MARTIN MEHKEK
Slike – 13. 1. – 27. 1. 1986.
MARTIN MEHKEK
O počecima Mehkekova slikarstva, o potpori što ju je u ono doba dobivao od nekoliko dobronamjernika i prijatelja, o ustanovama i pojedincima koji su bitnije utjecali na njegovo stvaralaštvo, prvim izložbama i prvim kritikama, o svemu sam tome pisao prije pet godina u katalogu umjetnikkove zagrebačke samostalne izložbe (1980.) Govorio sam tada i o njegovim motivskim preokupacijama, razlikovao tri faze stvaralaštva, raspravljao o značajkama pojedinih razdoblja i razdioba po motivima, o načinu gradnje slika, kompoziciji, koloritu, itd. Bilo je tada najpotrebnije bar okvirno naznačiti najvažnije komponente Mehkekove likovnosti, jer su mnoge činjenice o ovom djelu promakle našoj pozornosti, nastale manje-više bez traga. Valjalo je izvući na svjetlo dana (i svijesti) mnoga njegova relevantna djela kako bi se moglo kritički vrednovati ovaj opus, izdvojiti najbolje slike, opisati ih, utvrditi zašto su i po čemu značajne, u čemu je njihova vrijednost i kakvu novinu donose. Što je u njima samosvojno. Skiciranje naznaka antologije Mehkekova slikarstva bio je osnovni cilj napora oko spomenute izložbe. O Mehkeku nismo dotada znali skoro ništa, premda je izlagao na brojnim izložbama i bio predstavljen u mnogim publikacijama i knjigama. Ništa se nije znalo ni o prosječnim dometima njegova slikarstva, a da o najvišim i ne govorimo.
Opredjeljujući se za najsamosvojnije i najvrednije u Mehkekovu opusu, upozoravao sam na njegove portrete ustvrdivši da je on upravo u njima ostvario svoj najznačajniji obol Hlebinskoj školi, našoj naivi i, danas ću još nadodati, našem suvremenom slikarstvu. Nije ovo prigoda da se potpunije obrazlaže značaj ovih slika, da se iscrpnije piše o ovim licima Cigana i slugu, muškaraca i žena, gotovo redovito u en faceu, o tome kako su svi ovi prikazi poopćeni, više portreti tipova, predstavnika stanovitih skupina ili slojeva nego individua, svagda apriorno tipizirani i apersonalno shvaćeni, pa i o tomu kako se ovdje radi o jakim stilizacijama i izražajnim grimasama, o svojevrsnom karikiranju, groteski pa i burleski, o tomu kako autor sve gradi koloristički i plošno realizirajući divlju ekspresivnost, snažnu dramatiku, zamjetne psihološke naboje, itd. Htio bih jedino (i ponovno) upozoriti na iznimno visoku vrijednost ovih djela. Kritika je, valja priznati, već bila donekle uočila značaj Mehkekovih portreta, ali najvrednije, kapitalne slike ostale su uglavnom nepoznate sve do zagrebačke izložbe. Pa, nažalost, ni na toj smotri nije bilo bar još desetak antologijskih slika – onih iz zbirki Gerharda Ledića, dra Hrvoja Neimarevića i galerije Charlotte u Munchenu. Sadašnja izložba, dakle antologiju Mehkekova slikarstva i, osobito, njegove portretne umjetnosti bitno proširuje, jer su na njoj i slike iz spomenutih zbirki, što produbljuje naše znanje i našu svijest o ovoj umjetnosti.
Da bi se pripremilo tiskanje Mehkekove monografije bit će potrebno niz predradnji, prvenstveno sastvaviti popis njegove najznačajnijih slika, prikupiti potom svjedočanstva o njegovu stvaranju kao i mišljenju kritike. O Mehkekovu je slikarstvu, rečeno je već, pisano dosad malo, skoro ništa,; relevantnih studija i većih kritičkih poteza nema, pa i moj tekst iz 1980. ipak je samo informativan. Sve ovo i jest razlog što se na ovoj izložbi okupilo više interpreta, sa željom da iznesu svoje kritičko ocjene kako bi se provjerile i potvrdile stanovite pretpostavke i teze, rekonstruirali neki važni detalji umjetnikove prošlosti, i tako još jednom dovelo u središte pozornosti djelo koje nam u biti promiče. Premda je početkom šezdesetih godina na nekoliko izložbi i u nekim publikacijama Martin Mehkek bio doista dobro zastupan, iako je kritika već tada naslućivala novost u njegovim portretima, sve se to ubrzo zaboravilo i otad, punih petnaest godina, ovaj prvotni kapital izuzetnih vrijednosti jednostavno je nestao.
Zašto stalno spominjem portrete i neprestano se vraćam u razdoblje 1962.-1968.? Svi su nam ostali Mehkekovi radovi dostupniji , možemo bar naći njihove reprodukcije u katalozima i drugim publikacijama, za većinu portreta međutim do spominjane zagrebačke i ove sadašnje izložbe ne samo da se nije znalo gdje su nego čak ni to da ih je umjetnik naslikao. A bez tih radova Mehkek nije Mehkek. Pale su ove slike u zaborav i naša je obaveza, ne samo prema umjetniku već i prema našoj kulturi da ih ponovo izvučemo na svjetlo dana. Ne tvrdim da su ova djela uvijek osobito dopadljiva, ali je neprijeporno da posjeduju izrazitu snagu te da su vrlo osebujne poetike, duhovita i psihološki vrlo rafinirana.
Prepušten sam sebi, izoliran u Goli, na krajnjem, sjevernom rubu Podravine, bez podrške službene kritike i ustanova, duže vremena čak i minoriziran i ignoriran, prešućivan, Martin Mehkek slikao je godinama jedino po diktatu svojeg temperamenta ili pak narudžaba, čekajući svoje vrijeme. Bio je krajnje heterodoksan u odnosu na opće prihvaćen nukleus Hlebinske škole a da bi ga kritika, koja je sve procjenjivala isključivo s pozicija Generalićevsko-Kovačićevsko-Večenajevskih harmonija i motiva, mogla prihvatiti. Naravno da je Mehkek heretičan, ali nitko nije u tome osebujnom otklonu i heterodoksnosti prepoznao vrsnu slikarsku ličnost, nitko da upravo u tomu nasluti i vidi diferencijaciju, vrlo osebujni stil i poetiku. Ne kažem da uopće nije bilo prepoznavanja, osobito mu nakloni bijahu neki kolekcionari, ali je istinska kritička valorizacija izostala. U odnosu na hlebinsku klasiku, njegova ironija, groteska i burleska, karikiranost i divlja ekspresivnost znače bitno novu sadržajnost Škole (i, osobito, Golskog kruga). Kritika je međutim potpuno predvidjela da različitost ne znači manju vrijednost, pa umjesto da bude prepoznat kao jedan od najosebujnijih autora, Mehkeka su dugo ignorirali u kao jednoga u nizu. Pripomoglo je tomu činjenica da se donja razina njegova stvaralaštva proglašava vrijednošću (i isključivošću), a uopće se nisu istraživali najviši dometi.
Bilo je tako sve do 1980. godine. Uoči otvorenja zagrebačke izložbe dio kritike zauzeo je apriorno negativno stajalište, poduprto sumnjom što se nova uopće još može vidjeti u slikarstvu koje se dobro poznaje. No na vernisažu sama iznenađenja: niti je tko očekivao onakvu koncepciju i razinu izložbe, niti se zapravo znalo što Mehkek jest. Afirmativne su kritike dobivene čak od autora koji su kanili pisati negativno. Umjetnikovi portreti su oduševili.
Martin Mehkek imao je i ima oscilacija u svojemu stvaralaštvu, ali je nekoliko desetaka njegovih slika neprijeporne vrijednosti naše suvremene umjetnosti (namjerno izostavljam: Hlebinske škole ili naive). Vjerujem da je u životu dovoljno naslikati nekoliko dobrih slika koje opravdavaju sve. Nije dakle važno kada što nastaje i koliko djela, važno je jedino postoji li u stvaralaštvu što se analizira i vrednuje stvarna razina umjetničkog. Slike Martina Mehkeka uvjerljivo dokazuju da u njegovu slučaju nikakvih dilema u tom smislu nema i ne može biti.
Vladimir Crnković
Martin Mehkek rođen je 7. kolovoza. 1936. godine u selu Novački, tri kilometara udaljen od Gole, u siromašnoj obitelji. U razdoblju od 1954. do 1962. godine počinje slikati. Slika malo, uglavnom zimi kad je bilo manje poslova imanju i u domaćinstvu. Godine 1955. prvi puta izlaže svoja djela u javnosti. U razdoblju između 1962 i 1969. godine usavršava tehniku slikanja na staklu i pronalazi svoje tipične motive: portrete seljaka i Cigana te prizore iz seoskog života. Razvija osebujnu stiliziranu karikaturalnu grotesku. Zatim dolazi do promijene u koloritu, tematici i kompoziciji kada slika pejzažne vedute. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
OSNOVNA BIBLIOGRAFIJA:
M. (Mirjana) Gvozdanović: „Mlađa generacija Hlebinske škole“. Sloga, Zagreb 15. 5. 1957.
Mića Bašičević, Mirjana Gvozdanović: „Naivni umetnici Jugoslavija“. Katalog. Beograd 1957.
Oto Bihalji-Merin, Siniša Paunović, Mirjana Gvozdanović: „Umetnost naivnih“. Jugoslavija, sv. 17, Beograd 1959.
Gerhard Ledić: „Zemlja i boje“. Telegram, Zagreb 24. 11. 1961.
Željko Grum: „The Hlebine School“. lzdavački zavod JAZU, Zagreb 1962.
Mirjana Gvozdanović: „Prvi kvadrijenale naivnih umetnika Jugoslavije“. Katalog. Galerija N. Petrović, Čačak 1962.
Oto Bihalji-Merin: „Umetnost naivnih u Jugoslavija“. Jugoslavija, Beograd 1963.
Gerhard Ledić: „Svet naivnih“. Katalog. Umetnostni paviljon, Slovenj Gradec 1963.
Gerhard Ledić: „lzložba za Skoplje – Svijet naivnih“. Katalog. Moderna galerija, Zagreb 1963.
Gerhard Ledić: „0 naivcima intimno“. Republika, br. 10, Zagreb, listopad 1963.
Ernst Winterberg: „Naive Malerei aus Jugoslawien“. Katalog. Frankfurt/M. 1966.
Anatole Jakovsky: „Peintres Waifs“. Basilius Presse, Basel 1967.
„Profili“. Katalog. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1967.
Gerhard Ledić: „Svet naivnih“. Katalog. Gorjupova galerija, Kostanjevica na Krki 1968.
Boris Kelemen: „Naivno slikarstvo Jugoslavije“. Galerija grada Zagreba, Spektar, Stvarnost, Zagreb 1969.
„Svet naivnih – Hlebine in slovenski samorastniki“. Katalog. Galerija Vila Bled, Bled 1969.
„Naive ’70“. Katalog. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1970.
„Werke und Werkstatt Waiver Kunst“. Katalog. Kunsthalle, Recklinghausen 1971.
Oto Bihalji-Merin: „Naivni umjetnici svijeta“. Mladost, Zagreb 1972.
Boris Kelemen: „Naivna umjetnost Jugoslavija“. Katalog. Galerija, Hlebine 1972.
Vladimir Maleković: „Hrvatska izvorna umjetnost“. Grafički zavod Hrvatska, Zagreb 1973. Ivo Podunajec: „Slikar Cigana koritara“. Vikend, br. 246, Zagreb 9. 2. 1973.
Nebojsa Tomašević: „Naivci o sebi“. Revija, Beograd 1973.
Vladimir Crnković: „Yugoslav Naive Paintings“. Katalog. Giovanna Mosli Foundation, Acapulco 1973,
Grgo Gamulin: „I Pittori Nails delta Scuola di Hlebine“. Mondadori, Milano 1974.
„Die Kunst der Naiven“. Katalog. Haus der Kunst, München 1974.
Vladimir Malekovič: „I Naïfs Croati“. De Agostini, Novara 1975.
Vladimir Kuzel: „Mehkekov novi izraz“. Glas Podravine, Koprivnica 8. 8. 1975.
Grgo Gamulin: „Martin Mehkek – Franjo Vujče“. Katalog. La Saletta d’Arte, Cortina d’Ampezzo 1976.
Lisa und Oto Bihalji-Merin:. „Henri Rousseau“. DuMont, Köln 1976.
Oto Bihalji-Merin: „Die Malerei der Naiven“. DuMont, Kbln 1977.
„Utemeljitelji DNLUH“. Katalog. Galerija Virius, Zagreb 1977.
„Filipović – Mehkek – Međimorec“. Katalog. Turističko drustvo, Crikvenica 1978.
Nebojša Tomašević: „Naivni slikari Jugoslavija“. Jugoslovenska stvarnost, Beograd 1978.
Franjo Horvatić, Marijan Špoljar: „Hlebinski krug“. Katalog. Galerija, Hlebine 1978.
„Jesen u Goli“. Večernji list, Zagreb 24. 10. 1978.
Josip Depolo: „Suprotstavljeni svijet Franje Vujčeca“. Kaj, br. 5, Zagreb 1979.
Božica Jelušić-Kranželić: „Golski izvorni krug“. Katalog. Gola 1979.
„Martin Mehkek“. Katalog. Galerie Hell&Hell, München 1979.
Vladimir Crnković: „Martin Mehkek“. Katalog. Galerija Virius, Zagreb 1980.
VI. (Vladimir) K. (Kuzel): „Portreti kao obol naivi“. Glas Podravine, Koprivnica 20. 9. 1980.
Josip Škunca: „Izdvojena ličnost hlebinske škole“. Vjesnik, Zagreb 25. 9. 1980.
Josip Depolo: „Zagrebačke izložbe“. Oko, Zagreb 11. 12. 1980.
H. Wiesner: „Naive Malerei heute“. Edition W. Laumer GmbH, Pfarrkirchen 1981.
Marijan Špoljar, Tomislav Šola: „Hlebinski krug. Pedeset godina naivnog slikarstva“. Katalog. Hlebine, Koprivnica, Zagreb 1981.
Božica Jelušić: „Hlebinska jesen ’82“. Katalog. Galerija, Hlebine 1982.
Oto Bihalji-Merin, Nebojša Tomašević: „Enciklopedija naivne umjetnosti sveta“. Jugoslovenska revija, Beograd, 1984.
„Naive Kunst des Hlebiner Kreises“. Katalog. Landesmuseum, Eisenstadt 1984.
Marijan Špoljar: „Naive Kunst aus Hlebine – Jugoslawien“. Katalog. Freiburg 1985
(iz knjige dojmova)
