Božica Jelušić: Dragica Lončarić, katalog, Galerija Razvid, Zaprešić 2004.

(iz knjige dojmova)